Hrvoje Klasić

Ustaše se tretira kao patriote i hrabre borce, a prodali su Dalmaciju i pobjegli iz Zagreba

Tihomir Ponoš

Credit: S. STRUKIC/PIXSELL

Credit: S. STRUKIC/PIXSELL

Najveći uspjeh revizije prošlosti jest to što se od ustaša napravilo hrabre borce. Niti su vlast osvojili borbom, niti su se samostalno borili u velikim bitkama. Priliku obraniti Zagreb su imali 1945., ali bježe



ZAGREB – Status antifašizma u Hrvatskoj je promjenjiva kategorija. Od neupitne kakva je bila od 1945. do 1990. godine, do važne kakva je bila 1990. kada je kroz ZAVNOH unesen i u izvorišne osnove Ustava pa do gotovo realno marginalne kakva je danas.


– Uporno ističem da 30 godina nakon stvaranja Republike Hrvatske koja se ponosila antifašizmom i unijela ga u Ustav, na čelo države dobila antifašističkog borca i na njegov prijedlog proglasila Dan antifašističke borbe svjedočimo da se službena i neslužbena razlika bitno razlikuju, a neslužbena je postala dominantna. To konkretno znači da od samog početka današnje Hrvatske nestaju ulice nazvane po antifašistima, ruše se spomenici, pa i žrtvama fašizma, a relativizira se ustaški režim, negiraju se zločini, umanjuju žrtve – kazao nam je povjesničar Hrvoje Klasić.


Ustvrdio je da je to posljedica više razloga, a jedan od njih je i rat devedesetih godina koji je iskorišten za promjenu paradigme. Naime, Hrvatska je 1991. godine bila u situaciji koja je podsjećala na 1941., navodi Klasić pri čemu ne stavlja znak jednakosti između te dvije godine nego upozorava na okolnosti. Konkretno – Hrvatska želi nezavisnost, bori se protiv Jugoslavije, protiv komunizma i u oba slučaja se prijetnja ostvarenju hrvatske države vidi u Srbima.


Bijeg ustaša




– Stvorena je percepcija da je ikakva Hrvatska bolja od bilo koje Jugoslavije i svi borci za Hrvatsku su prema tome patrioti, a s obzirom na to da cilj opravdava sredstvo onda su zločini počinjeni na tom putu nepoželjni, ali se opravdavaju – kazao je Klasić i dodao da zbog toga partizani koje je vodila Komunistička partija Hrvatske i koji su bili za Jugoslaviju nisu poželjna prošlost. Posljedica svega je tumačenje povijesti prema kojem je nacionalna država krajnji cilj, i u toj logici ustaše postaju veći patrioti od partizana.


– Najveći uspjeh revizije prošlosti jest to što se od ustaša napravilo hrabre borce. Niti su vlast osvojili borbom, niti su se samostalno borili u velikim bitkama. Priliku za pokazivanje svojeg spartanstva imali su u svibnju 1945. godine kada su mogli herojski, iz svoje vizure, braniti glavni grad, ali bježe. Pavelić je na sjednici vlade 5. svibnja kazao da je pred ustašama ili nova Krbavska bitka ili bijeg, pa ustaše bježe- kazao je Klasić. Ustaše su bili na vlasti koliko su im Talijani i Nijemci omogućili i nakon toga su nestali, ili smo barem tako mislili – zaključuje Klasić.


Odlazak u partizane


U partizane, s druge strane, odlaze mladi ljudi, odlaze u borbu protiv najjače političke i vojne sile u Europi koja ima saveznike poput ustaša i četnika. Sisačkim Hrvatima komunistima u travnju 1941. ustaše kažu da im se ništa neće dogoditi jer su oni Hrvati, nisu Srbi, nisu Židovi, ali oni odlaze u partizane, a »to je hrabrost, entuzijazam, idealizam, odlazak u potpunu neizvjesnost«


– Od 77 članova Sisačkog partizanskog odreda 71 je Hrvat. U prve dvije godine gine njih više od 50 posto i najviše me smeta to što se njih ne smatra herojima nego neke druge koji su dovedeni izvana i postavljeni na vlast – kazao je Klasić.


Govoreći o smislu antifašizma danas Klasić je kazao da ne voli razbacivati tim pojmom jer treba ga ostaviti tamo gdje je bio povijesno. Nije riječ o umanjivanju današnjih problema, u Hrvatskoj, ali i drugdje, primjerice Poljskoj ili Mađarskoj, ali problemi danas nisu onakvi kakvi su bili tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća.


– Ako je antifašizam danas borba za demokratske slobode, borba za prava LGBT osoba, a fašizam ono što je protivno tome, onda bi Titova Jugoslavija bila fašistička, a nije, navodi Klasić. Zaključno upozorava da se danas izgubila ideja internacionalizma i solidarnosti karakteristična za ljevicu primjerice u vrijeme Španjolskog građanskog rata. Ni jedan hrvatski nacionalist nije se borio za Franca u Španjolskoj, bitan mu je bio njegov nacionalizam, a ljevičari su svojom dužnošću smatrali da se bore za drugačiji svijet svugdje.


Veleizdajničke sklonosti


Na primjedbu da su ustaški »patrioti« prepustili velik dio obale Italiji, pa da svi današnji štovatelji i ljubitelji ustaškog pokreta zapravo podržavaju to da ti dijelovi ponovno budu dio Italije i nema nikakvog govora o njihovom domoljublju, nego prije o veleizdajničkim sklonostima, Klasić kaže – »ako netko u Splitu kaže ‘za dom spremni’ on je protalijanski element« i zaključuje da ustaški pokret ne može biti patriotski orijentiran.


Naveo je i slučajeve nogometnih kluba »Hajduk« i »Anarh« (današnji »Split«) koji su odbili igrati u talijanskim ligama 1941. godine, čiji su se igrači priključili antifašističkom pokretu, a u taj pokret su se uključivali ne samo 1941. kada su na vlasti bili Talijani nego i 1943. i kasnije kada su na vlasti bile ustaše.