Komentar Jasmina Klarića

VELIKA KOALICIJA ANTE PORTAS Ono što je dosad bilo samo naklapanje polako postaje stvarnost

Jasmin Klarić

Foto D. Jelinek

Foto D. Jelinek

Ovo je taj trenutak – kad naklapanja i teoretiziranja o koaliciji HDZ-SDP po prvi put mogu doista postati stvarnost



Nema tu nikakvog iznenađenja – otkad je hrvatska demokracija zaplivala mirnodopskim vodama, nakon početnog zanosa svakom upravo izabranom vlašću krenu iste priče.


Jedna se vrti oko toga da nam je, zbog dokazane nesposobnosti dviju najjačih stranaka, sudba namijenila tzv. »treći put« koji samo što nije izniknuo iz pepela iznevjerenih očekivanja, pa se velika očekivanja polažu u razne entuzijaste koji su podcijenili složenost bavljenja politikom ili politikante koji su precijenili vlastite vrijednosti i presudnost trenutka. Pa se na izborima uglavnom većina podijeli u dva stara i dobro poznata tabora, uz obično nove manekene trećeg puta koji se s nekoliko izborenih mandata kvalificiraju tek za nova lica koja će razočarati birače. I onda opet nakon godinu-dvije krene nova runda priča o novom »trećem putu« i kotač se nastavlja vrtjeti…


Ovaj put je ipak, čini se, malo drugačije. Ali, s vrlo sličnim ishodom.


Treći put uzalud (opet)




»Treći put«, taj Yeti hrvatske politike, zapravo je postao treći, četvrti i peti. Solidnu zalihu mandata, ali i anketne potpore akumulirali su Živi zid i Most, a naziru se i najnoviji »novi igrači« poput Alternative 101, koji će pokušati razbucati ustajalost dvostranačja. Međutim, gledano globalno, sa stajališta nužnosti korjenite promjene dotrajalog sustava – što uvijek stoji u podtekstu priča o ovom fenomenu – »treći put« ima manje šansi nego ikad dosad. Jer, ako je nekoliko međusobno suprotstavljenih »trećih puteva«, jasno je da oni neće voditi nigdje, osim u atomizaciju birača i gdjekoju saborsku klupu kao priliku za žustro ukazivanje na probleme društva. Koje će, međutim, i dalje rješavati netko drugi.


A tu dolazimo do druge dosadno predvidive priče koja svoj medijski život također započinje negdje poslije prve godine mandata svake nove vlasti – velike koalicije.Priča o velikoj koaliciji čak je monotonija od ove trećeputaške, jer se tu ipak stalno rađaju nove incijative i pokreti, cirkuliraju razni ljudi uglavnom s viškom uvjerenja u vlastitu misiju i manjkom osjećaja za realnost. Velika koalicija koju bi, je li, činili SDP i HDZ tek je teoretska zamisao kojom se, zapravo, davalo na važnostima trećeputaškim parolama o toksičnoj bipolarnosti domaćeg političkog sustava koja, eto, samo što nije i formalizirana političkim brakom, te, ruku na srce, ispunjavalo medijski prostor u vremenu kad dnevna politika jednostavno nije sama po sebi nudila dovoljno drame.


Komentator Glasa Koncila Ivan Miklenić pomalo se uznemirio zbog komentara na ovim stranicama otprije dva tjedna o »fundamentalistima među nama«, pa se zapitao ne radi li se u tom tekstu o očitom ideološkom etiketiranju »kojim se želi eliminirati protivnike, pretvoriti ih u neprijatelje i pripremati teren za sve oblike obračuna«.


Sačuvaj Bože.


Liberalna demokracija, štoviše, u svom temelju ima upravo slobodu. Dakle, razne političke »protivnike«, bolje reći neistomišljenike, nikako ne kani eliminirati, već im garantira mogućnost da slobodno politički djeluju. Ali, ta sloboda vrijedi za sve – pa tako i za one koji smatraju da je ono što radi nova konzervativna desnica, u Hrvatskoj uz potporu Crkve, jednostavno – fundamentalizam.


»Vjerski ili religiozni fundamentalizam je naziv za različite političke ideologije i pokrete koji nastoje cjelokupni društveni i politički život uskladiti s dosljednim tumačenjem određene vjerske nauke«, veli Wikipedia. Okej, možda Miklenić smatra Wikipediu dijelom »zapadne kulturne revolucije« (a on taj izraz svakako ne koristi u pozitivnom kontekstu), pa evo onda Hrvatske enciklopedije: »fundamentalizam (prema lat. fundamentum: temelj, osnova), vraćanje na temeljne istine i praksu neke religije i ideologije, naučavanja; isključiv nastup, pod izlikom vraćanja na izvor, prema drugim pogledima na svijet i religijama«.


Teško da ime precizinijeg opisa za pokret koji teži sprječavanju gay brakova, koji sa sumnjom gleda na rodni identitet, koji bi ukinuo abortus, kojem su kao takvi sumnjivi razvod, kontracepcija, surogat majčinstvo… a čije fanove itekako imamo i na hrvatskoj društvenoj sceni. Fanove koji su sve glasniji i ambiciozniji u korištenju svoje slobode. I sve pet, samo što je malo licemjerno tražiti od drugih da se – stišaju.



Pomaknuta razdjelnica


Priča o velikoj koaliciji međutim, sva ova desetljeća, bila je jednostavno tek puko teoretsko naklapanje. Nikome u te dvije stranke nije zaozbiljno padalo na pamet ući u takvu avanturu, bar ne u zemlji čiji su se politički odabiri esencijalno temeljili na maksimi »samo da Oni ne budu na vlasti«.Dakle, zazivanje velike koalicije u Hrvatskoj bilo je ili politički marketing za vlastitu »treću« opciju, ili puko pričanje u prazno.

Sve dosad.


Hrvatska je, naime, na pragu velike koalicije HDZ-a i SDP-a.


Okej, ovo »na pragu«, treba shvatiti prilično relativno, jer do redovnih parlamentarnih izbora ostale su još golemo duge dvije i po godine, pa je taj prag i samo vremenski gledano solidno udaljen. Pritom, današnje političke okolnosti se u tom vremenu mogu dramatično i korjenito promjeniti, a i same osobnosti ključnih političara mogu se pokazati nesavladivim preprekama za uspostavu ovakve suradnje.


Pa ipak, ovo je taj trenutak – kad naklapanja i teoretiziranja o koaliciji HDZ-SDP po prvi put mogu doista postati stvarnošću.


Činjenica da su ljevica i najveći dio desnice zajedno glasali za ratifikaciju Istanbulske konvencije sama za sebe ne znači u toj priči previše. Radi se o samo jednom propisu, sličnih zajedničkih glasanja bilo je i prije, a bit će i poslije. Međutim, glasanje o Konvenciji u kontekstu dubinske svjetonazorske podjele biračkog tijela na ovoj temi može pokazati obrisne crte onoga što slijedi.


Naime, na istoj strani svjetonazorskog pogleda na svijet našli su se SDP i veći dio HDZ-a. Ne ulazeći sad u priču o tome tko tu brani, a tko tu ruši zapadnu civilizaciju, Plenković i veći dio njegove stranke i Bernardić i njegovi su zajedno podržali dokument koji je tradicionalan, konzervativni dio javnosti dočekao žarkim bijesom i pogrdama. Lako se može dogoditi stoga da priča o Istanbulskoj konvenciji bude prva koja je podjelu između tradicionalnog i progresivnog u domaćoj politici oštro izmaknula od pozicije razdjelnice dviju najjačih stranaka.


A ako nema temeljne svjetonazorske razlike između SDP-a i HDZ-a, ako Drugi svjetski rat više nije početak i kraj svake ideološki ostrašćene borbe »crvenih« i »plavih«, onda se svakako, makar u teoriji, stvara most (malo »m«!) za početak »jednog divnog prijateljstva«. Za ono u kojem će s jedne strane biti Plenki, Bero i modernisti, a s druge, kršćanski ultrakonzervativci kojima je Zapad često sinonim za dekadenciju. Oni koji bi, kako je to lijepo kazao jedan od transparenata s ne pretjerano uspješnog prosvjeda na Rivi, birali »hrvatskog Orbana«.


 Obrana od populizma


Naravno, novopronađena svjetonazorska bliskost nije ni izbliza dovoljna za konstataciju da su već stvoreni uvjeti za veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a. Za tu matematiku su, naime, nužne i brojke.


A one pričaju istu priču – velika koalicija postaje realna opcija.


Naime, ako se podrška stranaka s aktualnih anketa preslika na izborne rezultate, vrlo lako se može dogoditi da i HDZ i SDP za formiranje vlasti trebaju koaliciju s Mostom i Živim zidom. Čak i kad pretpostavimo da bi Živi zid i Most uopće htjeli ulaziti u Vladu u zajedničkoj kombinaciji s nekom od dviju velikih stranaka, što je sve samo ne izvjesno, kako bi, pobogu, takva Vlada uopće mogla funkcionirati? Svakako vrlo zabavno, ali teško da se građanima osmijeh ne bi brzo zaledio na licu.Ovakvi rezultati, dakle, (posljednja anketa: HDZ 26.8, SDP 21.1, Živi zid 11.2, Most 8.1 posto) jednostavno bi bili pretekst za to da Plenković i Bernardić sjednu za stol i zaključe da bi se trebali ponijeti kao odrasle osobe i da su baš njih dvojica ti kojima je dano da Hrvatsku »obrane od populizma«.

Naravno, nakon formiranja vlasti koju bi činila koalicija »najdražih neprijatelja« ništa više ne bi bilo isto. Politička dinamika doživjela bi vjerojatno najveći šok od prvih višestranačkih izbora i potpuno je nemoguće predvidjeti na što bi cijela priča sličila još koju godinu nakon toga.


Ali, valja ponoviti – i brojke i svjetonazorski obzori slažu se tako da po prvi put velika koalicija SDP-a i HDZ-a nije tek teorijski koncept dokonih analitičara.Koju će, naravno, i jedni i drugi žestoko i uporno otpisivati kao mogućnost.

Sve dok ne prođu izbori.