Ustavni sudac Andrej Abramović u članku objavljenom na pravničkom portalu Ius-info uputio je oštra upozorenja oko zakonitosti mjera o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravišta za vrijeme epidemije koronavirusa. U članku naslovljenom “Ustavnost u doba virusa” Abramović iznosi argumentaciju da Nacionalni stožer nije imao zakonsko pravo 23. ožujka donijeti spomenutu odluku.

Zakonom o sustavu civilne zaštite, a ni njegovom dopunom koju je sabor usvojio 18. ožujka takva ovlast Nacionalnom stožeru nije dana. 

Mjere su nužne, ali…

Mjere za suzbijanje širenje koronavirusa su nužne, ali trebaju ih donositi tijela koja su predviđena ustavom i zakonom te u procedurama koje su propisane ustavom i zakonom. Ne može se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona jer to znači suspenziju demokracije, de facto diktaturu, upozorava Abramović.

Napminje da mu cilj nije da polemizira s mjerama koje se poduzimaju već da upozori na to tko ih poduzima i držimo li se ustavnih i zakonskih mehanizama koje smo sami stvorili i kojih se moramo držati da ne bismo izgubili one vrijednosti koje su u demokratskom društvu čak i važnije od ljudskih života.

Abramović problematizira i način na koji je donesena odluka o stavljanju pod karantenu otoka Murtera. Nju je 25. ožujka donio Stožer civilne zaštite Šibensko kninske županije.

Kao u vrijeme rata

“Na prilazne ceste stavljene su fizičke zapreke. Kao u vrijeme rata”, piše Abramović. Upozorava da je ta odluka protuzakonita na više razina.

Prema odredbi Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u karantenu se prisilno mogu smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja. Karantenu može odrediti samo ministar zdravlja, a ne stožer civilne zaštite pa još regionalni. Karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljane.

No, ništa od navedenog, piše Abramović, ovdje nije slučaj. Dodaje: Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti, pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo za razliku od opreme).

Osvrnuo se i na određivanje mjere samoizolacije, koju Zakon o liječenju zaraznih bolesti definira kao “izoliranje i liječenje u stajnu”. Abramović smatra posve upitnim smije li se ograničavati nečija ustavna prava, kad je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost.

Ljude se stavlja u prekarni položaj

Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja stavlja ih u prekarni položaj: niti zdravi niti bolesni, stigmatizirani su do mjere ugroženosti od većine Svjedoci smo da ih legitimiraju neovlaštene osobe (apotekari), a pripremaju se (navodno) i mjere praćenja mobitela, piše Abramović.

Smatra da je tom mjerom dana prednost štednji nad testovima, tj ekonomskim interesima države nad temeljnim ljudskim pravima, pa zaključuje: “To je nedopustivo, to čak nisu vrijednosti istog ranga”.

Ustavni sudac problematizira način na koji su donesene navedene mjere te time nastoji upozoriti na suštinski važna ustavno-pravna pitanja koja su otvorena iznenadnom pandemijom COVID 19 i mjerama koje zbog njezinog suzbijanja vlast poduzima.

U članku iznosi sumnju prema kojoj vladajuća većina u Saboru namjerno izbjegava primijeniti ustavnu i zakonsku normu, kao bi sebi omogućila da krizom upravlja pomoću zakona donesenih običnom umjesto dvotrećinskom većinom. Pritom analizira manevar kojim su vladajući izbjegli automatsko aktiviranje članka 17, Ustava, koji se odnosi na izvanredna stanja.

Da je ovaj članak aktiviran, sve odluke kojima se zadire u ustavna ljudska prava morao bi odobriti Sabor, dvotrećinskom većinom, sve dotle dok se može sastajati.

Zastrašujuće je ovo mišljenje

Za njega nema nikakve dvojbe da se Hrvatska nalazi u izvanrednom stanju definiranog člankom 17 Ustava: “Gdje ćeš naći izvanrednijeg stanja od globalne pandemije, prestanka cirkulacije ljudi i roba, karantene i izolacije svih vrsta i na svakom koraku. Ili argumentom a contrario: bismo li uopće smjeli zatvoriti granice prema zemljama EU –a kojoj i sami pripadamo da se ne nalazimo u izvanrednom stanju?”.

Za njega je zastrašujuće sve raširenije mišljenje da u slučaju izvanrednog stanja Sabor više ne djeluje: “To je pogrešna pretpostavka. Takva kriva perspektiva da Sabor u izvanrednom stanju ne djeluje nudi krivi odgovor: ako zakonodavac više nije Sabor onda će to biti netko drugi, moguće i tijelo koje u ime Vlade upravlja krizom. A to je onda državni udar”.

Dopunama Zakona o sustavu civilne zaštite koje je Sabor izglasao 18. ožujka u taj je Zakon je uveden pojam “nastupanja posebnih okolnosti”, iako je, napominje Abramović, opis “posebnih okolnosti” po sadržaju identičan stanju “katastrofe” koje taj zakon već odranije sadrži: “Zašto Vlada nije proglasila zakonom predviđeno stanje katastrofe već novelom uvela novo, hibridno, sadržajem isto, a imenom različito?”, pita ustavni sudac.

Je li se to možda dogodilo baš zbog toga da se ne aktivira članak 17. Ustava, već da se može dopustiti tumačenje da smo još uvijek u okvirima članka 16?

Vladi sasvim dobro uspijeva izbjeći obvezu

Abramović iznosi sumnju da je tim manevrom vlada nastojala izbjeći obavezu da za mjere kojima se zadire ustavna ljudska prava traži dvotrećinsku potvrdu Sabora jer joj je po mirnodopskom članku 16. ustava dovoljna obična većna.

Čini se, zaključuje, da joj takvo nastojanje sasvim dobro uspijeva. Razloge takvog uspjeha, smatra, treba tražiti u tradicionalnoj neslozi pravne teorije, inertnosti i ravnodušnosti pravne i opće javnosti i izolacionističkoj politici Ustavnog suda koji se drži “visoko ko oblak il tron, da ne dopre do njeg niskog tornja zvon”.

Nije Abramović poštedio ni svoje kolege ustavne suce. Evo što je imao reći o njihovom držanju u ovoj kriznoj situaciji: “Ustavni sud sustavno, koristeći kao zaklon nedostatak izričite ustavne norme, odbija sudjelovati u tumačenju Ustava u (realnom) vremenu krize, inzistira na odlučivanju post festum, kad i eventualno utvrđenje nerazmjernosti poduzetih mjera neće više nikome ništa značiti”.

Abramović pojašnjava kako kao medicinski laik ne zna, niti se usudi prognozirati kakve će posljedice takvog postupanja biti na borbu protiv pandemije. No, da će posljedice biti loše u odnosu na zajamčena ljudska prava, u to je sasvim siguran.

Upozorio je: “Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava jer i Ustav i zakoni reguliraju stanje nužde. Ne čini zajednici najbolje onaj tko traži prečace već onaj koji održava putove. Procedura je glavna zaštita demokracije, a dugoročno gledano šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom”.