S vremena na vrijeme uzburkaju se hrvatsko–slovenski međudržavni odnosi, pljušte izjave političara s jedne i druge strane. Povod je uvijek isti – neriješena granica u Savudrijskoj vali. Mali morski prostor, a oko njega puno prijepora. Bit će uskoro tri desetljeća od raspada bivše, zajedničke nam države, a konačnog razgraničenja nema. I krajnje je neizvjesno kada će do njega doći… Najnoviji povod podizanju tenzija bila je nedavna odluka Suda EU-a koji se proglasio nenadležnim u tužbi Slovenije protiv Hrvatske, zbog činjenice što naša zemlja ne prihvaća granično rješenje kompromitirane arbitraže.

Obostrano su povišeni tonovi, svatko barata svojim argumentima i tvrdi da je u pravu, optužujući susjeda za opstrukciju. Do sljedećeg povoda… Istodobno, ljudima koji žive i rade uz granicu gotovo tri desetljeća ništa se ne mijenja. Konstantno su »pod visokim naponom«. S jedne strane međudržavna politika, pa ribarstveni propisi, pa restrikcije što se uvijek opravdavaju EU regulativom i – ono što je za ribara najteže – svakim danom slabiji ulovi.

– Radimo s mrežama listaricama, a one sada nisu efikasne, nije njihovo vrijeme, govori nam Danilo Latin, ribar iz Savudrije. Prebire stotine metara mreža, a one prazne. Tek svako malo naiđe kakav rak. Skupilo se na palubi tih bezvrijednih rakova koji ribaru samo vrijeme oduzimaju, jer jako se zapletu a treba ih očistiti iz mreže.

– Sada je mrtva sezona, uglavnom mirujemo i pripremamo se za proljetnu sezonu, ona će početi u travnju, kad se more zagrije na 14 stupnjeva. Tada se pojavljuje riba. More je sada ispod deset, na nekim lokalitetima ne dostiže osam i pol. Riba migrira, mjesec i pol, dva nema ulova. Topim četiri kilometra mreža, zaluta u njih koji cipal, eventualno brancin…

Koćarenje je uništeno

Malo mi je neobično, Danilov brod nema vitla za povlačenje pridnene mreže – koće, a pamtim da je nekad radio s tim alatom.

– Na zapadnoj obali Istre koćarenje je praktički uništeno. Poznavatelji ribarstva dobro poznaju uvjete ribarenja na našem području. Država nas nije zaštitila, nije od EU-a zatražila derogaciju, nije nam dopušteno koćarenje unutar tri milje, iako su negdje drugdje i za druge alate to učinili. Ovdje je dubina mala, pa moramo koćariti izvan tri milje od obale. Nama nije cilj vozikati se brodom, nego raditi i preživljavati. Na ovom području nekad se 90 posto koćarilo unutar tri milje. Sada, u zimskim uvjetima s koćom ne možemo ostvariti 50 posto radnih dana, a prije smo uvijek mogli naći područja gdje se može raditi. List nam je ostao jedina ciljana vrsta. Imamo indicije da će nam uvesti restrikcije i za lov listova. Od čega ćemo živjeti? Ne možemo se prebaciti ni na plavu ribu, ona se lovi tek južnije od Poreča. Tamo neki koćari prelaze na plivarice. Ne mogu vjerovati da su Slovenci dobili derogaciju, i to na temelju falsificiranih dokumenata. Za sve restrikcije naše ribarske vlasti pozivaju se na EU regulativu, a imali smo uvjete za derogaciju.

Foto: S. DRECHSLER

Važno je istaknuti jedan detalj što proizlazi iz razgovora s Danilom Latinom. Nikada on ne govori u prvom licu jednine, u stilu »ja imam problema, ja slabo lovim…« Njegov je govor uvijek u prvom licu množine, »mi imamo probleme, nama su uvedene restrikcije…« Danilo Latin uvijek govori u ime svih ribara, na određeni način njihov je glasnogovornik, medijski najviše eksponiran. Obavljao je razne funkcije u ribarskim udruženjima, a i sada je aktivan na organizacijskim poslovima.

Zato u razgovoru često dodaje: »pitajte kolege, oni će vam isto reći…« Nije on sam, jedini ribar u svom mjestu i okolici. Kako nam reče, Savudrija ima 26 profesionalnih ribara, a malo je mjesto. Na području Bujštine, što uključuje Novigrad i Umag, na kojemu djeluje lokalna udruga, ima ih 187. A, radni akvatorij nije im naročito velik. Nemaju oni velike brodove što bi im omogućavali rad na otvorenom moru srednjeg i južnog Jadrana. Usmjereni su na dio ribolovne zone A, izbor alata im je ograničen. Ako podbaci ulov lista, rentabilnost poslovanja dolazi u pitanje.

Smanjuje se i ulov lista

– Na cijelom našem području koća je praktički uništena, veliki kapital je obezvrijeđen. Na prostorima gdje se ne koćari smanjuje se i ulov lista. Ponavlja se priča iz Velebitskog kanala. Za nas se mogla izboriti derogacija, naša država nije iskoristila takvu mogućnost. Prije smo radili do milje od obale, mogli su nas pustiti barem do milje i pol…

Uz savudrijske ribare neminovno se spominje pitanje državne granice, problemi života i rada u teritorijalno nedefiniranom akvatoriju. Koliko oni uopće rade u Savudrijskoj vali?

– U pograničnom pojasu intenzivno radimo oko osam mjeseci. U razdoblju intenzivnog izlova lista skupi se dvadesetak plovila. Svi i uvijek poštujemo crtu sredine, maksimalno pazimo da ne izazovemo kakav incident. Ima ribara koji izbjegavaju tamo raditi. Sa slovenske strane rade po tri broda. Već sam postao dosadan, stalno ponavljam isto. Neriješena granica u Savudrijskoj vali nije ribarsko pitanje, nego pitanje suvereniteta!

Ima provokacija

Kako izgleda rad uz svakodnevnu nazočnost policije, uz bojazan da će intervenirati oni s druge strane granice, iako za to nemaju povoda, niti imaju pravo to činiti.

– Tu je više oblika problema, ima provokacija, svaki od nas može ispričati svoja negativna iskustva. U zadnje vrijeme nešto je manje takvih događanja, ali se neke stvari zauvijek pamte. Događalo nam se da dolaze noću, s upaljenim reflektorima usmjerenima ravno na nas. Znali su doći punim gasom pa kružiti oko nas stvarajući velike valove. Tako nas izravno ugrožavaju, dovode u opasnost ljude i materijalna dobra. Jednom zgodom našao sam se okružen s po tri policijska broda sa svake strane, hrvatska i slovenska, te još prema meni juri ratni brod.

– Psihološko stanje je teško, stalno nas kažnjavaju, ni sam ne znam koliko kazni imam. Ja odlazim na more raditi, a ne provocirati kaznu. Radimo u hrvatskim vodama a Slovenci nam udaraju kazne. Veliki je osjećaj nesigurnosti, fizičke i pravne. Slovenci ne poštuju dogovore, stalno krše prava našeg suvereniteta. Našim je ljudima ograničeno kretanje, boje se putovati preko granice. Ne želimo da nas na teritoriju Republike Hrvatske tretiraju kao prekršitelje i primjenjuju svoje zakone. Maltretiranje traje godinama, pokušavam posredovati, zaštititi kolege ribare, istodobno ih smirivati, jer mnogo puta moglo je doći do incidenata.

Slovenski ribari nisu korektni

Kako se u toj napetoj situaciji ponašaju slovenski ribari?

– Nema tu velike politike, sve je jasno. Njima je cilj pomaknuti granicu prema jugu i od toga ne odustaju. Čak i toponime mijenjaju. Svi znaju da je granica rijeka Dragonja, a to je sjeverno od aerodroma. Sve karte iz vremena Jugoslavije pokazuju gdje je granica.

Cjelinu graničnog pitanja i problema njegova nerješavanja Danilo Latin sažeo je u nekoliko završnih rečenica.

– Od osamostaljenja dviju država prošlo je 29 godina. Već se spremam u mirovinu. Koliko se mandata političara promijenilo kroz to vrijeme? A ja stalno ribarim, borim se za hrvatske interese, za ribarska prava, protiv administrativnih rješenja što nas sputavaju u poslu i egzistencijalno ugrožavaju. Ništa se riješilo nije! Imam više konkretnih primjera što dokazuju da su Slovenci 1993. godine poštovali crtu sredine. Sada hoće više…

Foto: S. DRECHSLER

Pitanja bez odgovora

– Apeliramo, tražimo, ukazujemo, a odjeka nema. Drastično je pao ulov sipa, muzgavaca, lignji, pa i ribe u cjelini. Zatražili smo organiziranje “okruglog stola” na kojemu bi trebalo odgovoriti zašto je došlo do smanjenja biomase u Jadranu. Nitko ne reagira.

Također, zanima nas što se događa s moren, kakva mu je kvaliteta, zašto su nam mreže pune sluzi? Znanstveni instituti moraju dati te odgovore, to je njihova funkcija. Ukazujemo ljudima na promjene, oni nam trebaju odgovoriti što se događa. Pričamo o oceanima, a što je s Jadranom?

Pojavili se i dupini

Na još jedan problem, što je novijeg datuma, ukazuje Danilo Latin:

– Zadnjih mjesec dana praktički smo odustali od rada. Pojavila su se velika jata dupina. Zalijeću se za ribom u mrežu, nemamo ulova, a još nam i oštećuju mreže. Ne možemo im ništa, dupini su u nas desetljećima zaštićeni. Svi imaju veća prava od ribara. U svojoj zemlji mi smo diskriminirani u odnosu na ostale.

Više nisam uspješan ribar

Ribar sam 32 godine, otac i djed bili su ribari, moj sin također. Koliko sam uložio u posao, alate i opremu. Došao sam u poziciju da razmišljam o scrapingu. Bio sam protiv njega, jer zatvara radna mjesta. Sada posežem za njim, jer više nisam uspješan ribar. Znam i dalje kako raditi, ali sam onemogućen. Druga je priča kako se provodi scraping, sadašnja regulativa favorizira uspješne. To je apsurd, sami sebi režemo ribarsku granu.