ZAGREB Ministarstvo financija do 10. srpnja mora refinancirati dvije obveznice koje dospijevaju na naplatu, jedna od šest milijardi kuna na domaćem tržištu i druga od 750 milijune eura na europskom.

Iako je praksa Ministarstva da dug uvijek refinancira na istom tržištu, o čemu je neki dan na sjednici Vlade govorio i ministar financija Zdravko Marić, nije isključeno da u sadašnjem trenutku država da prednost domaćem tržištu koje trenutno ima likvidnost veću od 27 milijardi kuna. I dok se prije končane odluke nitko ne želi upuštati u procjene hoće li država uopće prije ljeta izaći na inozemno tržište ili će dospjele obveze pokriti na domaćem, sigurno je da će novo zaduženje dogovoriti uz znatno manje kamate.

Obveznica koja dospijeva na domaćem tržištu bila je dogovorena prije pet godina uz kamatu od 5,25 posto, a država već tri godine nije na domaćem tržištu dogovorila nijedno zaduženje iznad kamate od 4,5 posto, a u zadnje dvije godine sve su domaće obveznice izdane uz kamatu ispod 3,25 posto.

Upravo je to najveća kamata koja je pratila lanjsku obveznicu od tri milijarde kuna, ali zato što je bila riječ o najvećoj ročnosti, zaduženju na 15 godina. Iste godine izdana je i obveznica od 5,5 milijardi kuna uz kamatu od 1,75 posto, ali je njezina ročnost šest godina.

Sugovornici iz bankarskog sektora se slažu da ministar financija može računati, koliku god ročnost izabrao, na najmanje dva postotna poena nižu kamatnu stopu od one koja se plaća za obveznicu koju će biti isplaćena 10. srpnja. To znači da se možda glavnica duga neće smanjiti ali će se kamate koje država na nju plaća smanjiti za najmanje 120 milijuna kuna i to je, slaže se nekoliko naših sugovornika, najpesimističnija verzija.

Dug na inozemnom tržištu od 750 milijuna eura na naplatu dospijeva dan ranije, 9. srpnja, a ta je obveznica izdana 2011. godine uz kupon od 5,875 posto, dok se država na europskom tržištu posljednje tri godine postiže kupon od tri posto ili čak i niži. Zadnja obveznica koju je država izdala u studenome 2017. godine na 12 godina bila je uz kupon od 2,75 posto. Ako bi uspjela postići takvu cijenu država bi zaduženje od 750 milijuna eura zamijenila novim koje bi donijelo godišnju uštedu na kamatama od gotovo 150 milijuna kuna.

To znači da bi zamjena samo ta dva srpanjska zaduženja donijela godišnju uštedu na kamatama od 270 milijuna kuna.

Uz već ranije sniženje troška kamata od dvije milijarde kuna, te 400 milijuna kuna koliko se na kamatama uštedjelo nakon refinanciranja duga u cestarskom sektoru, značilo bi to da je trošak kamata u manje od tri godine pao za 2,7 milijardi kuna godišnje, što je dostatno da se, primjerice, pokrije trošak dječjeg doplatka i naknade za nezaposlene.

Ipak, naši sugovornici upozoravaju da se i u lipnju 2016. godine činilo da će se država moći povoljno zadužiti na europskom tržištu, ali da je na kraju ministar Marić odustao od zaduženja jer su investitori nudli nepovoljne uvjete i to ne zbog fiskalnih nego političkih razloga, s obzirom na to da je tadašnja Vlada bila pred raspadom.

Sada situacija nije ista, ali investitori će kod odlučivanja uzeti u obzir i okolnosti na koje Hrvatska ne može utjecati, poput trgovinskog rata SAD-a i EU, ali i prve poteze talijanske Vlade, odnosno njezino raspoloženje za ostanak u euro zoni. Zato dio naših sugovornika napominje da ministru Mariću na ruku ide viska domaća likvidnost, smanjena aktivnost financijskog sektora kojem je ipak najsigurniji klijent država, pa ne postoji toliko veliki pritisak da država refinancira svoje obveze na inozemnom tržištu.