More je »maternica čovječanstva i kolijevka civilizacije«, govorio je Magris, a Matvejević u svom »Mediteranskom brevijaru« dodao ono presudno: »Kao da je Mediteran ne samo svijet za sebe nego i središte svijeta…more okruženo zemljom, zemlja oko mora, središnje i more i zemlja… Atlantik ili Pacifik su mora razdaljina, Mediteran je more susjedstva. Jadran more bliskosti…

Tog, danas već davnog 31. prosinca 1994. godine, kada je izašao prvi broj »Mediterana«, tjednog kulturnog priloga »Novog lista«, danas posljednjeg atavizma u hrvatskim dnevnim novinama koji se sustavno bavi umjetnošću i kulturom, pozvao sam se na dvojicu vrhunskih intelektualaca, prijatelja i istomišljenika, pokušavši obrazložiti ne samo to zahtjevno ime već i naše ambicije.

Nobelova nagrada

Tada sam našem »Mediteranu« zaželio uzbudljivu duhovnu plovidbu, baš kao što je to bila ona Uliksova tim istim morem. Sada Predragu Matvejeviću zahvaljujem ne samo za kumstvo imenu jedne tiskovine, već i za sve ono što nam je dao kao prijatelj, suradnik i čovjek na kojeg smo se uvijek mogli osloniti. I što će nam zauvijek davati, jer njegovu je dušu Haron samo prebacio na drugu obalu rijeke.

Nema sumnje, duhovni obol koji je Predrag Matvejević ostavio baštinicima u nasljeđe još dugo će talasati ove naše obale i lokalne hridi koje ga u pravilu niti u jednim vunenim vremenima nisu dočekivale dobrodošlicom i naklonom koje su mu redovito ukazivale pariška Sorbonna i rimska La Sapienza. Nije Peđa držao toliko do slave i nagrada koliko do istine i poštenja ne bojeći se nikada i vlastitu kožu izložiti kada bi i najhrabriji ustuknuli.

Nije bio ničim toliko impresioniran kao ljudima. Kada su ga predlagali za Nobelovu nagradu za književnost, upravo zbog »Mediteranskog brevijara«, ali u prvom redu zbog njega samog, tu čast nisu mu ukazivali plagijatori i nikogovići koji su ga na domaćem tlu pokušavali blatiti.

Zaljubljen u Rijeku

Osim Claudia Magrisa, u tom odboru je bio i Umberto Eco te šezdesetak najuglednijih talijanskih umova, da bi Predrag Matvejević jednom od njih, Nicoli Carnimeu, odgovorio kako nije sretan tom idejom i zamolio ga da odustanu, jer osobno »smatra da ne zaslužuje takvo priznanje«!

Nije to bila nikakva lažna skromnost, kao što se nikada nije hvalio francuskim koji mu je bio možda i autorskiji jezik od hrvatskog, ili pak memorijom na kojoj mu je jednom i sam Krleža pozavidio. S druge strane, Predrag Matvejević je kao suradnik »Novog lista« bio autor koji je svoje tekstove uvijek slao na vrijeme, uvažavao jednu malu, prvenstveno regionalnu novinu jednako kao »Le Figaro« i sve ostale svjetske medije koji su se otimali za njegove tekstove, nikada ne pitavši za honorar.

Bila mi je čast što sam neke od njegovih tekstova imao prilike prvi čitati prije objavljivanja, a on je uvažavao sve sugestije oko naslova i opreme kako bi bili primjereni dnevnonovinskom tisku. Gdje god bio i putovao, javio bi se na telefonski poziv, a kada je dolazio u Rijeku i ove naše krajeve, bio je nezamjenjiv sugovornik s kojim smo znali pretresati sve naše dileme. Kada sam ga ugledao na predstavljanju knjižice mojih ukoričenih kolumni u Novinarskom domu u Zagrebu, mislio sam da sanjam, a on je inzistirao da ga zovemo Peđa i proveo cijelu večer družeći se s nama novinarima.

Zato, dragi Peđa, hvala ti na svakoj napisanoj i izgovorenoj riječi, hvala ti za sve što si napravio za Mediteran. Ti koji si ga tako dobro razumio i opjevao, ti posljednji Uliks koji se sada vraćaš u njegovo ishodište, u našu kolijevku civilizacije.