Da nemam dvije kćeri koje rade, da imam 30 godina i ovo iskustvo, ni minute ne bi bio u Hrvatskoj, govori nama Zoltan Pinkert, vinar, ratar s 35 godina iskustva. Ma, previše on voli ovu zemlju i previše je težine u njegovu priznanju kako za cijeloga života nije u Mađarsku otišao niti liječniku na pet minuta, a tu mu je pred nosom, a kamo li će sada otići iz svog baranjskog mjesta Suza.

Suza. Kišica pada dok fotoreporter Dado zaziva makar malo sunca ne bi li mu snimak bio ljepši. Bez gdjekoje zrake sunca neće se vidjeti dobro koliko je zemlja uzorana, dokle seže plavetnilo a dokud zelenilo. Simbolika, vrag da je nosi, simbolika je i da je kišica i da je Suza prvo gdje smo svratili da bi vidjeli vrijedi li ona da je Belje Baranja, a Baranja Belje, sad kad je Agrokor, a to znači i Belje, pred slomom. Todorić, Agrokor, Belje, Baranja. Suza. Piroš Čizma. Nadaleko poznat ugostiteljski objekat, kultno mjesto s 26 soba za goste. U toj se kući, u Piroš Čizmi koju je otvorio njegov djed, Zoltan rodio. Radio je kao konobar u doba kada se u Suzi moglo kupiti sve, kad je život bujao. Da nije bilo onih nekoliko godina prognaničkog statusa, u Suzi bi bio cijeli svoj život. Praktički je s prozora kuće gledao kako Belje raste i pada.

– Priča počinje kada je prije 12 godina Todorić preuzeo Belje, 12 ili 15 tisuća hektara, ne znam ni sam koliko, a nije ni važno. Tada je to bilo kao spas, spas Baranje, spas ljudi, spas socijalne osjetljivosti – počinje priču Pinkert.

Foto Davor Kovačević

Kako je moglo propasti?

Kaže, dobio je Todorić sve za kunu, preuzeo dug, uložio, a što se tiče poljoprivrede, zamijenio strojeve ali i ljude.

– Belje postoji 300 godina. Od 1690. godine postoji. Ako je 300 godina to moglo nekako ići, pa nije jedini čovjek pametan bio Todorić da samo on može doći i napraviti čuda. Kako je Belje moglo propasti? Ako ima deset tona pšenice po hektaru, kako je moglo propasti? Ovako: krivi ljudi, na krivom mjestu!– smatra Pinkert.

Kaže kako je dolaskom Todorića velika većina dotadašnjih poslovođa, ljudi s domaćeg terena, dobila otkaz.

– Dolazili su nam ljudi iz Đakova, iz Hercegovine, Zagreba. Dobijali posao, postajali važni menadžeri. Čuvari na kapijama su dolazili sa strane, na karti tražili Suzu, dok se ljudi iz okolice nisu mogle zaposliti. Čija je to politika, čiji je to interes, kud’ je to vodilo. U raspašoj – kaže Pinkert.

Pokazuje nam kroz prozor. Mirkovac. Bila je to nekad jedna od onih osnovnih organizacija udruženog rada. Imao je Mirkovac kompletnu infrastrukturu, restoran za radnike, hangare, skladišta, strojeve.

– Onda su, pametni, to zatvorili. Prošle godine se to premjestilo 15 kilometara dalje u drugi pogon i radnik sada ide 30 kilometara dalje po svoj traktor i vraća se natrag da bi radio. Tko je taj pametan čovjek u ovoj državi da to može napraviti, ugasiti pogon kao što je Mirkovac i premjestiti bazu u Bresatovac!? Kakva je to ušteda? Samo laik može dati takvu naredbu. Tim sam vam htio reći što je Agrokor, što je Belje. To je ljudstvo koje je nestručno i koje je uništilo ono što je 300 godina postojalo – ne dvoji Pinkert.

Ali, nije li barem na početku priča bila valjana!?

– Na početku je valjalo i svih se dojmio dolazak Todorića. Istina, uložio je on u najmodernije strojeve. Lijepo je to krenulo, ljudi su bili sretni makar je velika većina dobila otkaz jer su strojevi zamijenili ljude. Ali, menadžeri vode tvrtku – priča Pinkert.

Kaže kako je prije 15 godina nešto seljaka općine Kneževi vinogradi uzelo onaj ratarski dio od države i ni jedan nije propao. I to, smatra, nešto govori. Nikad taj odnos vodstva Belja s jedne strane i seljaka s druge strane nije bio bez fige u džepu od strane većeg i jačeg.

Foto Davor Kovačević

– Prije deset godina se govorilo seljacima: trebate nam, kooperirajte s nama. I mi smo napustili druge i išli kooperirati s njima. Nakon dvije godine se sjete da im kooperacija više ne treba. Malo treba, malo ne treba. I opet pitanje, koji su to menadžeri koji mogu odlučiti da se danas može raditi, a sutra ne – pita Pinkert.

Krenulo, pa zaratilo

Prvi svoj vinograd velik dva hektara, Pinkert je posadio 1986.

– Svi smo na ovom terenu sadili vinograde, oko 100, 150 hektara smo sadili. Sve smo preko Belja dobili. Belje je Baranja, Baranja je Belje. Posadili smo vinograde, krenulo je. Ali, zaratilo se. Sedam godina prognanstva, no to je moja neka priča. Nakon toga smo svi očekivali da će Belje stati na noge. Užasno loše vino su tada imali. Pitali smo se hoće li biti otkupa grožđa, jer nisu svi bili vinari. Bilo je ljudi s malim površinama, starijih ljudi koji su sadili vinograde uvjereni da će Belje biti otkupljivač. Ni kilogram grožđa Belje nije otkupilo. Zato što je to bila konkurencija Belju. Nikad to nisam razumio. Kako možeš biti, ajmo to tako reći, neprijatelj Belja koji ima 700 hektara vinograda! Kad ima Valandovo, Ilok, Mladinu, Agrolagunu. Pa o čemu mi pričamo! Jednostavno su nas kao konkurenciju zbrisali sa zemaljske kugle. U Suzi su se najviše sadili vinogradi, a odjednom nismo bili potrebni. Ljudi su počeli krčit’ vinograde. Ne mogu svi proizvoditi vino. Bilo nas je 20, a znate koliko nas je ostalo!? Tri ozbiljna proizvođača, Kolar, Kovač i Pinkert. To je katastrofa – ističe Pinkert.

I ne govori na pamet. Od vinarstva živi. Treće je generacija vinara u obitelji, kći Kristina je četvrta. Posao ozbiljno shvaćaju i rade. Oslonili su se plodnost i na EU fondove. Na godinu proizvedu 50.000 litara, a dalo bi se i 70.000.

Foto Davor Kovačević

– Ali sve ovo što se događa oko Belja, to je takav udarac selu. Ljudi su masovno otišli – upozorava.

To nas vraća do mirne integracije, do 1998. godine. Suza je već tada imala manje ljudi, od nekih 700 stanovnika prije rata, njih oko 100, 120 se nije vratilo.

– Tada ste još na selu u svakoj trećoj, četvrtoj kući mogli kupiti jaje, tablu slanine, kobasice, mogli ste u svaku desetu kuću otići tražiti prase. Sada, 2017. godine, Ravlić, velika firma u Osijeku, jedino tamo možete naručiti prase i kod gazde u Konzumu. Ubili su selo, a tu je kriva politika! Politika je kriva od prvog dana, nebitno koja je vlada bila. Dvadeset godina Hrvatska nema poljoprivrednu strategiju. Odgovorno tvrdim, pred javnim bilježnikom, ne HDZ, ne SDP nego svi, svi su dozvolili uvoz, svi su uništili selo! Mi za dvije godine nećemo imati koga da nam obere grožđe. Ovo ne da je alarmantna situacija, nego je ovo tragikomedija! I da nije tragično, ovo bi bilo smiješno! Na selu se više ništa ne može kupiti. I ne može biti samo Todorić kriv. On je posljedica. Netko je to tako htio – poručuje Pinkert.

Sram vas bilo!

I to je slika sve te veze između Baranje, Belja, Agrokora, Todorića, sela. Tko je kriv, to je kriv što primjerice nema više nikog da tovi svinje pa da je kooperant Belja?

– Prije 12 godina, kada sam bio vijećnik u općini Kneževi vinogradi, kod bivšeg župana sam postavio pitanje, je li to narod postao lijen, ili je nešto drugo u pitanju. Ja garantiram da je nešto drugo. Ja ne mogu vjerovati da ljudi neće raditi, nego nemaju gdje. Sistematski i sistemski se uništilo selo! Odite na autobusnu postaju u Osijek pa da vidite kako ljudi plaču kad otpuštaju svoju djecu. Je li to nama bio cilj da naša predsjednica ode u Irsku, a spikerica na televiziji kaže, velika je sreća ući u restoran pa da vas pozdrave na hrvatskom. Ma sram vas bilo! – kaže Pinkret.

Što će s Beljem biti, sa selom? Umjesto odgovora, jer ne zna ga ni sam, Pinkert nas pita jesmo li ikad čuli u zadnjih pet godina, da su austrijski farmeri plakali zbog posla.

Foto Davor Kovačević

– Je li tamo krava ne pase travu?! Što jede, čips!? Pa država njih prati. To ne smije propasti. On može doći do nekog ruba da ima recimo malu zaradu, ali mora imati zaradu. Nije sve uvoz. Najveća sreća bi bila da se nakon svega ovog selo ozbiljno spašava, ali tko će radit’ kad su mladi otišli – pita Pinkert.

Dolaze zato Rusi. Možda.

– Što će nam Rusi? Što će nam drugi? Što će nam Antonio Alvarez? Ja to shvatiti ne mogu. Belje valja vratiti tamo gdje je bilo za najboljih dana. Tristo godina je to tradicije – na to će Pinkert.

Evo nas u podrumu vinarije Pinkert, onom starom što mu je i više od 100 godina, baš kao i kraj novih strojeva koji su kupljeni i EU sredstvima. Priča Pinkert o Kristini koja posao praktički vodi, o Renati odgojiteljici koja također drži dio posla, o Edini iznimnoj violinistici koja je na četvrtoj godini glazbene akademije u Budimpešti. Kušamo vrhunska vina za koje je recept ‘jednostavan’. Eno ga i na etiketi. Treba vam: 5 g radosti, 3.5 mg snova, 4 0mg zaigranosti, te po prstohvat znanja, iskustva, tradicije i puno baranjskog sunca i ljubavi.

A onda sjedamo u džip da se lakše uspenjemo na 198 metara nadmorske visine i vinograda s kojeg se, za lijepa vremena, pogled pruža sve do osječke Katedrale. Dok autić drnda, Dado kazuje kako ništa zapušteno ne vidi, kako je očekivao pustoš s obzirom na krizu. Pinkret mu umjesto zapuštena tla, u ulici Petefi Šandora pokazuje zapuštene – živote.

– Ova kuća je na bubnju. Ovdje živi sama jedna starica. Ovdje stari bračni par. Iz ove kuće su ljudi otišli u Njemačku. Ova je na bubnju. Ovdje bolestan čovjek … Tražili ste pustoš. Evo pustoši. Znate što, srce mi plače. Srce mi plače – iskreno će Pinkert.

Nije kako je nekad bilo

Od Suze do Belog Manastira sve je isto kad se gleda kroz prozor automobila. More oranica, svako malo neki putokaz do nekog pogona Belja, kišica i vijesti na radiju o Agrokoru i Todoriću. Matej Perkušić direktor je Turističke zajednice Baranje. Čekamo ga u Etnološkom parku. Nema dugo da je otvoren lijep objekt napravljen sredstvima EU, za kojeg je projekt pisala i bivša novinarka Novog lista Milica Milosavljević, danas zaposlenica Baranjske razvojne agencije. Moderan, interaktivan muzejski postav priča priču o Baranji, o njenim ljudima, o nošnjama svih nacionalnosti koje su Baranju činili i čine, o običajima, gostoprimstvu, prirodnim ljepotama. Evo i zamjenika gradonačelnika Marka Bogatića, SDP-ovca ako je za ovu priču išta važno. Bogata Baranja, piše i na ekranu jedne od soba s izlošcima. Baranja bogata tradicijom i kroz povijest, na to će Perkušić.

Foto Davor Kovačević

– Nekada je u poljoprivrednoj proizvodnji radilo oko 30 posto radno aktivnog stanovništva. Danas je to manje od tri posto. Sve ove investicije koje su se dogodilo u poljoprivredi i stočarstvu imale su za rezultat smanjenje broja radnih mjesta. Prerađivačke industrije koja je postojala nekada u Baranji, mesne Beljske koja je svojevremeno bila veća od PIK Vrbovca, više nema. Kad je Belje kupljeno od Agrokora, ugasili su je, prebacili preradu u Vrbovec. A ta je industrija nekada zapošljavala 800 ljudi. Ugašena je proizvodnja šećera, 600 radnih mjesta. Mlinsko pekarska industrija, Beljski mlin, koji nije proizvodio samo brašno nego i gotove proizvode, kruh, perece, kifle… Mi smo, na žalost, postali sirovinska baza. Nema prerade, nema dodane vrijednosti, nema radnih mjesta – pojašnjava Bogatić.

Prije rata, računaju naši sugovornici, bilo je sedam, osam tisuća ljudi koji su na Belju radili, plus sezonci, plus kooperacija i činjenica da je svaka kuća po selima Belju nešto prodavala, svinje, junice, krave, mlijeko. Toga danas više nema, model poslovanja je drugačiji. Danas Belje više nema interesa otkupljivati od obiteljskih gospodarstava po par desetaka svinja. Je li onda Baranja Belje, a Belje Baranja?

Foto Davor Kovačević

– Baranja je nekad bila Belje, Baranja je i danas velikim dijelom Belje. Belje zapošljava 1.600 ljudi, a tvrtka koja u nas zapošljava toliko ljudi je velika tvrtka. Morate uzeti u obzir da je prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Baranji bilo nekih 39.000 ljudi. Znači, 1.600 zaposlenih puta četiri, to je dvadesetak, trideset posto stanovnika, plus OPG-ovi koji su radili s Beljem. Ipak dobar dio Belja drži Baranju i Baranjce na životu. Ali, nije kako je nekad bilo. Prije rata je u Baranji bilo 55.000 ljudi – iznosi podatke Bogatić.

Država je loš gospodar

Perkušić dodaje kako do 30.000 hektara obradivih površina malo manje od 20.000 obrađuje Belje. Ili, od 1.400 hektara vinograda, 700 je pod Beljem.

– Moje mišljenje je da neće Belje propasti, kao što neće ni Agrokor. Preveliki su to igrači da bi se sve pustilo slučaju – uvjeren je Perkušić.

Ključ problema je vlasnik, smatra Bogatić, vlasnik koja mora prihvatiti svoju odgovornost, činjenicu da nije dobro upravljao s tvrtkom ni gospodario, baš kao i činjenicu da se dugove mora nekako vratit kroz imovinu i njegovo vlasništvo. Ni ta konstatacije da se po Todorićevom ulasku u Belje sve činilo dobro i perspektivno, nije baš, kako kažu, crno bijela. Država je, priznaje Bogatić, bila loš gospodar.

– Belje je bilo na koljenima. Moja majka je u Belju radila. Deset mjeseci nije bilo plaće. I kada je on došao to je bio spas. Krenule su investicije, ali su krenule investicije u tehnologiju i broj radnih mjesta se smanjio. Kad je došao, Belje je brojalo 3.000 ljudi. To se prepolovilo. Svi su bili svjesni da tehnologija radi svoje, da se poljoprivredna proizvodnja mijenja. Ali, mogao je reći ne kad se donosila odluka da se ugasi mesna industrija. Nije morao u to vrijeme kupiti PIK Vrbovec, mogao je jačati ovo što tu ima. Belje je proizvodilo sve, od mesnih narezaka i paštete, do kobasica, slanine – kazuje Bogatić.

– A sad je sve ostalo samo na kulenovoj seki i kobasici. Priča oko Belja i Agrokora, oko toga što će se dogoditi, vrti se u Osijeku i Baranji već tri godine. Već tri godine se spominje tko će Belje uzeti, kome će ga dati – kaže Perkušić.

Podsjećaju da su neki djelovi Belja već prodani, ili zatvoreni. Kažu, da je te 2005. kada je Belje privatizirano došao netko drugi možda bi sve to ostalo, a da je došao netko treći možda bi bilo još i gore.

– Ja se bojim da je nekome cilj i bio da se Baranja isprazni. Neka sela će za dvadeset godina biti potpuno prazna. Moći ćete ih komotno zaoarat i evo čiste zemlje. Postali smo, ajmo reći, k’o Afrika prije par stoljeća iz koje su kolonijalisti vukli sirovinu – upozorava Bogatić.

Rad, krv, znoj

Pri tom nema namjeru nijednu poltiku amnestirati.

– Svih ovih 25 godina politika možda nije bila vođena kako treba. Belje je dano Todoriću za jednu kunu s tim da preuzme neke obveze i kredite, nekih 400 milijuna kuna. On je na ime Belja godišnje dizao skoro 100 milijuna poticaja na zemlju. Znači kroz četiri godine poticajima je vratio kredite. A Belje postoji preko tri stoljeća, stvarale su ga generacije i generacije Baranjaca, radom, krvlju, znojem – kaže Bogatić.

S druge strane, dodaje Perkušić, kada je delegacija dolazila kupovati Belje za kunu, nisu ni bili svjesni što sve dobivaju.

– Vaše kolege su prije neki dan pitale zašto je upopće došao u Baranju. Pa tko ne bi došao u bogatu zemlju, ako ti je netko da za kunu – kaže Perkušić.

Bogatić kaže kako nije slučajno da se iz Slavonije ljudi iseljavaju. Ako se maknu ljudi, parcele će bit’ veće, poljoprivredna proizvodnja ekonomičnija, zarada veća.

– Nisam sklon teorijima zavjere, ali malo stvari se događa slučajno – veli Bogatić.

Evo nam, velimo, zato Rusa, Mađara, Filipinaca.

– Mene je jedan moj bivši direktor naučio: novac nema ni naciju, ni vjeru, ni boju kože. Mene osobno ne interesira hoće li doći ruski, kineski, grčki, ili španjolski kapital, bitno je da ovi ljudi ovdje rade, da primaju plaću i da se investira, da se investira i u poljoprivredu i u moj sektor turizma. Čak i prizivam da dođe neki Rus, pa kad vidi što je ovo kaže, ovdje bi napravio dva hotela, ovdje desetak ruralnih vila i golf teren. Žalosno je da nama moraju doći Rusi i Kinezi, ali mi očito, koliko god možda grubo zvuči, nismo dovoljno inteligentni – rezolutan je Perkušić.

A ljudi su u strahu. Ne samo oni koji u Belju rade. Recimo, mljekara je najveći kupac baranjskog vodovoda, 20 posto prihoda ostvaruje vodovod od mljekare. Pa ako bude probleme, ode i vododvod. Kaže Bogatić kako su lani morali ovršiti Belje zbog neplaćene komunalne naknade, skoro milijun kuna. Nije zato njima sve ovo izneneđenje. Sve se čini falilo je Todiriću, njegovim ljudima, da katkad dignu pogled van zidina njihova posjeda.

– Belje je u bivšoj državi puno vraćalo zajednici. Naše gradske bazene je izgradilo Belje. Onda je došao privatni vlasnik koji nije imao interesa da uloži u zajednicu, da stvara kadrove koji će mu sutra raditi u tvrtci. Imali smo nekad drugoligaša u nogometu, sport je držalo Belje, a sada Belje sponzorira Hajduk – ističe Bogatić.

Probleme je što se iz Zagreba Baranja i ne vidi.

– A postoji Hrvatska i istočno od Zagreba. I to je ono što možda najviše frusitrira, boli. Siti smo mi silnih obećanja. I ne možemo kriviti samo centralnu vlast, krivi su i naši političari koji su godinama iz ovih krajeve odlazili u Zagreb i jako malo vratili – ističe Perkušić.

Na kraju, ispada da je priča o Todorićevom carstvu, priča o hrvatskoj državi.

– Ovo je možda veliko finale loma naše privatizacije i pretvorbe. Grand finale – čini se Bogatiću.

– Možda nam je trebala katarza. I ako je ovo cijena da mi sada krenemo preme gore, super, dobro smo i prošli – mišljenja je Perkušić.

Emocija je velika, i strah

Agrokor, Todorić, Belje. Ne vole mali dobavljači govoriti o svom odnosu s Agrokorom. U strahu su da neće dobiti ni kune, da će im propasti poslovi. Emocija je velika, nadaju se kakvom povoljnom raspletu. U Gajićima je Stipo Filakov, jedan od najboljih dobavljača, onaj čije je povrće uvijek bilo bez greške. Gajiće se nalazi lako. Veliki staklenik izdaleka se s ceste vidi. Samo, nije to ništa dok ne uđe čovjek u onaj najveći. More paprika! I tri Filakova. Otac Stipo, stariji sin Darko i mlađi Stipo.

– Ljudi, pa koliko je ovo veliko!?

– Ovaj objekt je 11.000 kvadrata. Imamo dva hektara pokriveno. Dvadeset tisuća kvadrata. Od toga je 15.000 grijano. Ova proizvodnja, ova paprika što je vidite, to je zasađeno 10. prosinca prošle godine. U Hrvatskoj smo prvi na tržištu. Mi i Turci. Turci uvozna, i naša domaća. Treću godinu zaredom izlazimo prvi na tržište – objašnjava Stipo stariji, onaj koji je ‘savjetnik’ dok je Darko ‘direktor’.

Sve počinje 1997. odnosno ’98. godine. Povratak iz izbjeglištva, u njihovoj kući drugi. Kreću s malim plastenikom, pa veći i veći. Danas imaju papriku, rajčicu, krastavac. Kupusnjače, zelenu salatu, mladi luk… Dvadeset artikala svojih.

– U devetom mjesecu prošle godine otvorili smo prvu trgovinu u Osijeku, za Božić smo otvorili drugu, za Uskrs će evo treća. Pokušavamo prodati robu, kvalitetnu, prirodnu. Imamo biološku zaštitu, predatore sitne životinje dobre koje jedu one loše, pa gotovo nemamo tretiranja. Imamo bumbare za oprašivanje. Imamo kontinuitet, proizvodnju čitave godine. Imamo puno mušterija i odlučilo smo se i na maloprodaju. Upali smo u neke vode koje i nismo baš očekivali – priča Stipo.

Što se tiče suradnje s Agrofructusom i Agrokorom, Stipo nema loših iskustava.

– Ja i i danas imam vrlo kvalitetnu suradnju s Agrofructusom koji je jedan od glavnih dobavljača za voće i povrće u Hrvatskoj. Međutim, ovo je roba koja se mora brati. Ovo nisu šarafi, ovo ne može stajati na skladištu. Godinama radimo za Konzum. Imam samo riječi hvale. Nikada nije bilo problema, ali obostrano je to. Kada mi isporučujemo šleper robe oni znaju da je prva paleta, i druga i trideset druga ista. Imamo i rajčicu. Imamo kalibrator. Pet boja i 12 veličina! Međutim, ovo predugo traje, ovo čekanje. Slažem se da treba pomoći, svjestan sam da ako se Konzum ne puni da nije dobro. Ali netko mora reći tko će od sutra početi plaćati. Lako je banakarima, njihovi novci su u trezoru. Novci su papir. Ovo je proizvod. Ako propadne ne mogu ga prodati. Imam radnike, obaveze prema bankama, prema dobavljačima – upozorava Filakov.

Spašavanje industrije

Tako je dobavljačima, malim pogotovo. Samo, tko je taj koji to mora reći, od sutra se plaća.

– Onaj koji će preuzeti, koji će kupiti. Bit priče je da ovdje spašavamo cijelu prehrambenu industriju. Bilo tko neka dođe i samo neka kaže: ljudi moji nosite robu, platit će vam se. Mi smo mala država. Velika većina nas bila je naslonjena na Konzum. Ovo više nitko ne može izdržati. Zadnji smo u redu, a jedino prozvođači trenutno daju robu. Banka još ništa nije dala – ističe Filakov.

Kao da su imali neki predosjećaj Filakovi kad su krenuli i s maloprodajom. Neštp robe plasiraju u Zagreb, a nešto će i put Rijeke.

– U završnim smo pregovorima. Dobili smo šest klupa na riječkoj tržnici. Pregovaramo o skladišnom prostoru u Matuljima. Idemo razgovarati i s hotelima. Mislim da je to interesantna priča. Rijeka nije daleko, Istra nam je zanimljiva. Sve je pri kraju, oko prvog maja bi mogli biti u Rijeci. Baranjsko voće i povrće, kvalitetna, svježa roba koja ima okus i miris. A nije to nama jednostavno. Najjednostvanije je svaki tjedan napuniti šleper. Međutim, moramo tražiti neku alterantivu. Uskoro nam dolaze ozbiljne berbe – kaže Filakov.

Foto Davor Kovačević

Stipo Filakov je časnik Hrvatske vojske. Imao je izbora, nije morao u poljoprivredu.

– Baranja je bila bogata uvijek, sli smo uvijek puno i radili. Više u selu nema nikoga. Naši ljudi su počeli ići u vojsku, policiju i zaštitare. Ne omalovažavam nikoga, ali ovo je poljoprivredni kraj. Svi su imali zemalju, svoje posjede. Nema više ljudi. Sela su nam desetkovana – upozorava.

Belje i Baranja!? Nije, kaže, bilo dobro ni kada je Belja bilo ničije, kada je bilo bure bez dna. Ali, sada je Baranja postala samo sirovinska baza. Ništa se ne prerađuje. Nema ni kooperacije od koje je Baranja živjela.

– Bitno je sve spasiti. Jer, kome ću ja prodati, ako sve propadne. Tko će kupiti moju rajčicu, papriku. Kad čujem da je bilo tko u Hrvatskoj ostao bez posla, meni je žao. Ljudi ne shvaćaju da bez novih zapošljavanja nema sreće. Bez proizvodnje. Imamo bogomdano more, bogomdanu poljoprivredu. Nisam mogao ni pomisliti da će nam išta više trebati – iskren je Filakov.

Sinovi su zato tu, pri ruci. Darko na kakvu Irsku i ne pomišlja. Voli poljoprivredu, proizvodnju. A Belje, kriza?

– Najgore mi je kada vidim koliko ljudi rade, koliko truda ulažemo a da sve može propasti i doći u pitanje. Veliki su to osjećaji, velika emocija. Ipak je to nešto tvoje, nešto što si proizveo i normalno da želiš da ti se to i plati kad daš robu. To je čitava filozofija – kaže Darko.

Filakovi traže alternativnih riješanja, makar ne sumnjaju da i Agrofructus mora nastaviti s poslom. Spremaju se i za novu veliku investiciju vrijednu 16 milijuna kuna, gradili bi još dva hektara staklenika sa hladnjačom.

– Lomimo se da li ići u taj projekt samo zbog ljudi, jer nema tko raditi – kaže Filakov.

Ali, kad vidi Stipo da su sinovi i kćer za, da žele raditi, onda zna da smisla ima.

– Valjda će se naći tržište, valjda će se nešto preokrenuti. Nema bez rada napretka. Moja otac je uvijek govorio da je zemlja vrijednost, bogatstvo. Svi smo bili zaljubljeni u tu zemlju – priča Filakov.

Mali će teško

Putnik namjernik sluša, pa se malo čudi koječemu, recimo brojkama koje se spominju. Sve zvuče veliko, i to da se godišnje na grijanje troši pola milijuna kuna, baš kao i to da se godišnje proizvede 250.000 kila paprika i 500.000 rajčice. Filakovi su veliki proizvođači, pa će nekako. Mali će teško.

– Nekada su u Baranju dolazili nadničari iz Hecegovine i Dalmacije. Meni je drago da danas svi imaju, ali nešto nije normalno ako mi više nemamo. A rekli su, bogata zemlja. Gdje je kvaka? U čemu je problem? Puno razmišljam gdje griješimo. Možda je u nama problem. Možda ne radimo dobro. Mora početi svatko svakom plaćati. Ne može bez plaćanja. Samo to i nema problema. Zadnji smo u lancu, a moramo sve platiti. Mnogi su od nas izrasli uz Konzum, ne bi se ni mi širili da nismo imali neku sigurnost. Ali, veće su to neke igre. Nekad ih dokučiti ne mogu. Nitko ne kaže što će sutra bit’ i ljudi se boje. Mali dobavljači su na rubu. Ljudske su to sudbine. I što prije netko kaže što će biti, svima će biti lakše. Ova neizvjesnost ne može dugo trajati. Ne smije – veli Filakov.

Na odlasku pokazuje nam trafostanicu od 250 kilovata što stoji kraj staklenika. Sami su izgradnju platili HEP-u da imaju struje u staklenicima, 450.000 kuna ih je koštala, a onda su je HEP-u poklonili. Pričao je to Filakov i kolegi u Nizozemskoj, to kako je do struje došao.

Foto Davor Kovačević

– Herr Filakov, nema šanse da vi tako uspijete, rekao mi je prijateljski Nizozemac – prisjeća se Filakov.

Za cijelog dana sunce se pojavilo nije. Zato je dojmova mali milijun, makar se sve svodi na jednu nerješivu zagonetku. Dok gledaš sva ta polja samo se pitaš kako to uopće može propasti!? U taj čas na radiju informacija da su dobavljači odlučili u Konzum dostaviti samo kruh i ona da se Todorić obratio naciji priopćenjem. Automobil štekće, dok Baranja ostaje sve dalje iza nas. I opet je tako.