Više od 450 izbjeglica u prihvatilištu u Čepinu: Prvi put u četiri mjeseca pojeli kuhani, topli obrok

Snimio Denis LOVROVIĆ

Mi dijelimo doručak, kuha im se ručak, imat će suhu  večeru, a kako ovdje živimo dan za dan, vidjet ćemo što će  sutra biti, kazao je Marko  Đukić, ravnatelj Gradskog društva Crvenoga križa

ČEPIN  U bivši dislocirani Dom za psihički bolesne starije  osobe u Čepinu prve su izbjeglice pristigle u četvrtak  iza ponoći, a već do 11 sati popunjeni su smještajni  kapaciteti u toj ustanovi koja ima 192 ležaja te ukupno 64  šatora za po četiri osobe podignuta u dvorištu. Prema informacijama MUP-a,  u Čepin smješteno 457 izbjeglih osoba.

Umorni i iscrpljeni od dugoga puta odmah nakon smještaja  u dom, odnosno u šatore većina ih je zaspala. Kako neslužbeno doznajemo, izbjeglicama su volonteri  Crvenog križa za doručak podijelili kruh, sir i vodu, a za  ručak su dobili kuhane mahune i grašak s pilećim hrenovkama. Mnogi među njima su rekli kako im je to bio prvi  kuhani obrok u četiri mjeseca koliko dugo putuju prema  Europi.

Skupina od petnaestak izbjeglica u četvrtak je primijećena i na području tzv. baranjskog trokuta, a pokušali su zaustavljati i  vozila koja su nailazila, posebice traktore, kojima su se  pokušavali ubacivati u prikolice. Prestrašeni vozači vješto  su pokušavali izbjeći pješake koji su »izranjali« iz ceste, a o svemu  tome odmah je  izviještena i policija u postajama  Beli Manastir i Belišće  čiji su djelatnici odmah izašli na teren  u potrazi za  skupinom izbjeglica. No, do trenutka zaključenja ovog  broja nismo uspjeli saznati više o njihovoj sudbini.

Služba traženja

Načelnik općine Čepin Dražen Tonkovac potvrdio nam je kako je osobno zatražio  od policajaca da izbjeglice ne puštaju među mještane sve dok  se ne izvidi cijela situacija.

Neće im nedostajati ni hrane koju im, kako kaže Marko  Đukić, ravnatelj Gradskog društva Crvenoga križa pripremaju volonteri. Osim hrane, ondje im volonteri osiguravaju i psihosocijalnu pomoć, ali zadrže li se u Čepinu, bit  će organizirana i služba traženja u slučaju razdvojenih  obitelji.

Od ranih jutarnjih sati izbjeglice su u četvrtak počele prelaziti granični prijelaz Batina. Do njega su stizali pješice, prelazeći batinski most preko Dunava, do kojega su prevoženi organiziranim autobusima srpskih prijevoznika. Otprilike svakog sata, po šest-sedam policijskih kombija, izbjeglice je u jutarnjim i prijepodnevnim satima odvozilo u Čepin.

I dok je dolazak naše ekipe u Čepin odavao da svi mještani vjerojatno ni ne znaju da su uopće ondje smještene izbjeglice, u Ulici kralja Zvonimira  gdje je smješteno prihvatilište tek je bio poneki prolaznik. Sa suzama u očima, pomalo u nevjerici, smještaj izbjeglica promatrao je 60-godišnji Slavko Kljajić kojeg je ovaj događaj, kaže, vratio u ratne devedesete godine. »A što reći? Toliko sam se nasekirao sinoć kad sam se prisjetio svih izbjegličkih slika. Ovo me je pogodilo, jer je ovo jad i bijeda, ništa više, a ja kao pojedinac ništa ne mogu pomoći. Zahvalan sam vlastima što su pomogli ovim ljudima. Znalo se da će u Hrvatsku, ne da će doći u Čepin, no kad su već tu mora ih se zbrinuti«, kaže Kljajić, dodajući da i njegovi susjedi većinom dijele njegovo mišljenje, to više što su i oni tijekom Domovinskog rata osjetili neimaštinu i bijedu.Tijekom prihvata imigranata uz ogradu Doma stajao je i 24-godišnji Hrvoje rekavši da mu je cijela situacija vrlo iznenađujuća te smatra da se vrlo brzo sve odigralo. »Kad je Mađarska zaustavila imigrante znalo se da će k nama doći. Mislim da neće biti problema i sukoba, osim ako ih netko sam ne isprovocira. Malo sam iznenađen, moram priznati, ali sam za to da im se pomogne«, rekao je Hrvoje.

Ne žele nelegalno

Izbjeglice su bile stacionirane s lijeve strane graničnog prijelaza (gledajući prema Srbiji), gdje im je bilo ponuđeno osvježenje. Nešto malo poslije podneva stigla je vijest kako su dio migranata, njih nešto više od stotinu, zapazili mještani Luča, mjesta na samoj granici sa Mađarskom. Do Luča su prevezeni autobusima, a zaustavili su se kod bivše JNA karaule, na samo nekoliko metara od mađarske granice.

– Ne znamo gdje smo. Želimo u Sloveniju ili Austriju, uzvikivali su, naglašavajući kako su im žene i djeca na nekom drugom mjestu, a bez njih ne žele dalje.

Većina ih nije htjela ilegalno prelaziti granicu, a one rijetke koji su to pokušali, zaustavili su mađarski policajci. Granicu je u to vrijeme nadlijetao mađarski policijski helikopter. Bili su žedni, pa se dio njih zaputio do jedine trgovine u Luču, gdje su kupovali osvježavajuće napitke, grickalice i konzerviranu ribu.