Danci su toliko sretan narod, da imaju i Institut za istraživanje sreće – koji ispituje »uzroke« zadovoljstva Danaca državom, lokalnom zajednicom, poslom, privatnim životom – a onda recept danske sreće šalje i dalje u svijet. Malo koji Hrvat dosad nije čuo za »hygge«, danski koncept uživanja u malim stvarima, makar im bogatstvo nije strano. Danski veleposlanik u Hrvatskoj Christian Thorning, koji u Zagrebu živi i radi od rujna prošle godine, uči nas kako se »hygge« izgovara »hu-gu«, pojašnjava nam što točno znači, i zbog čega su Danci, otkad je mjerenja sreće, na vrhu ljestvice sretnih nacija. I mi, baš kao i oni, volimo piti kavu i ugošćavati prijatelje na večerama, ali ćemo na tim domaćim »hygge« večerama obavezno i kritizirati državu. Danci neće, jer su njome zadovoljni. Plaćaju najviše poreze u Europi, no znaju i zašto.

– Razlog našoj sreći je, prije svega, veliko povjerenje ljudi u državu, u vladavinu prava, a zatim i veliki angažman samih Danaca u demokratskom životu države. Naši izlasci na izbore su jako veliki, kreću se oko 80 posto, jer građani izbore shvaćaju vrlo ozbiljno. No važan je osobni angažman općenito, u svakodnevnom životu – gotovo svaki Danac je član nekog udruženja ili društva, bez obzira na to radi li se o nogometnom klubu, klubu ljubitelja knjige ili nečem drugom, i radit će na poboljšanju onoga do čega mu je stalo. Vjerujemo institucijama i zakonima, čvrsto vjerujemo u demokraciju i, naglašavam, ravnopravnost na svim razinama – od rodne ravnopravnosti, ravnopravnosti LGBT osoba i drugih manjina, posebno u ekonomsku ravnopravnost. Najveći broj Danaca pripada, naime, srednjem sloju, dobrostojećem srednjem sloju. Kad plaćamo visoke poreze, mi znamo da novac u konačnici dajemo jedni drugima, i vjerujemo da će ga država, ili lokalna zajednica, potrošiti u korist svih nas. Osjećamo se sigurno. I sretno.

Drugim riječima, sretni ste ne unatoč visokim porezima, već zbog njih, znajući da će taj novac biti uložen u besplatno, dobro zdravstvo i, jednako takvo školstvo, za pomoć siromašnijima, nezaposlenima i slično? I mi u Hrvatskoj imamo besplatno školstvo i zdravstvo, ali nismo sretni ni zadovoljni, u čemu je »kvaka«?

– Stvar je povjerenja u institucije, i ako ono postoji, ljudi su sretni što sve plaćaju iz svog džepa, jer puno zauzvrat i dobivaju. Danci znaju da će ono što plaćaju pomoći i njihovim bližnjima, prijateljima, siromašnima, svima. Ponosni smo na ono što smo kao ljudi i društvo izgradili unatrag više stotina godina.

Otvoreno društvo

Danci vjeruju svojim institucijama jer one očito obavljaju svoj posao kako treba. Što je osigurač toga?

– Osim što smo jedna od najsretnijih nacija u svijetu, mi smo i nacija s jednom od najnižih stopa korupcije. To je stvar naše kulture, mentaliteta s nultom stopom tolerancije na korupciju. Naši političari poštuju, primjerice, vrlo stroga pravila o darivanju, i prihvatit će samo najskromnije, simbolične poklone, no takav se stav i vrijednosni sustav proteže do službenika na najnižnim razinama. Demokracija i sloboda svakog pojedinca, govora, religije, duboko su ukorijenjeni u nama, ali i našim dokumentima. Prvi danski demokratski ustav datira iz 1848. godine, i otad se samo nadograđuje. To je proces koji traje stoljećima, i u našim je genima.

Na taj način obrazujete i svoju djecu – da misle vlastitom glavom, i da se argumentirano bore za svoja prava, da nema tabu teme?

– Osnova našeg obrazovnog sustava jest djecu naučiti različitim vještinama, i da odrastu u ljude koji će biti dio demokratskog društva. Roditeljski dopust traje godinu dana, nakon čega je jako važno da dijete krene u vrtić kako bi bilo s drugom djecom, socijaliziralo se i učilo naše vrijednosti. Od malih ih nogu ohrabrujemo i učimo da oblikuju svoje mišljenje o svemu, i da ga znaju argumentirati. Istovremeno, da znaju da su dio zajednice, kojoj će – bilo plaćanjem poreza ili osobnim angažmanom bilo koje vrste – pomagati. Otvoreno smo društvo, s djecom se o svemu razgovara i, da, nema tabua. Država našim studentima ne samo da omogućava besplatne fakultete, nego im daje i mjesečni džeparac od kojeg mogu lijepo živjeti – svakom studentu. No s druge strane, nije moguće dovijeka studirati, nego fakultet mora biti završen u predviđenom roku. Nismo potpuno šašavi, znate, jer novac za besplatno školovanje budućeg stručnjaka, koji ima volje i dara da to postane, državi nije nikakav problem – on mora biti osiguran i za siromašne i bogate studente – ali se s druge strane od njih očekuje da fakultet završe u roku, i da na duge staze onda budu korisni članovi zajednice.

Nema minimalca

Ono što pak karakterizira dansko tržište rada jest »flexicurity«, možete li nam pojasniti što to podrazumijeva?

– Kad bih morao odgovoriti kratko, rekao bih da radnici u Danskoj nemaju nikakvu zaštitu, jer ako ste višak ili ne radite dobro posao, poslodavac vas može otpustiti preko noći. Međutim, tu onda uskače država, koja otpuštenom, nezaposlenom radniku osigurava pristojnu novčanu pomoć, i koja 1,5 posto BDP-a ulaže u sustav čija je zadaća da, zajedno s onim koji posao traži, učini sve da novi posao i bude pronađen. To je »flexicurity« sustav čije se ime sastoji od dvije riječi – »flexibility« (fleksibilnost) i »security« (sigurnost), no obuhvaća zapravo tri važne stvari – fleksibilnost zapošljavanja i otpuštanja radnika; sigurnost naknade za nezaposlene od koje obitelj može pristojno živjeti, dok je treća komponenta cjeloživotno obrazovanje, bez obzira na starost. S tim smo u Danskoj započeli još 1814. godine, kad je osnovnoškolsko obrazovanje postalo obavezno za sve. Nešto kasnije se shvatilo da i stariji trebaju u školu, i taj koncept živi i danas. Ako nečije vještine društvu, ekonomiji više nisu potrebne, radnik se mora prekvalificirati, bez obzira na godine koje ima, i aktivno se uključiti u traženje posla. Danska nema, primjerice, zakonski propisanu minimalnu plaću nego je ona, kao i mnoge slične stvari na tržištu rada, rezultat dogovora sindikata i poslodavaca, u kojima je država samo medijator.

Privatni je život Dancima važan koliko i posao pa se ne radi dulje od 16 sati. Ipak, među najbogatijim ste europskim državama.

– Jako nam je bitna ravnoteža između privatnog i poslovnog, i da jedno drugome ne narušava kvalitetu. Istina, radimo do 15, 16, najdalje 17 sati, kako bi se stiglo po djecu u vrtiće, i kako bi ostatak dana bio proveden s obitelji, općenito u onome što želimo raditi u slobodno vrijeme, no mi smo istovremeno jedna od najproduktivnijih nacija. To, naprosto, znači da smo jako efikasni na poslu, što ima veze samo s našom radnom etikom. Imamo pauzu za ručak u trajanju od 29 minuta, tako je dogovoreno sa sindikatom. Dakle, nakon što dođemo na posao i zgrabimo svoju kavu – bez koje Danci, baš kao ni Hrvati, ne mogu živjeti – mi radimo punom parom. Do pola četiri popodne »proizvedemo« ono što treba, i možemo po djecu, baviti se volonterskim radom, sportom, što god.

»Jante zakon«

Odnosno živjeti »hygge«, za kojim je zavladala pomama u cijelome svijetu?

– »Hygge« bi se mogao prevesti kao »udobnost«, no to je prije svega uživanje u ugodnoj atmosferi s obitelji i prijateljima, uz prigušeno svjetlo i svijeće, fino jelo i piće. Naši su nam domovi jako važni – od unutarnjeg uređenja, do atmosfere. Puno truda ulažemo, i važno nam je da nam dom bude udoban i lijep. U većini drugih zemalja običaj je da se ljudi s prijateljima sastaju vani, u restoranima i kafićima, dok mi volimo ugošćavanja kod kuće. E, tad onda stvaramo »hygge«.

Danci vole jednostavan način života, makar si možete priuštiti i luksuzan život?

– Mi ne volimo »blink-blink« lifestyle, isticati se onim što imamo. Važno nam je obrazovati se, pronaći posao i imati plaću od koje možemo lijepo živjeti, imati auto i kuću, odlaziti na nekoliko putovanja godišnje, no s tim se ne volimo praviti važni. I taj naš, takozvani »Jante zakon«, seže daleko u prošlost, i kritizira neprilično pokazivanje bogatstva, pretjerano isticanje uspjeha. To je za nas nepristojno.

U Hrvatskoj je potpuno obrnuto, pri čemu smo i država s velikim razlikama u standardu građana

– Lijepo je imati dobar auto i lijepu kuću, lijepo se odijevati, no u Danskoj je neprilično time se hvaliti. Imamo puno uspješnih ljudi koji u garaži imaju dobar auto, koji si mogu svašta priuštiti, no nezamislivo je, primjerice, to stavljati na svoj Facebook profil. Volimo dobre, kvalitetne stvari, koje nisu nipošto jeftine, no kad ih kupujemo, kupujemo ih kao »evergrine«, koji će nam pritom dugo i trajati.

Vino i maslinovo ulje

Može li najsretniji Europljanin, Danac, biti sretan u Hrvatskoj?

– Apsolutno! Ja sam sretan.

Postoji li u Hrvatskoj nešto što bi i Danci voljeli imati?

– Ima, vaše vino i maslinovo ulje! No takvima ih je u Danskoj nemoguće proizvesti, pa ćemo ih uvoziti. Ono što mi oduzima dah ovdje u Hrvatskoj je priroda, vaše more, i sve je više Danaca koji turistički posjećuju Hrvatsku, pogotovo mladih, koje zanima vaša netaknuta priroda. S kim god sam prošlo ljeto, prije službenog dolaska u Hrvatsku razgovarao, ili je sam bio na ljetovanju u Hrvatskoj, ili poznaje nekog tko je bio, dakle postajete vrlo popularno odredište među Danicima. Otkrili su, primjerice, »zelenu« Istru i njenu gastronomiju, koja nam je izuzetno zanimljiva.

Od Danske možemo, i trebali bismo puno naučiti, prvenstveno o tome da domoljublje ne može biti samo deklarativno, već nešto što ćemo pokazivati kroz poštovanje zakona, plaćanje poreza, korištenje obnovljivih izvora energije, gospodarenje otpadom, u čemu ste također europski prvaci?

– Tako je, sve to radimo jer pomaže i nama kao građanima, i državi, našem gospodarstvu, okolišu, našem zdravlju, svemu. Traži malo osobnog truda koji, međutim, vrlo brzo postane rutina, rutina koja nas na kraju čini sretnima.