ŠKABRNJA Škabrnja danas obilježava bolnu 27. obljetnicu, uz vukovarsku, najveće hrvatske tragedije u novijoj povijesti. Tog 18. studenoga 1991. godine u crno je zavijeno cijelo mjesto, a gotovo svaka obitelj izgubila je bližeg ili daljnjeg člana, prijatelja… U predjelu Ambar, na ulazu u Škabrnju sa zadarske strane, gdje je u naletu pripadnika JNA i paravojnih četničkih snaga ubijeno 44-oro civila i branitelja, nepoznavatelju povijesti danas baš ništa ne bi odalo da je upravo tu počinjen stravičan i nezapamćen masakr. Kuće su obnovljene, okućnice uređene, vrtovi obiluju svime što u ovom kraju uspijeva, a ono što najviše ostavlja dojam sasvim normalnog i uređenog života su dječje igračke i bicikli u dvorištima te odjeća na sušilima koja otkriva dvije ili tri generacije u istom domaćinstvu.

Škabrnja živi, mladi se školuju, zasnivaju obitelji i ostaju u svom mjestu. To je najvažnije, reći će redom Škabrnjani, koji se ipak nerado prisjećaju prošlosti i ne žele puno govoriti o stradavanju, gubicima, boli i nepravdi. Tek rijetki o tome progovaraju kako se ne bi zaboravilo, a još manje ponovilo.

Nakon tišine…

Jedan od onih koji kaže da se mora govoriti o tome što se dogodilo jer su škabrnjske žrtve zaslužile da ih se ne zaboravi i jer se istina mora znati, a djeca moraju znati svoju povijest, Šime Ražov, danas 50-godišnjak, koji se toga 18. studenoga 1991. godine s nekoliko sumještana uspio izvući iz sela u poslijepodnevnim satima.

– Ja sam se na dan napada zatekao ovdje, u kući. Mi mladi smo u to vrijeme noću davali straže, a danju naši stariji. Bilo je nešto prije sedam sati, mukla tišina, a onda odjednom galama, buka, trčanje… Izišao sam vani i vidio tenk, a kasnije se pokazalo da ih je bilo desetak. U svega nekoliko minuta u kući Branka Šegarića se našlo nas desetak. Tamo smo u podrumu skrivali jedan puškomitraljez i ručni bacač. Uzeo sam ručni bacač i približio se tenku, na nekih 70 do 80 metara i ispalio prema njemu. Pogodio sam ga na pravo mjesto što je odbilo napad za pola sata, 45 minuta.

Susjed je zapucao iz puškomitraljeza, ali mu je zaštekavao. Veliki broj mještana još je bio u krevetu, spavali su, kad smo saznali da tenkovi i pješadija dolaze i iz pravca Benkovca i nije bilo drugog nego spašavati živu glavu – prisjeća se Šime, koji je uniformu skinuo tek po završetku Domovinskog rata i vratio se na radno mjesto u Tisku. Njegova supruga Branka kao medicinska sestra također je sudjelovala u Domovinskom ratu, a svoje je troje djece, kaže, odgojio da znaju istinu i obilježavaju sve za Hrvatsku važne datume.

– Imamo dvoje studenata, kćer i sina, i osnovnoškolku, našu Petru koja je sada osmi razred – priča Branka, dodajući da su vjenčali krajem rata, a cijeli su rat, pa sve do 2000. godine, bili podstanari u Zadru.

– Nismo ušli u neki stan, već smo se vratili u svoju kuću. I prije bi da nije obnova kasnila, a onda smo malo po malo podigli kat na obiteljskoj kući. Sve smo radili sami, pa i ovaj namještaj – govori nam Branka dodajući kako ona i suprug u kreativnom radu nalaze mir i odušak za stres.

»Gađaj bre brdo!«

Pitamo ih žele li njihova djeca nakon fakulteta natrag u Škabrnju ili planiraju kao, na žalost, sve veći broj mladih preko granice za boljim životom. U glas odgovaraju kako njihova djeca neće iz Hrvatske. U to su, kažu, sigurni. Sa žaljenjem ustvrđuju kako bi se to ipak moglo dogoditi u neko buduće vrijeme ako se neke ključne stvari ne promijene i kod nas osigura neki normalan život.

– Zemlju se uz cijene i stanje ovakvo kakvo jeste više zaista ne isplati raditi, a do rata su naši stari mahom živjeli od toga. Ovdje žive vrijedni ljudi, radišni i uvijek dođu nekako do te kune, ali nikada teže nije bilo i to se mora promijeniti – zaključuje Ražov, jedini iz predjela Ambar koji je uopće bio raspoložen razgovarati s novinarima. Slična je situacija bila i prema centru mjesta gdje smo ipak uspjeli privoliti zvonara i sakristana Zorana Ražova na razgovor. I on je bio sudionik Domovinskog rata te živi svjedok stravičnog napada i zvjerstava koje su paravojne srbo-četničke postrojbe počinile.

– To jutro, kad je započeo napad, s još trojicom sumještana zatekao sam se na Ražovljevoj glavici. Taman kad je autobus otišao u grad kojim su ljudi išli na posao, a djeca u školu, tenkovi su bili kod Marinovaca, na cesti od Benkovca prema nama.

Prostim okom vidjeli smo jednoga sa »šapkom« na glavi koji je izdao zapovijed »gađaj bre brdo«. Kad je ta tenkovska granata opalila, sve se zatreslo. Pobjegli smo u bunkere jer nismo mogli ništa. Imali smo samo lovačke puške. Nastala je po malo i panika zbog te bespomoćnosti. Oko tri sata poslijepodne već su bili pobili puno ljudi, provalili u trgovinu u centru i tu se napili i divljali. Kasnije su, u ožujku 1992, ubili i nekoliko starijih ljudi koji su tu bili ostali. Čak su i grobove oskvrnuli valjda tražeći zalatninu po kovčezima. Nisu imali mjere u iživljavanju ni nad mrtvima, pa su čak ubili jednog psa i ostavili na kosti pokojnika u jedan grob – priča nam Ražov dok mu ono »ne ponovilo se« izlijeće sasvim spontano i ponovo. Pokazuje nam zid u dijelu crkve gdje je uređen prostor za sjećanje na žrtve, civilne i vojne.

Zid koji govori

– Vidite te slike. To su poginuli branitelji, a ona imena iznad, to su civilni stradalnici. Samo pogled na taj zid sve govori – kaže Ražov pokazujući nam i oskvrnuti kip Majke Božje, Svete Marije smješten na postolje nedaleko oltara. Kip je bez glave, kao i malog Isusa u Gospinu naručju, a podno njezinih nogu položena je sjekira. Nespojivo, prođe nam na prvi trenutak kroz glavu, no ubrzo je sve bilo jasno.

– Vide se tragovi na kipu, odsjekli su Gospi glavu i tu glavu nikada nismo uspjeli pronaći. A ova sjekira, bila je sva krvava. Na dršci ima urezanih deset crta, po pet sa svake strane. Pretpostavljamo da su njome ubili desetero ljudi. Ubijali su ljude dum-dum mecima, preko jedne je žene bio prešao tenk, ubili su jednog mladića, odrezali mu uho, umotali u salvetu i stavili mu u džep…. Strašna i nezamisliva zvjerstva. Ne daj Bože da to itko vidi, a kamoli doživi. A ja sam vidio jer sam išao na patologiju u Zadar na prepoznavanje – govori nam ovaj Škabrnjanac, danas otac troje punoljetne djece. Zadovoljan je i sretan jer su svi zdravi, jer su završili škole i rade. Nada se i unučadi u neko skoro vrijeme, a optimistično zaključuje kako se u Škabrnji danas normalno živi i kako se više djece rađa nego što imaju umrlih.

– Unatoč svoj tragediji i svom zlu koje nam je učinjeno opstali smo, ponovo smo se vratili na naša ognjišta i nastavili život. Porušene kuće su obnovljene, bol i tuga zbog gubitaka ostaju, a posebice se ovih dana, uoči »goda« to osjeti među ljudima. Na žalost, to ne možemo promijeniti, ali možemo upravo normalnim životima pobijediti to što nam je učinjeno. Naša djeca i naši mladi su naša pobjeda – kaže Ražov. A da je zaista više rođenih nego umrlih potvrđuje nam i don Ivan Rončević, mjesni župnik koji je u Škabrnju doselio prije nepune tri godine. Potvrđuje i kako su ljudi sjetni, povučeni i tužni pred godišnjicu stradavanja.

Dobrota pobjeđuje

– Ljudi nerado pričaju o tome što se dogodilo jer im je to jako bolno i jer su u ovo vrijeme i sami ranjiviji. Međutim, ima i onih koji to smatraju svojom dužnošću, da se zna istina. A istina zanima ljude. Ja sam tu tri godine i vidim da jako puno ljudi iz svih krajeva tu dolazi odati počast žrtvama, a kažu mi mještani da ih je sve više – govori don Ivan te sa zadovoljstvom iznosi podatke da su od početka ove godine bila 22 krštenja. To je, kaže, na oko 1.600 stanovnika sasvim dobar prosjek i pokazatelj da Škabrnja živi, da neće izumrjeti.

– Svake godine rodi se jedan prosječan razred što je u odnosu na neka druga mjesta jako dobro. Dobro je i što ljudi žive neopterećeno strahotama koje su se dogodile. Prigodno taj dan obilježavaju i idu naprijed. U razgovoru s mladima vidim da je to sve daleko. Njima je to slično kao što je meni bilo kad sam slušao o Drugom svjetskom ratu. Znao si da ti je u tome sudjelovao djed, primjerice, ali je to bila prošlost – govori don Ivan ističući kako kod Škabrnjana ne osjeti mržnju te da mu se čini da je većina njih pronašla način, koliko je to moguće, da nekako zaliječe tu ranu.

Upravo kad smo napuštali Župni dvor ispred i u crkvi zatekli smo grupu od 50-ak ljudi koji su iz Općine Dugi Rat došli odati počast žrtvama Škabrnje. S pozornošću, ali i dužnim poštovanjem i suosjećanjem, oni su o stradanju Škabrnje u spomen-prostoriji slušali svjedoka nemilih događanja i zapovjednika obrane Škabrnje, odnosno Samostalnog Škabrnjskog bataljuna Marka Miljanića. A njegova je poruka jasna. Žrtve i heroji se ne smiju nikada zaboraviti, a dobrota mora nadvladati zlo.

– Ljude koji nam dolaze dočekujem i pričam im istinu koju se mnogi ustručavaju reći. A istina je da je Škabrnja bila jedno od najbogatijih mjesta u srcu Ravnih Kotara. Još gotovo dvije Škabrnje se nalaze u svijetu, od Novog Zelanda do Australije i Europe. Ovo je isključivo hrvatsko selo, rimokatoličke vjere, a u poluokruženju je bila selima nastanjenim srpskim stanovništvom. Zbog toga je bila trn u oku i u bivšoj državi, a i u ratovima. U Drugom svjetskom ratu bila je spaljena pod istim znakom kao i u Domovinskom ratu – kaže Miljanić dodajući kako je Škabrnju u Domovinskom ratu branilo 246 vojnika i to isključivo Škabrnjana. Bili su, kaže, razoružani, ali su sami kupili pred rat nešto pušaka, a kasnije su im pomogli Mirko Norac i Tiho Orešković naoružavši ih s oko 200 komada oružja.

Svi smo različiti

– Ja sam formirao i vodio obranu Škabrnje. Poslije pada otišao sam na drugu dužnost, a Bataljun je preuzeo Željko Kurtov Buš. Same ove slike tu na zidu pokazuju što se dogodilo. Poslije pada prilaze Škabrnji branile su i neke druge postrojbe među kojima i 9. samostalna bojna HOS-a. U Domovinskom ratu Škabrnja je dala 100-tinjak žrtava, a tu su poginuli i neki branitelji koji nisu bili iz Škabrnje.

Tu je prolivena hrvatska krv i nije bilo važno odakle je tko. Moram reći da je u postrojbama Hrvatske vojske i policije u kojima sam ja zapovijedao bilo 27 boraca srpske nacionalnosti kojima ovdje izražavam veliko hvala. Bilo je i vojnika muslimanske, albanske, romske i drugih nacionalnosti. Reći ću i to da više poštujem, tisuću puta, bilo kojeg od tih vojnika, pripadnika bilo koje nacionalne manjine nego Hrvate koji su nas napustili i otišli u »Münchensku bojnu«.

Njih zapravo ne cijenim, kao ni one što su anemični bili i zbog toga nisu mogli ratovati za Hrvatsku, a danas nam znaju pričati priče – oštro i kritički izjavljuje Miljanić dodajući i kako zamjera ljudima iz susjedstva koji se, iako ne mogu odgovarati za djela svoje braće, roditelja, susjeda i slično, nisu došli pokloniti žrtvama Škabrnje, pa i Vukovara. Ističe kako nikoga ne mrzi te da svugdje i stalno širi toleranciju.

– Za mene nisu ni svi Srbi isti, ali ni Hrvati. Svi smo mi različiti, imamo svoje osobitosti i danas nam za ono što nam nije dobro, kao ni za neke političke promašaje i neke neuspjehe nije kriv nitko ni iz Srbije niti od bilo kuda. Sami smo krivi za to. Treba gledati ljude po djelima i svakoga ponaosob. Tek kad to shvatimo nešto se može promijeniti, poručio je Miljanić koji je imao i posebnu molbu – da mediji ne daju prostor političarima koji se na dan stradavanja dolaze u Škabrnju slikati, prikupljati za sebe političke poene i »liti krokodilske suze«. Prigodno.