Stanislav Linić / foto S. Ježina
Kad smo nakon nekoliko dana izbili na granicu s BiH, kad smo izbili na Unu, osjećali smo se tako moćno, tako ponosno. Slomili smo neprijatelja, povezali se s prijateljima. Pobijedili u ratu kako bismo osigurali trajni mir. Još kad ne bi bilo manipulacije braniteljima, nitko sretniji od mene
Osjećao sam istodobno silnu odgovornost i golem ponos. Stigla je zapovijed, bio je 4. kolovoza 1995. godine. Kratak dogovor. Hećimović, Štrković i ja. Morali smo obavijestiti vojnike. Stigli su sa šireg riječkog područja, najrazličitije dobi, zanimanja, obrazovanja. Razmišljao sam, učili smo to i na akademiji, kako prenijeti informaciju, zapovijed nakon koje više ništa neće biti isto. Kako obavijestiti ljude da nakon što 5. kolovoza u zoru starta Oluja, neki se od njih živi vratiti kući neće… I baš kako nalaže vojna nauka, rekao sam im da slobodno istupi svaki onaj tko se ne osjeća spreman za akciju, tko osjeća strah ili ma kakvu sličnu nelagodu. Gledam ih, a i oni mene, kratkotrajna ali znakovita tišina. Svakom od nas glavom je prolazila ista misao – ponos što konačno idemo obaviti ono za što smo već godinama na ratištu, ali i jasna činjenica – poginuti je lako moguće. I sad, i dan danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, kad se sjetim te situacije imam isti osjećaj, mješavinu ponosa i neke teško objašnjive radosti. Nitko, ali baš nitko nije istupio, svi kao jedan. Jasno je bilo u tom trenutku da Oluja ne može promašiti, da ćemo konačno osloboditi zemlju.
Ni dana bez Korza
StanislavLinić, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske. Intelektualac koji je nakon Oluje ostvario zavidnu vojnu karijeru. Čovjek nevjerojatne mirnoće i ma koliko to zvučalo apsurdno i nemoguće, vojnik koji je u duši apsolutni – pacifist. I nismo dojam stekli nakon jednog jedinog razgovora, višesatnog istina, ne – Stanislava Linića znamo gotovo četvrt stoljeća, sve tamo od vremena kad je iz JNA, iz Kraljeva u Srbiji, prešao u HV.
– Samo sam tražio da me dodijele nekoj od riječkih brigada. Ja sam Grobničan, a kako vam je vjerojatno poznato, nema te kuće na Grobniku koja nije nekog dala u HV. Nema. Želio sam biti sa svojima jer dobro znam kakvi su to ljudi. S njima nema straha, s njima je rat manje opasan jer oni su prije i iznad svega ljudi. Mada, o čemu govorimo: pa iz Primorsko-goranske županije kroz ratne je postrojbe HV-a prošlo 34 tisuće ljudi! Znate koji je to postotak, koji je to silno važan i ponosan podatak! Pa mi onda danas netko govori kako je Oluja imala i kriminalne elemente. Da, bilo je i loših stvari, ali Oluju su vodili živi ljudi, ne strojevi. Ljudi koji su u ratu izgubili obitelji i imovinu. Naravno da takve emocije ne opravdavaju neželjeno, ali ne možemo ih isključiti – ističe Linić.
Dogovor za razgovor, s povodom, jer obljetnica je Oluje. Iako je riječ o jednom od najznačajnijih časnika Hrvatske vojske – na Korzu.
– Ma i prije, a pogotovo sada kad sam u mirovini, a stanujem u Saršonima, nema dana bez centra, bez Korza. Kao i svi Riječani, obožavam Korzo.
Bezbroj pitanja
Stoga je logično da nismo sjedili u nekom časničkom zboru, u nekom pomalo hladnom, birokratiziranom prostoru, nego među ljudima, na Korzu. Često prekidani pozdravima prolaznika, mnogih suboraca.
– Bezbroj sam pitanja doživio nakon Oluje o njezinom karakteru, o suradnji s časnicima koji su bili dijametralno suprotnog karijernog predznaka od mojeg. I uvijek je odgovor bio isti – ponos na oslobodilačku Oluju i jednako takav osjećaj kad razmišljam o časničkim relacijama u to doba. Jednako sam to rekao i kad sam bio na školovanju u SAD-u kad me jedan američki časnik pitao kako se osjećam nakon presude mojem zapovjedniku. Uvijek isti odgovor – svo vrijeme moje suradnje s njima, pa tako i primjerice Mirkom Norcem, te svim ostalim časnicima koji su bez vojne struke i nauke došli u rat, bilo je besprijekorno. I tvrdim da je upravo ta sinergija, nas koji smo imali formalnu naobrazbu i prošli JNA i ljudi koji su iz svojih nekih sasvim »običnih« zanimanja došli u rat, bila ključna za pobjedu. A i jasno je zašto je tome tako – sve nas je vodilo zajedničko domoljublje i želja da živimo u slobodnoj domovini. Zato među nama nije bilo razlike.
Htio-ne htio, Linić je permanentno »uvučen« i u politiku. Iako uvelike bježi od takvih tema, supruga Ines Strenja Linić, liječnica, neurologinja zaposlena u KBC-u Rijeka, veći dio svog aktivnog života je u politici. Pravdoljubiva, iskrena, često i neshvaćena. Uostalom, i upoznali su se u ratu, u Gospiću gdje su oboje bili na zadacima za koje su se školovali – ona kao liječnica, on kao časnik, ratnik.
Brigadir Hrvatske vojske u mirovini, magistar inženjer aeronautike, zamjenik predsjednika Saveza Hrvatskog časničkog zbora Republike Hrvatske i predsjednik Gaming inicijative/organizacija pričuvnih časnika srednjoeuropskih zemalja.
Do odlaska u mirovinu 1. srpnja 2009. godine obnašao je širok raspon dužnosti u MORH-u – od operativnog časnika, zamjenika zapovjednika brigade, zapovjednika brigade, načelnika obavještajnog odjela ZP i 5. Korpusa HV-a do načelnika odjela analitike u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera OS RH.
U inozemstvu je pak bio šef odsjeka za planiranje u odjelu za međunarodnu vojnu suradnju JFC HQ u Napulju, i to pune dvije godine, ali i zapovjednik 11. HRVCON u misiji ISAF-a u Afganistanu tijekom 2008. godine.
Formalnu je pak naobrazbu stekao 1975. godine u Mostaru gdje je završio Zrakoplovnu vojnu gimnaziju, a 1979. godine u Zadru Zrakoplovnu vojnu akademiju. I na kraju 2000. godine u Ft. Leavenworthu, Kanzas, SAD – US Army command and general staff college – Zapovjedno stožerna škola kopnene vojske SAD-a te na kraju 2005. godine u Oberammergau, Njemačka – NATO SCHOOL- Operativno planiranje te 2007. u Oslo, Norveška – Centar visokih vojnih škola Kraljevine Norveške- Obuka zapovjednika multinacionalnih snaga u mirovnim operacijama. Prije samog odlaska u mirovinu, 2008. godine u Zagrebu na Hrvatskom vojnom učilištu polazi i obuku za borbu protiv terorizma u mirovnim operacijama.
Predstavnik NATO-a
– Na stranu to što mi je supruga aktivna političarka, ako mi nešto smeta, to je politička instrumentalizacija branitelja. Silno sam protiv toga. Ja sam uostalom zamjenik predsjednika Zajednice udruga Hrvatskog časničkog zbora Republike Hrvatske i apsolutno sam protiv ma kakve politizacije vojske. To je moj osobni, ali i profesionalni stav. Uostalom, nakon Oluje dvije sam godine radio kao predstavnik NATO-a u Napulju, bio sam i u mirovnoj misiji u Afganistanu. I uvijek isto – vojska je tu da donese mir i ne zanima je nikakva politička orijentacija. Nisam ja od onih koji kukaju kako nije ovo Hrvatska za koju smo se borili. Ne, Hrvatska je takva kava jest, solidna u materijalnom smislu, bogata u mnogim drugim resursima. No, kad se maše braniteljima u svrhu osobnih političkih probitaka – to izrazito ne volim. Znate, svi pravi branitelji niti puno pričaju o ratu, još manje nekoga mrze. Uostalom, lijepo se to vidjelo i kad sam bio u Afganistanu – meni su muslimani vrlo bliski ljudi, niti im se čudim, niti imam problema s razumijevanjem njihovih običaja. A nije baš takav slučaj bio s nekim od mojih kolega iz zapadnoeuropskih država.
U profesionalnom smislu Liniću smeta – radikalna demilitarizacija. Vojska je, po njegovom mišljenju, potrebna i u mirnodopske svrhe. Ne samo da bi nas obranila od neprijatelja, često da bi nas branila od – prirode.
– Imali ste u novijoj povijesti Hrvatske četiri izrazito krizne situacije u kojima bi vojska sjajno djelovala. Ali nje nažalost uglavnom nema. Redom su to bili tragedija na Kornatima, ledena pošast u Gorskom kotaru, poplava u istočnoj Slavoniji i izbjeglički val iz Sirije kojem smo nedavno svjedočili. U svim tim situacijama vojska bi idealno djelovala. Ja uvijek ističem – vojska je tu da donosi mir, da pomaže kad je najteže. Ali mi smo vam nekako uvijek radikalni, isključivi – vojske ili imamo previše ili je potpuno eliminiramo. Smeta mi primjerice i to da je ispred kampusa na Trsatu maknuta kapija koja je svjedočila da je na tom prostoru nekad bila vojarna. Zašto? Pa baš je taj niz – od vojarne do visokoškolske institucije – lijep pokazatelj transformacije prostora pa i društva. Ali ne – mi stalno povijest započinjemo ispočetka. Da, i to moram istaknuti – jako mi je zasmetalo kad su najviši riječki politički dužnosnici istaknuli da je njihova najveća pobjeda cjelokupna demilitarizacija Rijeke. Ma nemoj! A tko nam je donio slobodu? Pa nismo mi zato što smo časnici – loši ili nebitni ljudi. I mi smo akademski obrazovana zajednica čije znanje ide na ruku, u korist civilnom društvu i miru.
Jako mi je bilo drago kad je oslobođen general Gotovina. Jako, jer je ponajprije oslobođen nedužno optuženi čovjek i časnik HV-a, ali i zato što je na taj način skinut krimen koji se stalno nabacivao na Oluju i na sve nas koji smo u njoj sudjelovali. Nakon njegovog oslobođenja Oluji je konačno, i potpuno zasluženo, stavljen jedini mogući okvir – oslobodilačka i u svojoj biti mirovna akcija, ističe Linić.
Grobnički mentalitet
Da, ma koliko bio miran, pronicljiva pogleda koji za razgovora stalno propitkuje sugovornika, zna se Linić i razjaditi. A tada se u njemu vidi i onaj tako mu dragi – grobnički mentalitet. Najbolji ljudi na svijetu, ali kad osjete nepravdu, malo će tko reagirati burnije od njih.
Pridružili su nam se za razgovora i Silvano Ježina, fotoreporter koji je u svom profesionalnom stažu skupio iznimno bogat autorski album s hrvatskih ratišta, ali i, što je priči dalo i poseban kolorit – Oleg Šimić, informatičar i nautičar, čovjek koji je sa 17 godina iz Banje Luke zajedno s obitelji pred ratnim bubnjevima morao otići, a novi je dom našao u Rijeci.
– Da, da se vratimo Oluji i da s njom završimo druženje jer imam danas i sutra puno prigodnih obaveza, pa ću tako taj značajan dan iz hrvatske povijesti obilježiti s prijateljima na Krku. Kad smo nakon nekoliko dana izbili na granicu s Bosnom i Hercegovinom, kad smo izbili na Unu, osjećali smo se tako moćno, tako ponosno. Slomili smo neprijatelja, povezali se s prijateljima. Pobijedili u ratu kako bismo osigurali trajni mir. Još kad ne bi bilo tolike manipulacije braniteljima, nitko sretniji od mene – okončao je razgovor brigadir, umirovljeni, Stanislav Linić. Ratnik čija je jedina zadaća u čitavoj profesionalnoj karijeri bila boriti se za – mir. Pa stoga, visokoobrazovani časnik, a u duši – pacifist. Još kad bi nam u domovini i izvan nje bilo više takvih – nitko sretniji od nas.
