Foto D. Jelinek
Ovo je taj trenutak – kad naklapanja i teoretiziranja o koaliciji HDZ-SDP po prvi put mogu doista postati stvarnost
Nema tu nikakvog iznenađenja – otkad je hrvatska demokracija zaplivala mirnodopskim vodama, nakon početnog zanosa svakom upravo izabranom vlašću krenu iste priče.
Jedna se vrti oko toga da nam je, zbog dokazane nesposobnosti dviju najjačih stranaka, sudba namijenila tzv. »treći put« koji samo što nije izniknuo iz pepela iznevjerenih očekivanja, pa se velika očekivanja polažu u razne entuzijaste koji su podcijenili složenost bavljenja politikom ili politikante koji su precijenili vlastite vrijednosti i presudnost trenutka. Pa se na izborima uglavnom većina podijeli u dva stara i dobro poznata tabora, uz obično nove manekene trećeg puta koji se s nekoliko izborenih mandata kvalificiraju tek za nova lica koja će razočarati birače. I onda opet nakon godinu-dvije krene nova runda priča o novom »trećem putu« i kotač se nastavlja vrtjeti…
Ovaj put je ipak, čini se, malo drugačije. Ali, s vrlo sličnim ishodom.
Treći put uzalud (opet)
»Treći put«, taj Yeti hrvatske politike, zapravo je postao treći, četvrti i peti. Solidnu zalihu mandata, ali i anketne potpore akumulirali su Živi zid i Most, a naziru se i najnoviji »novi igrači« poput Alternative 101, koji će pokušati razbucati ustajalost dvostranačja. Međutim, gledano globalno, sa stajališta nužnosti korjenite promjene dotrajalog sustava – što uvijek stoji u podtekstu priča o ovom fenomenu – »treći put« ima manje šansi nego ikad dosad. Jer, ako je nekoliko međusobno suprotstavljenih »trećih puteva«, jasno je da oni neće voditi nigdje, osim u atomizaciju birača i gdjekoju saborsku klupu kao priliku za žustro ukazivanje na probleme društva. Koje će, međutim, i dalje rješavati netko drugi.
Komentator Glasa Koncila Ivan Miklenić pomalo se uznemirio zbog komentara na ovim stranicama otprije dva tjedna o »fundamentalistima među nama«, pa se zapitao ne radi li se u tom tekstu o očitom ideološkom etiketiranju »kojim se želi eliminirati protivnike, pretvoriti ih u neprijatelje i pripremati teren za sve oblike obračuna«.
Sačuvaj Bože.
Liberalna demokracija, štoviše, u svom temelju ima upravo slobodu. Dakle, razne političke »protivnike«, bolje reći neistomišljenike, nikako ne kani eliminirati, već im garantira mogućnost da slobodno politički djeluju. Ali, ta sloboda vrijedi za sve – pa tako i za one koji smatraju da je ono što radi nova konzervativna desnica, u Hrvatskoj uz potporu Crkve, jednostavno – fundamentalizam.
»Vjerski ili religiozni fundamentalizam je naziv za različite političke ideologije i pokrete koji nastoje cjelokupni društveni i politički život uskladiti s dosljednim tumačenjem određene vjerske nauke«, veli Wikipedia. Okej, možda Miklenić smatra Wikipediu dijelom »zapadne kulturne revolucije« (a on taj izraz svakako ne koristi u pozitivnom kontekstu), pa evo onda Hrvatske enciklopedije: »fundamentalizam (prema lat. fundamentum: temelj, osnova), vraćanje na temeljne istine i praksu neke religije i ideologije, naučavanja; isključiv nastup, pod izlikom vraćanja na izvor, prema drugim pogledima na svijet i religijama«.
Teško da ime precizinijeg opisa za pokret koji teži sprječavanju gay brakova, koji sa sumnjom gleda na rodni identitet, koji bi ukinuo abortus, kojem su kao takvi sumnjivi razvod, kontracepcija, surogat majčinstvo… a čije fanove itekako imamo i na hrvatskoj društvenoj sceni. Fanove koji su sve glasniji i ambiciozniji u korištenju svoje slobode. I sve pet, samo što je malo licemjerno tražiti od drugih da se – stišaju.
Pomaknuta razdjelnica
Sve dosad.
Hrvatska je, naime, na pragu velike koalicije HDZ-a i SDP-a.
Okej, ovo »na pragu«, treba shvatiti prilično relativno, jer do redovnih parlamentarnih izbora ostale su još golemo duge dvije i po godine, pa je taj prag i samo vremenski gledano solidno udaljen. Pritom, današnje političke okolnosti se u tom vremenu mogu dramatično i korjenito promjeniti, a i same osobnosti ključnih političara mogu se pokazati nesavladivim preprekama za uspostavu ovakve suradnje.
Pa ipak, ovo je taj trenutak – kad naklapanja i teoretiziranja o koaliciji HDZ-SDP po prvi put mogu doista postati stvarnošću.
Činjenica da su ljevica i najveći dio desnice zajedno glasali za ratifikaciju Istanbulske konvencije sama za sebe ne znači u toj priči previše. Radi se o samo jednom propisu, sličnih zajedničkih glasanja bilo je i prije, a bit će i poslije. Međutim, glasanje o Konvenciji u kontekstu dubinske svjetonazorske podjele biračkog tijela na ovoj temi može pokazati obrisne crte onoga što slijedi.
Naime, na istoj strani svjetonazorskog pogleda na svijet našli su se SDP i veći dio HDZ-a. Ne ulazeći sad u priču o tome tko tu brani, a tko tu ruši zapadnu civilizaciju, Plenković i veći dio njegove stranke i Bernardić i njegovi su zajedno podržali dokument koji je tradicionalan, konzervativni dio javnosti dočekao žarkim bijesom i pogrdama. Lako se može dogoditi stoga da priča o Istanbulskoj konvenciji bude prva koja je podjelu između tradicionalnog i progresivnog u domaćoj politici oštro izmaknula od pozicije razdjelnice dviju najjačih stranaka.
A ako nema temeljne svjetonazorske razlike između SDP-a i HDZ-a, ako Drugi svjetski rat više nije početak i kraj svake ideološki ostrašćene borbe »crvenih« i »plavih«, onda se svakako, makar u teoriji, stvara most (malo »m«!) za početak »jednog divnog prijateljstva«. Za ono u kojem će s jedne strane biti Plenki, Bero i modernisti, a s druge, kršćanski ultrakonzervativci kojima je Zapad često sinonim za dekadenciju. Oni koji bi, kako je to lijepo kazao jedan od transparenata s ne pretjerano uspješnog prosvjeda na Rivi, birali »hrvatskog Orbana«.
Obrana od populizma
Naravno, novopronađena svjetonazorska bliskost nije ni izbliza dovoljna za konstataciju da su već stvoreni uvjeti za veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a. Za tu matematiku su, naime, nužne i brojke.
A one pričaju istu priču – velika koalicija postaje realna opcija.
Naravno, nakon formiranja vlasti koju bi činila koalicija »najdražih neprijatelja« ništa više ne bi bilo isto. Politička dinamika doživjela bi vjerojatno najveći šok od prvih višestranačkih izbora i potpuno je nemoguće predvidjeti na što bi cijela priča sličila još koju godinu nakon toga.
Sve dok ne prođu izbori.