Foto: D. JELINEK
Radi se o konačno prvom pravom Plenkovićevom iskoraku od ultrakonzervativne ideologije koja je solidno zarobila cijeli HDZ i otvorila dosad nezamislivo dubok ponor podjela u društvu
Nije to česta pojava u politici – da se jedna tema nitroglicerinske političke osjetljivosti, koja je prijetila raskoliti stranke i društvo, stjecajem okolnosti prometne u savršenu win-win situaciju i to praktički za sve uključene. Nije često, ali, eto, događa se, kao što se to događa trenutačno u Hrvatskoj s pričom o Istanbulskoj konvenciji.
Svi vezani za priču o ratifikaciji tog međunarodnog dokumenta, kojemu je cilj zaštita od nasilja nad ženama, iz javne halabuke posljednjih i nekoliko idućih tjedana izvući će određene koristi, što je dosta neobično, posebno u zemlji u kojoj se prilično često svi nađemo sa suprotne, gubitničke strane raznih političkih silnica.
Ovaj, istanbulski »izazov«, pritom, ne treba brkati s olujama koje su, primjerice, prijetile Vladi Zorana Milanovića u posljednjoj godini mandata, poput krize sa švicarskim frankom ili izbjegličkog vala, a koje je tadašnja vlast iskoristila i riješila na način da je značajno podigla svoj politički kapital i izbjegla prijeteći izborni debakl. Kod ove konvencije će, istina, profitirati i Andrej Plenković i njegova Vlada, ali i ostali akteri cijele priče, od političkih do šire društvenih.
No, kako je to moguće u igri u kojoj, čini se, s jedne strane barikade s pobjednički podignutim rukama u zraku ostaju oni koji su za ratifikaciju Konvencije, a s druge, gubitničke, oni koji su protiv?
Ukratko, to je politika. A tu se pravila ponekad ponašaju poput protoka vremena pri brzinama oko ili većim od brzine svjetlosti – ništa, dakle, nije onako kako bi puki zdravi razum sugerirao.
Utvrđivanje autoriteta
Idemo redom.
Plenković će slomiti otpor u HDZ-u. U sadašnjem trenutku čini se dosta izglednim da će protiv Konvencije biti nekoliko saborskih zastupnika te stranke, no ogromna većina će stati na stranu Vlade, a protiv Crkve i konzervativnih udruga. I to je prvi pravi test na kojem će Plenković pokazati snagu i utvrditi svoj autoritet unutar HDZ-a. Da, Konvencija će biti izglasana zajedno s oporbenim strankama, što bi moglo ostaviti poneki ožiljak na licu Velikog dedramatizatora, ali i to će – kao najava mogućnosti koje su na stolu – biti jaki politički iskaz moći unutar HDZ-a.
Okej, Kolinda Grabar-Kitarović je političarka koja je kao predsjednica države na izbornom mjestu fotografirala vlastiti birački listić – iako je Državno izborno povjerenstvo iziričito pozvalo da se to ne radi. Dakle, od aktualne predsjednice nije za očekivati neku pretjeranu političku finesu i osjećaj za nijanse elementarne demokratske kulture.
Ali, ono što je napravila u Argentini ipak prelazi sve dosadašnje gafove i ludorije (da, čak i izjavu o kvalitetnom posjetu SAD-u danu pred ogradom Bijele kuće). Nije (toliki) problem u tome što je kazala kako su »nakon 2. svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine«. Ako je netko zaboravio, predsjednica je s Pantovčaka lansirala u muzej bistu Josipa Broza Tita, pa je logično da joj srce zaigra među nasljednicima (i) onih koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na Maršalu suprotstavljenoj strani. Ali, njen odgovor Efraimu Zuroffu koji je zaključio da se kod njene argentinske izjave radi o »strašnoj uvredi žrtvama ustaškog režima u NDH i njihovim obiteljima«, doista šokira. Ona je, naime, lovcu na naciste odbrusila sljedeće: »Vaši opetovani pokušaji nametanja kolektivne stigme Republici Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskom iseljeništvu, uključujući i argentinske Hrvate, su krajnje neprihvatljivi i za svaku osudu«.
I tako, dok netko (vidi glavni tekst) gradi svoju buduću međunarodnu političku karijeru, netko je vrlo uspješno dekonstruira… Problem je jedino u tome što ovakvi nervozni i bizarni ispadi tjeraju crvenilo u lice svakom građaninu zemlje koju Kolinda Grabar-Kitarović predstavlja. I kojoj, je li, baš ona, tako bespridržajno nameće »kolektivnu stigmu«.
Nimalo nebitno, Plenkovićevo stiskanje gasa za ratifikaciju »Istanbula« unatoč protivljenju konzervativnog dijela društva, bit će sasvim sigurno veliki plus u europskim krugovima bliskima desnom centru (i šire), a samim time i poželjna točka za CV nekog tko cilja na karijeru u EU krugovima. Europska politička budućnost Plenkoviću svakako nije mrska, uostalom neki u EPP-u, kako smo u ovom listu objavili ovog tjedna, smatraju da bi već u 2019. godini bio dobar »Spitzenkandidat« te političke grupacije (dakle, kandidat za predsjednika Europske komisije). Iako bi ta vrsta kandidature u ovom trenutku bila možda malo preuranjena, bilo koja buduća europska politička ambicija sadašnjeg premijera moći će se pozivati i na solidan politički posao koji je, glede&unatoč, na zaštiti žena od nasilja odradio kao predsjednik hrvatske Vlade.
No, izgledna ratifikacija Istanbulske konvencije neće značiti poraz za struju u stranci koja joj se žestoko protivi, a koja je personificirana u likovima Davora Ive Stiera, Mire Kovača, Milijana Brkića i ostalih. Dapače, ovo je idealna prilika za njih da se, još jednom i vrlo otvoreno, prikažu desnijem dijelu stranke kao oni koji su čuvari tradicionalnih vrijednosti HDZ-a. I ne samo stranke – protivljenje navodno neprirodnoj i navodnoj rodnoj ideologiji koju navodno promovira Istanbulska konvencija, sasvim sigurno će Stieru i drugovima biti dodatni zagovor u crkvenim i udrugaškim konzervativnim krugovima. A valja se podsjetiti da će u HDZ-u također sve šire biti primjenjivana formula »jedan čovjek – jedan glas»…
Pitanje žireva
Na sličnoj matrici, urlanje kontra ratifikacije isplatit će se i koalicijskom partneru Andreja Plenkovića, Hrastu, koji na ovoj priči već itekako podiže svoju javnu vidljivost. Da nema Konvencije, Hrast bi bio spominjan samo po tu i tamo nekom pokupljenom žiru (savjetnička pozicija Ladislava Ilčića) i ponekom bizarnom stavu. Ovako, ljudi predvode javnu bunu, pozivaju na prosvjede, na referendume… Teško je, doduše, očekivati da će se pokupiti u opoziciju jer ne žele sudjelovati u vlasti sa zagovarateljima monstruoznih rodnih izmišljotina, jer, eto, valjda ima nešto i u spomenutim žirevima, ali i ovako će na kraju priče pokupiti solidan politički profit. Ako pritom još ne naljute previše Plenkovića i uspiju se opet ugurati na izborne liste HDZ-a – eto veselja. Odleti li, pak, Plenković, a na scenu stupi tvrđa frakcija, eto Hrasta opet kao prvoboraca za »naše vrijednosti«… Svoju prepoznatljivost na fonu protivljenja protiv Istanbulske konvencije mogu graditi i Nezavisni za Hrvatsku – konačno na nečemu što nije vezano za Josipa Broza Tita i Drugi svjetski rat.
Frka oko ratifikacije Istanbulske konvencije odgovara i opoziciji. U SDP-u će se praviti da nisu mogli provesti ratifikaciju u svoje vrijeme (mogli su) i Plenkovićevo »popuštanje« proglasiti svojom svjetonazorskom pobjedom. Pritom će u HDZ-u (i pored njega) ostati sasvim dovoljno onih na koje će moži upozoravajući ukazivati prstom kao na one koji su »protiv zaštite žena«, a koji se i dalje nalaze »pod Plenkovićevim plaštom«. A jednom, ako i to dođe na stol, nekakva velika koalicija će se ipak moći pravdati »liberalnijim Plenkovićem«…
Naposljetku, ali nikako ne i najmanje važno, ratifikacijom Istanbulske konvencije profitirat će i cijelo društvo. Radi se o konačno prvom pravom Plenkovićevom iskoraku od ultrakonzervativne ideologije koja je solidno zarobila cijeli HDZ u posljednih šest-sedam godina i otvorila dosad nezamislivo dubok ponor podjela u društvu. I još važnije – Istanbulska konvencija trebala bi, jednostavno, utjecati na smanjenje nasilja nad ženama u Hrvatskoj.
Što je, na kraju priče, ipak i najvažnije.
