Tajne, kada je priprema leskovačkog voza u pitanju, nema. Bitna je samo svježa junetina, juneća prednja četvrt koju valja obraditi kvalitetno, pustiti je da odleži taman koliko treba. Čak ni ona fama da vožnja voza traje toliko da to normalan čovjek pojesti ne može, nije posve točna
Mjesto radnje restoran »Magazinska klet«. Ugodan prostor u kojem se miris dobre hrane već odavna uvukao u zidove i drvene grede. Vrijeme radnje, ono od gableca. Tema životna, leskovački voz, čuveni specijalitet s roštilja i roštilj leskovački kao takav koji, nakon dugih godina prognanstva i kamuflaže kada su ga zvali kojekako pa i primjerice maksimirskim slijedom, doživljava veliki i zasluženi povratak na zagrebačku gastroscenu. A glavni lik Kosta Kostadin Stefanović, velemajstor roštilja, možda i ponajbolji učenik možda ponajboljeg leskovačkog majstora Bureta (onog koji je proslavio leskovačku mućkalicu da bi ona proslavila njega, op.a.), zvijezda koja je na dobrom putu da Leskovac zamijeni Zagrebom i učini roštiljsku scenu napetom poput kakvog slasnog trilera. Zapravo, Kosta je to već i učinio, jer ovih dana leskovački voz putuje uzduž i poprijeko zagrebačkim restoranima. Jedino, nije svaki Kostin…
A nije ni Kosti da je prvi put u Zagrebu. Priča je, kaže, malo dulja. – Prvi put sam počeo raditi ’80. godine u Biogradu na Moru, odmah poslije škole. Prvo namještenje je bilo u Hrvatskoj i valjda je to već tada odredilo moju sudbinu. A došao sam raditi kao kuhar, odnosno kao roštiljdžija, veli Kosta.
Poslije Biograda mijenjao je mjesta. Kaže, normalno je to, jer kuhar ako ne prođe više mjesta, ne može učiti, ni znati puno toga. Nova iskustva usvajaš dok se krećeš, kaže. Za specijalnost je, međutim, odmah izabrao leskovački roštilj. – Zato jer je to iz moga kraja. Mi smo to uspjeli sačuvati i ima izuzetno dobru prođu, pojašnjava.
Tajne, kada je priprema leskovačkog voza u pitanju, nema. Bitna je samo svježa junetina, juneća prednja četvrt koju valja obraditi kvalitetno, pustiti je da odleži taman koliko treba. Čak ni ona fama da vožnja voza traje toliko da to normalan čovjek pojesti ne može, nije posve točna. Smisao je, pojašnjava Kosta, da se krene s lepinjom, kajmakom, salatom, pa s dva-tri ćevapčića, pa mala pljeskavica, malo punjene vješalice, pola ražnjića ili bijele vješalice, rolane piletine, punjeni batak ili zabatak, pa malo domaće dimljene kobasice, pa uštipak… – Smisao cijele priče je da gost dobije vruće, direktno s roštilja, da bude toplo kada dođe na stol i da konobar dođe desetak i više puta do stola da vas posluša, ističe Kosta. To je onda tko više izdrži, roštiljdžija ili gost!? – Uglavnom smo tu negdje. Uvijek padnemo s nogu i jedni i drugi, smije se Kosta.
U Zagrebu je radio ’89. i ’90., supruga mu je iz Zagorja. Stariji sin rođen je u Zagrebu, mlađi u Leskovcu. Veza s Hrvatskom nije od jučer. No, istina je i to da je jedno vrijeme Zagreb činio sve da se leskovački voz, makar imenom, zaobiđe, da ga nema. – Vrijeme je bilo takvo kakvo jest. Na žalost, dogodilo nam se to što nam se dogodilo i svi smo žrtve, netko više, netko manje. Ljudi, da bi preživjeli, da bi opstali, morali su mijenjati imena tim jelima. Sada se to lagano vraća. Leskovački je voz, đevrek nije ruža, kaže.
A gastroznalci su to jedva dočekali, kažemo mi. Kosti je tako pravu promociju napravio zapravo Siniša Švec ugostivši ga, roštilja radi, i na Radiju 101. – Na moju sreću i moje neznanje, ja nisam znao tko koliko voli pojesti i koliko je kompetentan kad je u pitanju hrana. Ja sam samo radio kako su me stari majstori naučili. Ljudi su bili zadovoljni. A ja nisam ni znao da je gospodin Švec toliki gurman i da mu ljudi vjeruju. Imao sam sreću da je bio zadovoljan, prisjeća se Kosta.
Na pitanje kakvi su planovi, Kosta veli da u vremenima u kojima jesmo nema više prostora za planova. No, zato svatko može otići na njegovu Facebook stranicu i saznati gdje je i što radi. Što se pak tiče Zagreba i mode leskovačkog roštilja, Kosta tu ne dvoji: – Zagreb je sretan grad da smo došli, jer smo popravili ponudu što se roštilja tiče. Moram reći, makar mi teško pada, da se u Zagrebu radi bolji roštilj nego u samom Leskovcu. Jer oni koji rade posao, rade ćevap od junetine i soli, a oni koji ne znaju posao, valjaju soju, valjaju sve i svašta. A leskovački ćevap je čista junetina i sol, zaključuje Kosta.
Hrvati su tu filozofiju očito shvatili. Jer vozovi, a to je najvažnije, putuju. – Vozovi i vlakovi idu, slaže se i Kosta.
Moram reći, makar mi teško pada, da se u Zagrebu radi bolji roštilj nego u samom Leskovcu
To je, uostalom, i osnovna misao cijele priče. To, i(li) potreba da se uživa u onom gurmanskom ćevapu koji je bio taman toliko dobar da se to riječima opisati ne da. Al, zato bi se ‘ladno dalo zbog njega vući kočnicu pa zaustavljati voz i vlak na svakoj gastrostanici kroz koju taj ćevap prolazi. Inače, ovaj je ćevap na roštilju pazio i Goran, također iz Leskovca, tek toliko da ne bi »Magazinska klet« ijednog trena bez leskovačkog majstora ostala.
