'Tuđmanizacija' na vratima

Vjernik nacionalizma, demokrat i antiliberal: Kritičari o tuđmanizmu i njegovim posljedicama

Ladislav Tomičić

Foto N. Reberšak

Foto N. Reberšak

Hrvatsko je prokletstvo to što je Tuđman imao veću širinu, iako ne kao neki drugi hrvatski povijesni vođe, ali bio je mnogo širi nego oni koji su s njim surađivali i koji ga žele naslijediti, smatra povjesničar Tvrtko Jakovina



Pokušavaju nam uzeti našu djecu. Na što to sliče školski udžbenici? Kad dođemo na vlast, to ćemo sigurno promijeniti. Udžbenici moraju biti unificirani i u njima ćemo na pravi način verificirati ulogu i djelo doktora Tuđmana. I ne samo u udžbenicima. U Ustav ćemo uvesti pojam tuđmanizam, kroz jednu zgodnu formulaciju, dogovorit ćemo se kako će ona izgledati. Ne može se svatko šutati s Tuđmanom – tako je u prosincu prošle godine, na akademiji organiziranoj povodom 15. godišnjice smrti Franje Tuđmana, govorio predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.



Na pitanje kako je moguće da je kraj takve ostavštine Tuđman danas prihvaćen kao pozitivac bez premca, a takvim ga smatra ne samo HDZ, nego i SDP, Marinko Čulić ističe: »SDP je tu imao stratešku ulogu.«  – Da je Tuđman imao samo podršku HDZ-a to bi kraće trajalo, ali on je imao podršku i u opoziciji. Tek kad je SDP pristao na osnovne gabarite »tuđmanizma«, Tuđman je postao neupitan. Bilo je tu nekih prigovora zbog privatizacije i politike prema BiH, ali bez podrške SDP-a Tuđman danas ne bi bio neupitan. To zapravo leži strateška snaga nacionalizma. Podrška HDZ-a politici »tuđmanizma« se podrazumijeva, ali ključna je podrška opozicije i ne samo opozicije, nego i ogromnog, prevladavajućeg i dominantnog kruga unutar svake zemlje, što uključuje kulturni kompleks, medije, intelektualnu elitu, sindikate, radništvo… kaže Čulić.


  Što je Tuđmanizam i kako ga Karamarko zamišlja, tome bi se, valjda, potencijalni Karamarkovi birači trebali sami domisliti. Izvjesno je tek da se se taj famozni »tuđmanizam« u Hrvatskoj ponovo nosi, kao što se početkom novog milenija nosila »detuđmanizacija«.




  Jasno, kad zagovara »tuđmanizam« predsjednik najveće oporbene stranke s pravom se uzda u kratko pamćenje hrvatskih građana, odnosno u aktualnu percepciju Franje Tuđmana kao državotvorca, vizionara koji je griješio tek u svojoj pomirljivosti prema onom dijelu hrvatskih građana koji nisu iskazali dovoljno oduševljenja njegovim idejama o tome kakva bi trebala biti i na što bi trebala sličiti moderna hrvatska država. Da se na spomenuto kratko pamćenje javnosti Karamarko s pravom oslanja najbolje govori činjenica da gotovo nitko ne problematizira činjenicu da je novopečeni »tuđmanizator« svojedobno bio desna ruka Stjepanu Mesiću, Tuđmanovom nasljedniku koji je smatrao da Hrvatsku treba »detuđmanizirati« pa na toj platformi dva puta osvojio predsjedničke izbore. I to se danas zaboravlja, jer na dnevnom redu je nova runda pranja biračkog mozga, a pri toj raboti oni koji se usude u pitanje dovesti Franju Tuđmana i njegovu politiku neizbježno će dobiti etiketu Jugoslavena ili komunjara. Međutim, obzirom na spomenute najave šefa najveće oporbene stranke, ponovno je vrijeme da se govori o naravi »tuđmanizma«. Budući da se u hrvatskom javnom prostoru za kritiku Tuđmanovog lika i djela nalazi sve manje prostora, o »tuđmanizmu« smo razgovarali sa sugovornicima koji se ne libe govoriti o njegovim mračnim stranama.


Moć tajnih službi


Za početak, o tome će nam nešto reći Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, bivši suradnik predsjednika Ive Josipovića, kao i aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.


  – Tuđmanizam je doktrina nacionalnog jedinstva, odnosno »zajedničarstva« koja pod nacijom podrazumijeva etno-naciju, a pojam »jedinstvo« i »zajednica« koristi kako bi s jedne strane konstruirala i homogenizirala tu naciju, a s druge ju »očistila« od svih drugih. Tuđmanizam konstruira Hrvate tako što stvara tri kategorije: uključene (to su etnički Hrvati iz Hrvatske), isključene (to su etnički Srbi) i pozvane (to su Hrvati iz dijaspore, i iz BiH, koja za Tuđmana predstavlja samo drugu hrvatsku državu). O tome je pisao Igor Štiks u svojoj analizi konstruiranja državljanstva u Hrvatskoj 1990., ističe Jović. Također, naš sugovornik »tuđmanizam« vidi i kao doktrinu koja produžava život staljinističko-lenjinističkoj definiciji »prava na samoodređenje«, odnosno »prava na odcjepljenje«.


  – Tuđman nikad nije prihvaćao Wilsonijanski, to jest liberalni koncept samoodređenja, nego je ostao vjeran Lenjinu, a naročito Staljinu. Tuđmanizam je i selektivan nastavak Titovih modela vladanja. Selektivan, kažem, jer je Tuđman Tita kroatizirao onoliko koliko se moglo. Pozivao se na njegov ustav iz 1974. iako taj ustav nije bio Titov, nego Kardeljev, i Tito je prema njemu bio skeptičan. Zadržao je i u svoje naručje primio najveći dio Titovih tajnih službi, najveći broj članova Partije, i 40 posto oficira JNA koji su bili Hrvati. Po vlastitom uvjerenju, Tuđman je bio antiliberal i protivnik dominantnog trenda u Europi nakon 1945., a to je trend ograničavanja i suspendiranja nacionalizma, pa i nacionalnog suvereniteta. Nije shvaćao da su europski nacionalizmi u 20. stoljeću bili glavni uzrok ogromnih ljudskih patnji i da oni i dalje predstavljaju veliku opasnost za mir u svijetu. Zato su morali biti ograničeni: najprije od strane SSSR-a i SAD-a (koji su kontrolirali svaki po pola Europe), a potom od strane EU. Tuđman je bio ideolog i vjernik nacionalizma, a time i protivnik europskog projekta, ističe Jović. Politolog na koncu podsjeća da je u unutarnjoj politici Tuđman naslijedio i razvio zajedničarstvo, a liberale je smatrao »stokom sitnog zuba«.


  – Izbore koje je izgubila njegova stranka – na primjer one u Zagrebu sredinom ’90-ih – jednostavno nije priznavao. Bio je u tom smislu samo izvana demokrat. Demokraciju je koristio kao sredstvo mobilizacije za nacionalne ciljeve i nikad je nije smatrao vrijednošću per se. U tom smislu bio je sličniji nekim srednje-azijskim liderima, koji su pobijedili na izborima početkom 1990-ih kao nekadašnji lideri komunističkih partija. Potom su uspostavili poluautokratsku vlast, koja se temeljila na klijentelizmu, na moći tajnih službi, i na ulozi vlastite porodice u toj revoluciji. O tome u Tuđmanovu slučaju svjedoči podatak da je na visoku poziciju u sigurnosnom aparatu postavio vlastitog sina, zaključuje Jović. Govoreći o odličnim »vrhovnikovim« rezultatima, Dejan Jović ističe da je iste Tuđman ostvario hrvatski etnonacionalizam, jer je na kraju njegove vladavine Hrvatska ostala teritorijalno cijela, a postala je i etnički homogenija nego ikad.


  – Skoro 60 posto pripadnika manjina je ili iselilo ili se asimiliralo, što je i bio glavni cilj etnonacionalizma u vrlo dugom razdoblju hrvatske povijesti. Za hrvatske antinacionaliste, liberale i demokrate, on je svakako negativna povijesna ličnost, a za hrvatske suvereniste, nacionaliste i teokrate – pozitivna, ističe sugovornik.


  O Tuđmanu i »tuđmanizmu« razgovarali smo također s Marinkom Čulićem, novinarom i publicistom, koji je 1999. godine napisao političku biografiju Franje Tuđmana pod naslovom: »Tuđman – Anatomija neprosvijećenog apsolutizma«. U uvodu te knjige Čulić je postavio pitanja: »Kako će se Hrvati rastati od Franje Tuđmana? Hoće li ga ispratiti kao osloboditelja i državotvorca ili naprotiv kao autokrata i diktatora? Ili se neće dogoditi niti jedno ni drugo, nego će se te dvije percepcije sliti u jednu koja će se duže taložiti i bistriti, da bi tek nakon nekoliko godina bilo jasnije što im je značio taj čovjek?« Sugovornika smo stoga pitali: Je li hrvatskim građanima danas jasno što im je značio Tuđman?


  – Na žalost, nije nam jasno. Nakon Tuđmanovog odlaska očekivalo se raspetljavanje njegove ostavštine, a umjesto toga imamo zbrku u kojoj se poziva natrag na Tuđmana, ali čak je i taj Tuđman, koji je negativan lik, okljaštren, zloupotrebljavan i slično. Navest ću samo jedan primjer: odnos Karamarka prema radikalnoj, proustaškoj desnici i Katoličkoj crkvi užasno je invalidan i kad se usporedi s Tuđmanovim. Tuđman jest podilazio Crkvi i desnici, radio svoju koncepciju pomirbe, međutim on je njima upravljao. Oni su bili pomoćno osoblje, a Karamarko ih je pretvorio u kreatore ideologije i svjetonazora hrvatske države. Zato prisustvujemo užasnom batrganju, gdje nije jasno tko koga vodi, on Klemma i Glogoškog ili obratno. To je čisti avanturizam, s opasnošću da dovede u pitanju i opstanak države. Tuđman je bio nacionalist koji je suvereno vladao nacionalizmom. On intimno nije bio radikal, ali ni Milošević nije bio radikalni nacionalist, kaže Čulić.



A kakve posljedice je »tuđmanizam« ostavio u kulturnom polju za naš list komentira Igor Mandić, publicist i jedno od najvećih pera koje je dalo hrvatsko novinarstvo.  – Tuđmanizam u kulturi i njegovo naslijeđe vrlo je nejasan pojam, jer premda je bio istaknuta ličnost na čelu države Tuđman je svojim formiranjem i naobrazbom bio jedan zaostali provincijski učitelj i partijski, »oznaški« kadar ograničenih vidika. Iz njegovih dnevnika vidljivo je samo prepotentno razbacivanje imenima i citatima, ali nikad više od jedne krnje rečenice. On nikad ništa nije sustavno ni rekao, ni naredio za kulturni milje svoga doba, ali je zračio negativnom, vampirskom energijom, koja je utjecala na to da su iz hrvatske tradicije izronile klero-nacionalističke ideje, konzervativni stil u tekstualnosti i provincijalni kičeraj u teatru, što je posljednji put kulminiralo na proslavi njegovog rođendana u HNK, inscenacijom Budakovog Ognjišta, najvećeg kiča i šunda kojem je hrvatska kultura svjedočila. To što je privilegirao jednog pisca – to nije strašno. Međutim, njegov ukus je važan utoliko što u Hrvatskoj čopor nanjuši što vođa čopora voli pa se povede za njegovim ukusom na sto puta gori način. To je proizvelo pravu maniju eklektika u svakom smjeru, kaže Mandić. Kao najgori doprinos »tuđmanizma« hrvatskoj kulturi Mandić ističe činjenicu da je Tuđman »sa svojim provincijskim znanjem utjecao na jezične stručnjake, koji su popustili njegovim nedoučenim pseudosaznanjima o tome kako bi trebao zvučati čisti hrvatski jezik pa su ga izradili i gradili u jednu nakaradnu konstrukciju, koja se vremenom narušava, jer ipak vrijeme pobjeđuje«. Neko vrijeme, zaključuje Mandić, »živjeli smo u sramoti njegovih frazema, ideologema, u njegovoj mržnji prema svemu srpskom, narušavanju gramatike i pismenosti, ali to je narušeno vremenom koje je prošlo«.


  U Tuđmanovom političkom naslijeđu naš sugovornik ne vidi ništa pozitivno, tek ponešto neutralno, »a to je da je na razvalinama bivšeg sistema izrastao jedan soj vještih bivših komunističkih menadžera, koji su iskoristili vrijeme da nametnu vrijednosni sistem u interesu ljudi za koje govore. Tuđman je u tom smislu bio uspješan političar, uspješniji od Miloševića, koji je izgubio sve ratove. Tuđman je dobio ne sve ratove, ali glavni je dobio, nije završio u Haagu i uspješniji je samo u tom smislu. I Tuđman i Milošević zapravo su bili opasni ljudi, koji su se naslonili na trendove i vješto ih iskoristili, ali pritom su svoje zemlje unazadili za desetljeća«, ističe Čulić.


Smetlište Europe


O Tuđmanu i »tuđmanizmu« pitali smo i umirovljenog splitskog profesora prava, nekoć SDP-ovog saborskog zastupnika Nikolu Viskovića, koji za za pokojnog »vrhovnika« riječi kritike nije štedio ni dok je ovaj bio živ. U sjećanju starijih čitatelja Visković je, štoviše, ostao zapamćen kao jedan od najžešćih Tuđmanovih kritičara.


  – Uvijek sam mislio da je Tuđman – kao i ono što se oko njega okupljalo, ali i dobar dio onog što mu je bilo u opoziciji – bio jedan strahotni mediokritet. Posljedice njegove vladavine, koje je izazvao s Miloševićem, Izetbegovićem, ali i komunistima na odlasku, jesu parstotinjak hiljada poginulih, milijuni preseljenih, osam balkanskih državica prepunih politikantstva, mržnje, vojničina, korupcije i općenito besperspektivnosti. Sve te državice danas su smetlište Europe, kojim se bave svi naši tadići, vujčići, karamarci, dodici, izetbegovići, a bogme i SDP-ovci, od kojih mi se ipak sve više sviđa, ako ne po perspektivnosti, a ono zbog prgavosti, Zoran Milanović, a sve manje mi se sviđaju Linić i Josipović u bijegu iz SDP-ovog broda koji tone, kaže Visković.


  Upitan može li izdvojiti nešto pozitivno iz Tuđmanovog naslijeđa, Visković odgovara:


  – Ako u toj bijedi treba nešto istaknuti, a onda je to stanovita umjerenost koja nije dopustila ustašama da vode glavu riječ.


  Visković upozorava da u Hrvatskoj još uvijek nismo, »izuzev Ferala i još nekolicine ljudi«, raščistili s time da je u Hrvatskoj 1990. godine sasvim otvoreno ludovalo ustaštvo i da ono »još uvijek tinja posve kritički neocijenjeno u političkom i kulturnom kontekstu«.


  Kako vidimo, »tuđmanizam« se nipošto ne može gledati isključivo u pozitivnom svjetlu, kako bi to htio Tomislav Karamarko, kojem bi valjalo postaviti pitanje: što bi od svega što navode naši sugovornici izdvojio i stavio u Ustav?


Zagovornici uzeli što im treba


Posljednjih mjeseci Franjo Tuđman i njegova ostavštivna ponovno su roba koju se pokušava dobro tržiti. Pokojni je predsjednik bio prisutan u političkoj areni, razlog za to je i taj što je 15. obljetnica njegove smrti bila uoči prvog kruga predsjedničkih izbora. Tada je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko najavio da će pojam tuđmanizam uvesti u Ustav čim preuzme vlast. Za to će mu, osim vlasti, trebati i dvotrećinska parlamentarna većina pa upisivanje tuđmanizma u Ustav i nije pretjerano izvjesno. Ne zna još ni Karamarko točno kako će uobličiti taj ustavni članak, ali tuđmanizam bi upisao u Ustav »kroz jednu zgodnu formulaciju, dogovorit ćemo se kako će ona izgledati«, poručio je 10. prosinca prošle godine. Osim tuđmanizma u Ustavu, kad Karamarko dođe na vlast, ne bi li onemogućio da cvjeta tisuću cvjetova kako bi trebalo u svakom pluralnom društvu, u udžbenicima će unificirati i verificirati povijesnu ulogu Franje Tuđmana. Valja primijetiti da se Karamarko poziva na Tuđmana i tuđmanizam, ali je ono na čemu je Tuđman ponajviše inzistirao – pomirbu hrvatskog naroda – otpisao kao praktično propali projekt osnivača HDZ-a i prvog predsjednika Republike Hrvatske.


  Na prvog predsjednika se u kampanji pozivao i donedavni predsjednik Ivo Josipović. On je, također o 15. obljetnici Tuđmanove smrti, izjavio da je Tuđman velika povijesna figura koja će ostati zapamćena kao osnivač hrvatske države. Njegove dobre i loše strane će procijeniti povijest, a Josipović je siguran da će osjetno pretegnuti njegove dobre strane. Prošloga je tjedna objavljeno i šest svezaka Tuđmanovih pisama raznim političarima poput Helmuta Kohla, Billa Clintona, Slobodana Miloševića, pape Ivana Pavla II. i drugih. Ukupno je riječ o 1.397 dokumenata. Osim što je riječ o robi koju se pokušava dobro tržiti, Tuđman i njegova ostavština utočište su u kojemu mnogi pokušavaju pronaći svoju današnju političku legitimaciju.   


  Za politologa s Fakulteta političkih znanosti Nenada Zakošeka tuđmanizam kao nekakav zaokruženi sistem ideja ne postoji. Po tome se Tuđman ne razlikuje od većine drugih važnih političkih aktera hrvatske suvremene povijesti, osim možda Stjepana Radića koji ima neki teorijski koncept, smatra Zakošek.


Prepoznao povijesni trenutak


– Tuđman je kao politički akter bio snažno determiniran povjesničarskom provenijencijom. Promatrao je događaje iz perspektive povijesnih okolnosti, prilika, prepreka, ograničavajućih uvjeta. Kada je osnivao HDZ, doista je prepoznao povijesni trenutak i poduzeo korake koji će dugoročno odrediti povijest hrvatskoga naroda i omogućiti formiranje hrvatske države – kazao je Zakošek.


  Ni povjesničar Tvrtko Jakovina ne vidi tuđmanizam kao originalnu ideologiju. Za njega inzistirati na pomirbenim elementima u vrijeme rata i kada su se ljudi s obje strane ideoloških barikada našli u rovovima je jedno, a problem postoji s onim što je bilo poslije toga.



Zagrebačka kriza, u kojoj je Tuđman odbio potvrditi četiri izabrana gradonačelnika, sve redom iz HSLS-a, za Zakošeka je posljedica logike Tuđmanovog obrasca vladanja.  – Kad spojite svijest o tome da treba iskoristiti povijesni trenutak, biti odlučan i ne kolebati se, svijest da treba dobiti demokratsku legitimaciju, ali bez liberalnih elemenata, prezir prema manjinskim pozicijama, podjeli vlasti, zloporabe tajnih službi, instrumentalizaciju pravosuđa, to sve daje politički obrazac koji je bio specifičan za Tuđmana i zagrebačka kriza je logika tog obrasca. Tuđman je svoje protivnike gledao kao minorne i marginalne aktere koji ne shvaćaju povijesni trenutak i koji su fokusirani na to da naštete hrvatskoj državi, HDZ-u i njemu osobno, analizira obrazac Zakošek.


  – U tom smislu Tuđman nije bio nikakav osobiti pomirbenjak, ali je isto tako bio mnogo manje ideološki isključiv i to zbog vlastitih razloga. Kao bazično ateist i antiklerikalac, i kao netko tko je ostao duboko ponosan na karijeru u svojoj mladosti i zaljubljenost u svog vrhovnog komandanta, nije ni mogao određene poteze povući do kraja, kao što sada čine oni koji se na njega pozivaju – smatra Jakovina. Današnje pozivanje na tuđmanizam neće dovesti ni do kakvog raščišćavanja niti katarze, kao što katarzična nije bila ni Tuđmanova ideja »miješanja kostiju«, a ne treba smetnuti s uma niti to da današnja desnica inzistira na tome da se mora izabrati strana »od kojih je jedna dobra, a druga loša«.


Važna pobjeda


Oba su sugovornika, svaki iz svojega kuta, upozorili na nedostatak liberalizma kod Tuđmana. Za Zakošeka Tuđman jest bio demokrat, bilo mu je važno da on osobno i njegova stranka pobjeđuju na izborima i da se mogu demokratski legitimirati.


  – Međutim, on je bio antiliberal i nije smatrao da uvjeti trebaju biti jednaki za sve, da treba poštovati liberalna ograničenja, podjelu vlasti, prava manjina. U jednom intervjuu naveo je da su hrvatski narod vodile različite struje u različitim smjerovima i naveo pravaštvo, HSS-ovsku ideologiju, komunizam i kazao da su to izvorni fenomeni koje treba pomiriti i na njihovim zajedničkim elementima graditi platformu. Rekao je da je liberalizam stran hrvatskom narodu, a liberali su bili protivnici hrvatske države – kazao je Zakošek.


  Prisjetio se i anegdote iz druge polovice devedesetih. Za tadašnji je »Tjednik« napisao opširan tekst o izborima i strukturi biračkog tijela u Hrvatskoj, a na temelju podataka već se znalo da su društvo i biračko tijelo duboko podijeljeni u dva tabora te da postoji čvrsta podrška za nacionalno-klerikalni program. Zakošeka je nazvao tadašnji Tuđmanov savjetnik Smiljko Sokol, rekao mu da je predsjednik s velikim interesom pročitao tekst i da bi mu bilo jako važno znati još neke detalje vezane za specifičnost HDZ-ova biračkog tijela. Iz te anegdote Zakošek zaključuje da je Tuđmanu bilo doista važno da pobjeđuje na izborima i tako stječe demokratsku legitimaciju. To što je iz svog koncepta Tuđman isključio liberalizam, za Jakovinu nije proturječno.


  – Njemu je bilo relevantno 20. stoljeće, a u njemu liberalizma ima vrlo malo. Bio je i dovoljno pošten povjesničar i nije mogao iščeprkati dva-tri liberalna mislioca i to ugraditi u svoje koncept, a zanemariti 88 posto ostalih koji su bili skloni ekstremnim lijevim ili desnim idejama. S jedne strane bio je u pravu, ali nije prepoznavao vrijeme. I drugi su imali slabe liberalne tradicije, pa su ih prepoznavajući duh vremena pokušavali stvarati, odgajati, smatra Jakovina. Osim toga, bilo je mnogo lakše pobijediti na izborima ako se zaoštrava »što su otkrili svi njegovi nasljednici na čelu HDZ-a s golemim posljedicama po društvo«.


Izolacija Hrvatske


Pomirba, kao najspominjanija Tuđmanova zamisao, ima sadržajni problem upravo u tome što pati od antiliberalizma, procjenjuje Zakošek. Tuđman je, smatra on, bio svjestan tragičnih ishoda u dva duboka povijesna rascjepa. Prvi je bio sukob u 19. stoljeću između pravaštva i jugoslavizma, a drugi je rascjep iz Drugog svjetskog rata. Prvi je predsjednik bio uvjeren da je za opstanak Hrvatske nužno premošćivanje tih rascjepa.


  – Ako moramo naći načina da prevladamo povijesne sukobe i podjele jer ćemo inače vječno time biti zarobljeni, onda se postavlja pitanje koja je vrijednosna podloga te pomirbe, koji je minimalni vrijednosni konsenzus na kojem se ona ostvaruje? Tuđman u to ne računa liberalizam, liberalne institucije i vrijednosti i to je glavni problem ideje pomirbe. Ako u to ne uključite ljudska prava i prava manjina, pravnu državu, neovisnost sudstva, tržišnu ekonomiju, onda imate kolektivističku, antiliberalnu koncepciju zajednice i s time smo suočeni i danas, a anitliberalizam čak i raste – smatra Zakošek.


  I Jakovina smatra da je Tuđman imao na umu povijesne rascjepe, »ali kako je protjecalo vrijeme i budući da je bio relativno pragmatičan i htio je pobijediti na izborima, onda se za rezultatizborio tako što je birače homogenzirao na vlastitoj platformi koja na kraju mandata nije bila tako inkluzivna kao na početku«. Da je bila inkluzivna kao na početku, ne bi se dogodila zagrebačka kriza niti verbalni ispadi kakvih je bilo. Posljedica takvog načina vladanja bila je i izolacija Hrvatske, posebno u drugoj polovici devedesetih.


  – Ostao je izoliran u međunarodnim odnosima, ne zato što je netko bio protiv hrvatskog integriteta, nego zato što se Tuđman nije znao ponašati u demokratskoj Europi, što nas je udaljavalo od Europe, navodi Jakovina i dodaje da su Tuđmanu njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel i neki drugi sugerirali da promijeni politiku, ali neuspješno.


  – Njegova strogoća, pokazivanje mišića u razgovoru s europskim partnerima, bila je potpuno promašena. Kolikogod se činilo da je u nekim elementima postupao kao povjesniačar i da je imao širu sliku, a svakako je imao širu sliku od svojih suradnika i nekih nasljednika na čelu HDZ-a, toliko je u drugom dijelu mandata precjenjivao hrvatsku poziciju, ali i postignuća iz sredine devededesetih, pa i te dobronamjerne savjete – smatra Jakovina.   

Ideološka interpretacija stvarnosti


Tuđman nije vidio Hrvatsku izoliranom od Europe, dapače, vidio ju je integriranom u Europu, ali je na kraju njegove vladavine bila izolirana.


  – Za razliku od načelnog, stvarni tuđmanizam bio je taj da smo imali vrlo zaoštrene odnose u nekim elementima s NATO-om, bili izolirani od EU, Hrvatska je bila zemlja koja ni tada, pa ni sada nije riješila ni jedno granično pitanje sa susjedima i s većinom njih bila je u razmjerno lošim odnosima. To je naslijeđe tuđmanizma što se tiče međunarodnih odnosa – konstatirao je Jakovina.


  Današnja borba oko Tuđmana i njegova naslijeđa je za Zakošeka klasična borba za ideološku interpretaciju stvarnosti u kojoj razni akteri pokušavaju zadobiti ideološku hegemoniju, pa nije slučajno to što se i Josipović pozivao na Tuđmana.



Nemoguće je raspravljati o Tuđmanu, a ne spomenuti Bosnu i Hercegovinu. Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini za Jakovinu je posljedica i historicizma prvog predsjednika, ali i trenutka u kojem se Bosna i Hercegovina počela rastakati. Tuđman je smatrao da će, ako nešto ne učini, izgubiti povijesnu priliku da poveća granice Hrvatske. Imao je mentalitet prema kojem veći prostor znači uspješnijeg državnika – navodi Jakovina.  – Bosna je teško raspletljivo pitanje u koje je Tuđman ušao i, kao i mnogi, ostavio velike posljedice, nažalost najveće po Hrvate u Bosni i Hercegovini, kazao je Jakovina i zaključio da Tuđman nije bio jedinstven po nesnalaženju u bosanskom problemu, njegovi su izvori bili historicistički, »možda posljedice ne bi bile takve da je bio bolji povjesničar, ali nije iskakao od prosjeka«.


  – Današnja borba bavi se pokušajem zadobivanja ideološke hegemonije. Umjesto da se bavimo pravim pitanjima, da imamo sukob oko toga koja socijalna skupina ili čiji interes hoće ili neće biti zadovoljen, mi imamo borbu oko neke ideologije koja će nam služiti da tumačimo političko djelovanje i stanje u društvu, analizira Zakošek. Ideologije se itekako sukobljavaju oko »pravih pitanja«, podsjeća Zakošek i kao primjer navodi poreznu politiku kao važno pitanje, »ali, ne znam što bi se za ta pitanja moglo izvesti iz Tuđmana«. Politička je borba uvijek borba i za sliku povijesti, ali u Hrvatskoj smo dodatno fokusirani na povijest, što je posljedica i načina na koji se socijalizam legitimirao.


Distanca prema Crkvi


– On je imao samoupravnu dimenziju, ali u konačnici, posebice osamdesetih godina je interpretacija povijesti, dakle NOB te bratstvo-jedinstvo, postala glavni izvor legitimacije. To je bilo mnogo važnije, a partija je još šezdesetih godina odustala od monopla na tumačenje Marxa i marskizma. Primarna joj je bila povijesna legitimacija, kazao je Zakošek. Dio povijesne priče sada postaju devedesete godine i Domovinski rat, pri čemu »nemamo sposobnosti za kritičku sliku novije povijesti, ona se želi kanonizirati«. Zakošek je podsjetio i da kada se govori o Tuđmanu i u njemu traži izvorište, nitko ne govori njegovoj ulozi u ekonomskoj i institucionalnoj krizi koja se dogodila u drugoj polovici devedesetih.


  – Stvara se uljepšana, frizirana slika povijesti, a to je ideološka slika povijesti – zaključio je Zakošek.


  Jakovina se osvrnuo na Karamarka i ustvrdio da današnji predsjednik HDZ-a uzima samo desni segment Tuđmanova naslijeđa. Karamarko je vrlo blizak Katoličkoj crkvi, a Tuđman je prema Crkvi ipak držao distancu.


  – On i članovi njegove obitelji nisu bili vjernici. Pozivao se na Starčevića i Radića koji su bili izrazito antiklerikalni, kao i lijeva tradicija na koju se pozivao. Svi izvori na temelju kojih je probao formulirati svoju ideju bili su antiklerikalni i tu dolazi do kratkog spoja sadašnjih apologeta Tuđmana i onoga što je on stvarno bio – upozorava Jakovina. Hrvatsko je proketstvo, pak, smatra on, to što je Tuđman imao veću širinu, iako ne toliku kao nego neki drugi hrvatski povijesni vođe, ali bio je mnogo širi nego oni koji su s njim surađivali i koji ga žele naslijediti.