ZAGREB Nekoliko dana nakon što je Sabor potvrdio Vladu Andreja Plenkovića, slučajno smo naletjeli na jednog umirovljenog generala koji već dugo nije prisutan u javnosti. Porazgovarali smo s nogu o Plenkovićevom timu i tako je u jednom trenutku na red došao i Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade zadužen za sustav domovinske sigurnosti i ministar obrane.

– Dobro poznajem Damira, nas dvojica smo prijatelji. Ali, on, objektivno, nije za ministra. Niti intelektualno niti emocionalno. Baš sam o tome sinoć pričao s nekim suborcima iz Domovinskog rata, rekao nam je naš sugovornik krajem listopada prošle godine.

Sreli smo se u to vrijeme s dosta sličnih razmišljanja Krstičevićevih poznanika i prijatelja. Svi su naglašavali njegovu iznimnu osjetljivost. Krstičević je u mandatu premijerke Jadranke Kosor bio njezin honorarni savjetnik, zadržavajući posao u informatičkoj firmi M SAN Grupa. U toj se ulozi našao u Banskim dvorima u travnju 2011. godine, na dan kad se dio članova Vlade i vodstva HDZ-a okupio kako bi pratio televizijski prijenos izricanja haških presuda Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku.

Zaledio se

– Nakon što su objavljene teške zatvorske kazne Gotovini i Markaču, Krstičević je bio potpuno paraliziran. Tako ga je to pogodilo. Morali smo na brzinu smisliti prvi komentar Vlade odnosno premijerke na presudu, ali od Krstičevića, premda je bio savjetnik za branitelje i vojna pitanja, u toj je situaciji bilo malo koristi, skroz je potonuo, ispričao nam je prije osam mjeseci jedan od sudionika spomenutog događaja u zgradi Vlade.

I ovih dana, poslije ostavke koju je Krstičević podnio Jutarnjem listu, njegove kolege iz Vlade i HDZ-a ističu baš njegovu hipersenzibilnost kao razlog zaista nesvakidašnje reakcije na tvrdnju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se vojska prekasno uključila u gašenje požara u Dalmaciji. Logičnim se onda nameće pitanje kako je Krstičević takav mogao funkcionirati u ratu i napraviti ozbiljnu vojnu karijeru, prije nego što ga je u rujnu 2000. predsjednik Stjepan Mesić, zajedno s još šest generala, umirovio zbog otvorenog pisma u kojem su prosvjedovali protiv navodnog obezvređivanja stečevina Domovinskog rata.

Rojsovo pismo

Krstičević, rođen 1969. u Vrgorcu, pohađao je Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu i početak rata zatekao ga je u JNA. U službenom životopisu navodi mu se da se Zboru narodne garde priključio u lipnju 1991., ali neki to osporavaju. Među njima je i Ljubo Česić Rojs, koji je u vrijeme formiranja Oreškovićeve vlade, kad je Krstičević također bio kandidat za ministra, čelnicima Domoljubne koalicije poslao anonimno pismo u kojem se, na osnovi jednog SIS-ovog dokumenta, tvrdi da je Krstičević u JNA ostao do kraja 1991. i to na vukovarskom ratištu.

Foto Nikola Cutuk / PIXSEKK

Ovo je pismo procurilo u javnost u ljeto prošle godine, kad je Krstičević bio šef stožera Andreja Plenkovića u izborima za predsjednika HDZ-a. Krstičević je ustrajao da je iz JNA pobjegao u lipnju 1991. U svakom slučaju, u Domovinskom ratu dao je značajan doprinos. Dogurao je do mjesta zapovjednika 4. gardijske brigade, a naprasno umirovljenje zateklo ga je na dužnosti zamjenika načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. U međuvremenu je završio i američku Ratnu školu kopnene vojske. Dok je Krstičević bio u HV-u o njemu se govorilo kao o izuzetno perspektivnom časniku, njegova emotivna stanja nisu bila tema. Dva tjedna nakon što ga je predsjednik Mesić u 31. godini poslao u mirovinu, Krstičevića je Tomislav Karamarko, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, doveo na Pantovčak. Mesić je prije tri godine ispričao za naš list da su došli moliti da se Krstičevića, upravo zbog njegove obećavajuće karijere, nekako izuzme od umirovljenja, što je on, rekao je, odbio. Krstičević je to tada demantirao, kazavši nam da je u Uredu predsjednika samo provjeravao ima li šanse da se zaposli negdje u državnom aparatu.

Poslovne vode

Kako od toga nije bilo ništa, otisnuo se u poslovne vode, konkretno u IT sektor. Slijedećih 14 godina, sve do ulaska u Sabor nakon izbora 2015., bio je u Nadzornom odboru M SAN Grupe, poduzeću koje je u tom razdoblju dobivalo velike državne narudžbe, vjerojatno zahvaljujući i Krstičeviću.

On se materijalno osigurao, njegova imovinska kartica uistinu je impresivna, ali uvijek je čeznuo za javnim, političkim angažmanom. Prva ga se u siječnju 2011. sjetila Jadranka Kosor i imenovala ga svojim savjetnikom. No, nakon što je HDZ izgubio vlast, Krstičević je promijenio stranu i podržao je Karamarka.

Bivši predsjednik HDZ-a postavio ga je za predsjednika stranačkog odbora za obranu i očekivalo se da će Krstičević, ako HDZ pobijedi na izborima, preuzeti taj ministarski resor. Međutim, Karamarko se opredijelio za Damira Buljevića, što mu je Krstičević zamjerio na jednoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a.

Ambicioznom Krstičeviću nova se prilika ukazala kad je Oreškovićeva vlada pala, a Karamarko napustio politiku. Plenković je istaknuo kandidaturu za šefa HDZ-a, a vođenje svoje kampanje povjerio je Krstičeviću, dok mu je glasnogovornik bio Davor Stier, još jedan savjetnik premijerke Jadranke Kosor.

S obzirom da se Plenkovića i u dijelu HDZ-a doživljavalo kao običnog briselskog činovnika, Krstičević, s aureolom heroja Domovinskog rata, sigurno je poboljšao njegov kredibilitet. Zato je nagrađen mjestom potpredsjednika Vlade i ministra obrane.

Lukavi Gotovina

Za svojeg je savjetnika Krstičević odabrao lukavog Gotovinu, mitskog generala koji je u odličnim odnosima i sa Zoranom Milanovićem, a za hrvatsku desnicu je sinonim za domoljublje. Krstičević je bio predodređen za uspješan mandat.

Ali, njegova tankoćutnost pokazuje se ogromnom preprekom. U nekoliko je navrata tijekom ovih osam mjeseci nudio ostavku, nezadovoljan proračunskim izdvajanjima za vojsku ili nečim drugim što je mislio da je na štetu obrane. Zapamćen je i po najavi ponovnog uvođenja obaveznog služenja vojnog roka, što javnost nije primila s konsenzualnim odobravanjem.

Možda i zbog toga premijer Plenković nije naročito cijenio Krstičevićev ministarski učinak. Još u ožujku izvor blizak predsjedniku Vlade rekao nam je da Plenković smatra Krstičevića jednim od tri svoja najgora ministra.

Naravno, nikad to premijer ne bi javno rekao i riskirao da ga braniteljske udruge napadnu da podriva dignitet Domovinskog rata. Krstičević je u Vladi više simbol nego djelatni ministar. Stoga sada Plenković radije ulazi i u sukob s predsjednicom Republike umjesto da riješi ovu lakrdiju s ostavkom hirovitog Krstičevića.

– Stvarno je, i nakon izjava Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović, izjavio da ne odustaje od ostavke?! Ali, zapravo, nisam iznenađen. Svojedobno sam Damiru pomogao u vezi s pojedinim članovima njegove obitelji, družili smo se, a već dulje mi se uopće ne javlja. Mislim, pristojno bi bilo da mi se barem javi. Nažalost, Damir je, ha, malo čudan, rekao nam je u srijedu još jedan Krstičevićev poznanik.

A umirovljeni general s početka teksta?

– Ovo je sve skupa totalno neozbiljno. Kad ministar daje ostavku, onda je dužan to obrazložiti. Osim toga, pa zar nitko, čak niti predsjednica Republike, nema pravo ništa reći o ministru, a da se on ne uvrijedi i podnese ostavku? Ali, što se može, nisam ništa drugo niti očekivao, zaključuje čovjek koji je u startu bio jako skeptičan prema projektu Krstičević ministar.