Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
21. ožujka 2019.
Međuzemlje Tihomira Ponoša

Komentar Veleizdajničko reformiranje prosvjetne ceduljice: Zašto nije vrijeme za obrazovnu reformu 21. stoljeća

Foto Sanjin STRUKIĆ/PIXSELL
Foto Sanjin STRUKIĆ/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 20. siječanj 2019. u 13:59 2019-01-20T13:59:16+01:00

Ako  učenici četvrtog razreda osnovne škole ne znaju  čitko napisati priprostu rečenicu vlastitom rukom i kasnije ju pročitati, onda nije vrijeme za obrazovnu reformu 21. stoljeća, nego za hitno posezanje za reformom bana Ivana Mažuranića iz 1874. godine

Nakon ovoga tjedna ništa nije tako lako kao napisati tekst za ovu rubriku. Robe je u izlogu bilo napretek, mnogo toga već je iscrpno obrađeno u medijima, ponešto je, pak, srećom po neke, uspjelo ostati zasjenjeno brojnošću i intenzitetom skandaloznih događaja.

Centralni događaj tjedna jest izbjegnuti obračun Plenković – Grmoja u Saboru, a iz cijelog je tog nerealiziranog obračuna ostala priča o veleizdaji. Dakle, Grmoja je kazao da potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić i predsjednik Vlade Andrej Plenković rade za interese Srbije jer se ne saziva tijelo punog naziva Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za praćenje provedbe prijelaznih mjerila u pregovaračkim poglavljima 23 i 24 o pristupanju Republike Srbije Europskoj uniji.

U tome Grmoja vidi popustljivost Plenkovića i Pejčinović Burić, a na temelju toga zaključuje da oni rade u interesu Srbije i na štetu hrvatskih interesa, primjerice na štetu hrvatskih državljana logoraša srpskih logora.

Monopol na domoljublje

Ostavit ćemo ovom zgodom po strani koliko je takvo tijelo uopće potrebno (slična tijela ne postoje za pristupne pregovore Crne Gore i Turske) i može li se pristupne pregovore Srbije nadzirati i njen napredak pratiti i i bez tog tijela. Činjenica je da to tijelo postoji, ono se ne saziva, a da se saziva moglo bi konstatirati da Srbija po tom pitanju ne čini ništa. Također se može konstatirati da zbog toga, vlastitog nečinjenja, Srbija u ta dva poglavlja pregovarački ne napreduje. Stoji u mjestu, do daljnjeg, nepopustljiva je prema sebi samoj.

Svima je jasno da je Grmoja pretjerao, da je htio isprovocirati premijera i da je u tome uspio. Nitko elementarne inteligencije ne vjeruje u tvrdnju da je Plenković de facto Vučićev (š)pijun u Hrvatskoj. Međutim, u igru je kao lopta koja se nekontrolirano odbija ubačena imenica »veleizdaja« i to je ono što je na koncu HDZ najviše pogodilo. Ta nekontrolirana lopta nije ništa drugo nego bumerang koji se HDZ-u, nakon dugog puta, vratio.

HDZ i njihovi važni članovi nisu oklijevali za veleizdaju prozvati vlast (samo da nisu oni nego SDP na vlasti). Činila je to Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a, činio je to Dujomir Marasović kao saborski zastupnik HDZ-a, sve na račun SDP-a i vlade kojom je on dominirao, pa nitko u SDP-u nije spominjao DORH kao tijelo koje bi se u te verbalne eskapade trebalo uključiti zbog kleveta i laži.

Dapače, takve teze bile su za HDZ važne u detroniziranju SDP-a s vlasti. HDZ optužen u javnosti za veleizdaju (jer Plenković je i predsjednik stranke) suočava se s onom kašom koju je drugima servirao, a suočava se, ne po prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci i s time da mu se oduzima monopol na domoljublje i na to da isključivo on definira što su hrvatski interesi, a što je rad protiv hrvatskih interesa.

Unatoč začuđujućoj dežmekastosti koju je u ovom slučaju iskazao HDZ, nedostatku čvrstine, pa i živaca (Grmoji se moglo elegantno kontrirati drugačijim nastupom u Saboru, moglo ga se ismijati, pa i poniziti) HDZ je dovoljno čvrsta stranka da će nakon kratkotrajnog plača obrisati nos i nastaviti dalje.

Događaj koji je ostao zasjenjen, a koji je itekako bitan, jest posjet ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak Osnovnoj školi Jabukovac prvoga nastavnog dana drugog polugodišta.

Njen posjet demonstrirao je, bojimo se, rasap obrazovne reforme. Naime, učenici te škole postavljali su ministrici pitanja, a ta su pitanja bila čitko napisana na papirićima i djeca su ih disciplinirano s ceduljica čitala ministrici.

Ta pitanja, tehnički gledano, zapravo nisu ni postavljena, ona su tek pročitana. Ta se osnovna škola kandidirala za eksperimentalni program kurikularne reforme, ali nije za taj eksperimentalni program odabrana. No, u školi je prvoga dana drugoga polugodišta bilo riječi upravo o reformi. Djeca su pitala hoće li im torbe biti lakše, što je s tabletima, hoće li biti više eksperimentalne nastave.

»Škola za život« trebala bi potpuno promijeniti paradigmu hrvatskog obrazovnog sustava, a prvi dan drugoga polugodišta u jednoj je zagrebačkoj osnovnoj školi demonstrirao tvrdokornost postojeće paradigme.

Umjesto nebubanja činjenica, često i suvišnih, napamet, umjesto puke reprodukcije znanja i fakata u čemu su učenici svedeni na pomlađenu verziju pokvarene gramofonske ploče kojoj je zadatak dopasti se nastavniku, ta bi »Škola za život« trebala nuditi kreativnost, lakoću učenja i rješavanja problema, mišljenje vlastitom glavom, stvaranje ljudi sposobnih misliti i domisliti, a ne onih sposobnih samo prepisivati i klimati glavom kako viša instanca kaže.

Sve to palo je u vodu jer učenici su se ponašali upravo onako kako se ne bi trebali ponašati. Oni su bili puki objekti koji su ministrici postavljali pitanja o temama o kojima ministrica ionako rado govori. Bilo je to ispod razine obrazovanja u socijalizmu.

Obrazloženje Ministarstva

Potpisnik se ovih redaka sjeća da su u njegovu osnovnu školu dolazili razni ljudi ne bi li učenicima držali kojekakva predavanja. Jedan od njih bio je Joža Horvat koji je pričao o svojim partizanskim iskustvima. Učenici su na taj gnjavež morali ići, bilo je to zadano, ali problem je nastao kada su dobili mogućnost da postave pitanje. Uglavnom nikoga nije zanimalo što je Joža Horvat radio u partizanima, kako je nastao »Mačak pod šljemom«, zanimalo ih je kako se to plovi oko svijeta, jer kad već ispred sebe imaju iskusnog moreplovca svjetskim morima neka im o tome priča, a ne o onome što su takorekuć svakodnevno mogli čuti u dnevniku, čitati u novinama, gledati u partizanskim filmovima.

Valjda jedino gore od čitanja pitanja s ceduljica jest obrazloženje Ministarstva znanosti i obrazovanja i spomenute osnovne škole zašto su djeca čitala s ceduljica. Djeci je rečeno u devet sati da će ministrica doći u deset sati. Navodno su pitanja smislili sami, učenici četvrtog razreda, djeca od deset godina, ali su učiteljicu zamolili da im ta pitanja čitko napiše kako ih trema ne bi zbunila kada postavljaju pitanje. Dakle, učenici četvrtog razreda osnovne škole ne znaju dovoljno čitko napisati priprostu rečenicu vlastitom rukom i kasnije ju bez poteškoća pročitati. Ako je stanje u školama doista tako, onda nije vrijeme za obrazovnu reformu 21. stoljeća, nego za hitno posezanje za reformom bana Ivana Mažuranića iz 1874. godine. Tada su djeca pisala krasopisom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka