Turudić: ZKP nije zakon nego Frankenstein ili čudnovati kljunaš

Sad će nastupiti kaos! Istovremeno će vrijediti tri Zakona o kaznenom postupku, tri de facto provedbena Ustava suprotstavljenih koncepcija i rješenja. Treba podsjetiti i da imamo dva Kaznena zakona koji trenutno vrijede. Dakle, umjesto dva zakona imamo ih pet..

Jedan od najeksponiranijih hrvatskih sudaca Ivan Turudić trenutno je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, nedavno je osudio bivšeg premijera Ivu Sanadera na 10 godina zatvora, a sada bez bez optimizma očekuje nova zakonska rješenja po kojima će morati nastaviti suditi. Što misli o tome otkrio je u svom prvom intervjuu za »Novi list«. 

Jeste li cijelo ljeto proučavali prijedlog izmjena Zakona o kaznenom postupku kao što je to sugerirao ministar Orsat Miljenić kada ga je početkom kolovoza poslao u javnu raspravu?

– Pažljivo sam ga proučio i pročitao ali naravno da to nisam radio na plaži jer Zakon o kaznenom postupku nije štivo koje se čita na plaži i javna rasprava se ne provodi u jeku godišnjih odmora.

Što kažete na prijedlog? 

– Ne znam kako bih ga nazvao – Frankenstein ili Čudnovati kljunaš! Doista je neshvatljivo koliko su predložene izmjene loše. Radi se o jednom potpuno nepotrebnom eksperimentu. Odlukom Ustavnog suda osporeno je četrdesetak odredbi aktualnog Zakona o kaznenom postupku. Sadašnji prijedlog zakona se ne može nazvati izmjenama nego se radi o novom Zakonu te se predlaže izmjena dvjestotinjak odredbi, što čini 40 posto Zakona. Prije svega učinjen je propust na doktrinarnoj razini. Naime, u obrazloženju prijedloga napisano je kako on predstavlja povratak na načelo materijalne istine. A to načelo izbačeno je iz Zakona o kaznenom postupku objavljenom 1997. godine, te je umjesto njega uvedeno načelo stranačke istine. Osim toga, iako se u obrazloženju spominje načelo materijalne istine u predloženim izmjenama ga stvarno nema. Nisam siguran da bi zatvorili poglavlje 23. da smo, nakon što je donesen aktualni zakon, upoznali Europsku komisiju s ovakvim prijedlogom.  

Spajanje nespojivog

Izmjenama se ipak pokušava dio postupka vratiti na »staro«, ojačati ulogu suda?

– Baš zbog toga ovo i je Frankenstein! Spajaju se nespojive stvari. Ne može istragu voditi državni odvjetnik, a nakon toga sudu prepustiti dokaznu inicijativu na raspravi. Iako vodi istragu, državni odvjetnik nije prekludiran u pravu na predlaganje dokaza sve do završetka rasprave. Na taj način se ne jača uloga suda kako to sugerirate pitanjem. Sud više nije treći neutralni arbitar između dviju suprotstavljenih strana nego mu se ponekad nameće uloga »rezervnog« državnog odvjetnika koji ima nastupiti u slučaju pasivnosti državnog odvjetnika. Smatram da su rješenja zakona iz 2009. bila bolja od sada ponuđenih. Sada ponuđena su lošija čak i od Zakona o kaznenom postupku iz 1997. za koji je stručna javnost jednoglasno ocijenila da ga treba zamijeniti potpuno novim. Nakon što je donesen zakon iz 2009. godine svi se sjećamo komentara kako je konačno stvoren zakon koji predstavlja efikasan alat u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminaliteta. Još početkom ove godine sam upozoravao da izmjene Zakona neće biti donesene na vrijeme i da će biti prekratak vacatio legis jer je zadnji rok za izmjene Zakona polovica prosinca ove godine, a isti još nije bio niti na prvom čitanju. 

Za upoznavanje s »Lex Perković« imali ste i manje vremena, svega dva dana? 

– Ja taj zakon ne želim zvati kako ste ga vi i javnost nazvali. Ako bi ga tako nazvao, izrazio bih politički stav što držim neprimjerenim. Smijem međutim ustvrditi da se radi o nomotehnički katastrofalnom zakonu prepunom terminoloških pa čak i pravopisnih pogrešaka. Oni koji su ga uputili u proceduru nemaju se razloga ponositi njime. Čini mi se, a što proizlazi iz odredaba Zakona, da uopće nisu proučili relevantne Okvirne odluke EK a posebice onu o europskom uhidbenom nalogu i to u dijelu u kojem decidirano određuje koji su obligatorni a koji fakultativni razlozi odbijanja izvršenja naloga. Kao primjer temeljnog nepoznavanja organizacije sudbene vlasti u RH, zakon spominje vanraspravno vijeće Vrhnovnog suda koje ne postoji.

 Je li se slučaj Josipa Perkovića mogli ranije ili drugačije riješiti? 

– O konkretnom slučaju vam ne mogu puno reći. Na sud nije došao konkretan predmet. Iz medija sam saznao da o tome sve zna predsjednik Vlade Zoran Milanović pa tako i da je u predmetu nastupila apsolutna zastara kaznenog progona što je on decidirano ustvrdio. Smatram da takvim istupom predsjednik Vlade, najviši predstavnik izvršne vlasti a i još neki njegovi vjerni sljedbenici poput predsjednika Odbora za Ustav krše načelo trodiobe vlasti i neovisnosti sudstva prejudicirajući evenutalnu sudsku odluku. Teško mi je naći drastičniji primjer kršenja navedenih načela a posebno je opasno za demokratsku državu i vladavinu prava kada to čine najviši državni dužnosnici. Nakon toga, doista ne čudi kada slušamo diskvalifikacije sudaca i sudbene vlasti od strane notornih Linića, Jovanovića i to na najnižoj osobnoj razini, ad hominem. 

Pa je li nastupila zastara kaznenog progona u slučaju Josipa Perkovića? 

– Već sam rekao da ne znam i ne želim govoriti o tome. Neka to ustvrdi nadležni sud.

Ali Ustavni sud je u međuvremenu »srušio« taj Zakon?

– To je djelomice točno, Ustavni sud je osporio neke odredbe od kojih je većina tehničke naravi. Bilo je za očekivati da se mora uvesti sudska kontrola istrage, kao član radne skupine i sam sam se zalagao za to, urediti pitanje parcijalnog imuniteta (oprosnice), prava na uvid spis… Ustavni sud raspravu kao centralni stadij postupka nije niti taknuo. Ipak, sada predlagatelj posve paušalno tvrdi, unatoč povećanju broja riješenih predmeta i smanjenju zaostataka, da takva rješenja nisu postigla svrhu pa je vraćen model nekadašnje glavne rasprave po ZKP iz 1997. Posebice naglašavam da i nakon odluke Ustavnog suda je EK, nakon što je bila upoznata s njom, izrijekom navela da se ne smije donositi novi zakon koji bi značio vraćanje na staro. Posljednji put je to bilo u proljeće ove godine. Osobno sam sudjelovao na desetinama sastanaka s predstavnicima EK pa tako i s povjerenicom za pravosuđe Vivian Reding. Dva su temeljna principa na kojima su inzistirali. Prvi je nepovratnost procesa, zabrane povratka na staro, a drugi je princip pitanje kredibiliteta odnosno ispunjavanja preuzetih obveza. Prijedlogom izmjene ovog zakona pogažena su oba principa. Rješenja kakav nudi ovaj prijedlog, u svom zbiru, ne poznaje niti jedan europski zakon o kaznenom postupku. Valja napomenuti da je Republika Makedonija prihvatila u cijelosti rješenja našeg ZKP-a.  

Ukinute odluke

I odvjetnici su imali puno zamjerki na zakon iz 2009.?

– Jesu, neki od njih su i podnijeli ustavne tužbe, međutim većina njihovih zahtjeva nije prihvaćena na Ustavnom sudu. 

Vama kao sucu nije smetalo što od stupanja na snagu tog Zakona niste više imali ulogu u sudskom postupku kakvu ste imali ranije?

– Zašto bi mi to smetalo? Po navedenom konceptu bio sam sudac u punom smislu te riječi, a ne državni odvjetnik ili istražitelj. Sudac je odlučivao o krivnji i sankciji na temelju provedenih dokaza stranaka što i je njegova temeljna funkcija. 

Što će se sada dogoditi, ako prođu predložene izmjene?

– Sad će nastupiti kaos! Istovremeno će vrijediti tri Zakona o kaznenom postupku, tri de facto provedbena Ustava suprotstavljenih koncepcija i rješenja. Bit će izuzetno teško raditi. Siguran sam da će porasti broj ukinutih odluka. Tu još treba podsjetiti i da imamo dva Kaznena zakona koji trenutno vrijede. Dakle, umjesto dva zakona imamo ih ukupno pet.. To je normativna prašuma iz koje je vrlo teško naći izlaz. U najtežoj poziciji će biti prvostupanjski suci a puno lakše neće biti niti braniteljima i državnim odvjetnicima. Daljnji generator povećanja broja neriješenih predmeta su odredbe prijedloga zakona o obnovi kaznenog postupka koje govore o tome da se pored postojećih razloga za obnovu, ona može tražiti i protiv pravomoćnih presuda donesenih temeljem odredaba zakona iz 2009. Osim navedenog, posve je zamisliv slučaj da isti svjedok koji bude ispitivan nekoliko dana, jedan dan bude unakrsno ispitan po odredbama aktualnog zakona, a slijedeći dan bude ispitan iz prijedloga zakona koji vraća princip ispitivanja po zakonu iz 1997. Postavlja se pitanje po kojem će se od silnih zakona odlučivati u postupku po žalbi protiv takvih presuda. 

Što vama kao sucima to znači u radu i kakve to poruke šalje javnosti, onima koji sudske postupke prate?

  – Naravno da šalje lošu sliku. Prijedlog zakona predstavlja veliki korak unazad u zaštiti ljudskih prava. Pa pogledajte odredbu koja kaže da će državni odvjetnik donijeti odluku u roku od šest mjeseci od dana upisa kaznene prijave u »Upisnik kaznenih prijava«. A kad će ju upisati, to dragi Bog zna. Zašto ne piše od dana podnošenja kaznene prijave? A što ako ju ne upiše? Oštećenik ili žrtva koji nije zadovoljan postupkom državnog odvjetnika može podnijeti pritužbu, o kojoj pak odlučuje viši državni odvjetnik. Može se dakle raditi samo o stegovnoj odgovornosti. Za daljnja očitovanja državnog odvjetnika protiv koje je podnesena prijava rok se produljuje i ova odredba o roku od šest mjeseci je zapravo instruktivna farsa. Nadalje, stranka može tražiti da se ispita neki svjedok u istrazi. Ukoliko to državni odvjetnik odbije stranka se može obratiti sucu istrage. On pak može prihvatiti ispitivanje tog svjedoka, no neće ga i sam ispitati, već će to učiniti državni odvjetnik! A on po zakonu ima pravo zabranjivati pitanja, i doći ćemo u situaciju da jedna strana drugoj stra ni zabranjuje pitanja. Doista predivan primjer poštivanja načela jednakosti oružja. 

  Jedno od »najmalignijih« rješenja prijedloga zakona koja predstavljaju kršenje ljudskih prava i radi kojih je mijenjan zakon iz 1997., je ono o neograničenom vremenu trajanju istrage. To znači da nakon donošenja rješenja o provođenju istrage ona može trajati bez ikakvog vremenskog ograničenja, ne mora se podignuti niti optužnica, a za to vrijeme osoba ne može dobiti uvjerenje da se protiv nje ne vodi kazneni postupak što je često potrebno ne samo radi zaposlenja u državnoj službi nego radi posve banalnih stvari.  

Slučaj Forex

Jeste li ipak poslali primjedbe na prijedlog Zakona?

  – Želim prvo naglasiti da se ovaj zakon ne može popraviti amandmanima. On je suštinski pogrešan i siguran sam da neće dugo živjeti. Država ne može imati istovremeno tri zakona o kaznenom postupku i imperativ je da se hitno pristupi donošenju potpuno novog zakona. Ipak, radi uklanjanja prepreka za primjenu odredaba Zakona o međunarodnoj pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima između država članica EU, uputio sam prijedlog amandmana kojim se traži usklađivanje ZKP-a s tim Zakonom tako što će se uvrstiti nova osnova za istražni zatvor – istražni zatvor radi predaje. Nakon što taj ZKP stupi na snagu suci će imati svega mjesec dana da se upoznaju sa svim njegovim novim detaljima.   Osim što se borite sa šumom zakona, borite se i s manjkom prostora na sudu?

– Da, uskoro bi trebao krenuti »slučaj Forex« s nekoliko stotina oštećenika koji imaju pravo pratiti postupak. Za to nemamo rješenje. Još prije ljetne stanke tražio sam Ministarstvo pravosuđa da nam nađe prostor, no još nismo dobili nikakav odgovor. 

Zašto je to tako?

– Ne znam. Neću spekulirati o razlozima, već samo navesti činjenice. A one su takve da nemamo ni prostor za suđenje u parničnim stvarima, što predviđa izmijenjeni Zakon o parničnom postupku. 

Imate problema i s financijskim sredstvima?

– Da. Imamo oko 9,7 milijuna kuna duga za intelektualne usluge – vještačenja, troškovi svjedoka, prevođenje… Sad plaćamo troškove iz prosinca 2012. godine. Nikad, dok sam ja na čelu suda, nismo bili u težoj situaciji. Evo na primjer, da povežem to i s novim zakonima, odobreno nam je 30.000 kuna za troškove usavršavanja , za godinu dana za 100 sudaca i oko 30 savjetnika. To ispada oko 250 kuna po osobi, no nismo još dobili ni kune. Istovremeno odvjetnici idu s ovrhama na račun državnog proračuna, a nas nitko o tome ne obavještava, pa postoji opasnost da neki trošak bude dva puta plaćen. Zapravo se bojim razvoja stvari.. Na to se stalno upozorava, no nitko ne odgovara. 

Što se može učiniti da se smanje ti troškovi?

– Jedino da ne sudimo toliko (smijeh)! Zvuči cinično, ali takva se poruka može iščitati iz činjenice da nam Ministarstvo pravosuđa ne plaća. Prostor nam je ipak gorući problem, jer jednostavno nemamo gdje suditi, a na hodnicima nam se miješaju ljudi u lisicama i oni koji su došli po neku potvrdu. 

Hoće li »Trg pravde« to riješiti?

– Ta ideja postoji već 7-8 godina, ali još ništa nije učinjeno. U najboljem slučaju moglo bi nešto biti realizirano za pet godina, a do tada treba preživjeti.  

Kava s Brkićem

Vi i vaši suci ste zbog velikih predmeta u kojima sudite često pod povećalom javnosti? Smeta li vam to?

– Naravno, ta kome ne bi smetalo da se gotovo nigdje ne može pojaviti ili popiti kavu s nekim, a da to ne bude u medijima zabilježeno. 

Ali društvo ne mijenjate iako vam se ponekad predbacuje što ste s određenom osobom, poput Zdravka Mamića, Milijana Brkića ili Zorana Gobca, popili kavu. 

– Većina mojih prijatelja su oni iz djetinjstva i iz Domovinskog rata u kojem sam sudjelovao kao dragovoljac i ponosni sam nositelj Spomenice Domovinskog rata 1990/1992. Imam naravno prijatelja i poznanika u Zagrebu u kojem sam studirao a živim već 15 godina. Jedan od njih je i Milijan Brkić s kojim sam se družio i prije nego je bio zamjenik ravnatelja policije i dužnosnik HDZ-a. Stoga ću uvijek s njim popiti kavu kad ga sretnem. Mi smo i službeno komunicirali kad je on bio zamjenik ravnatelja policije u svezi mjera osiguranja suda pa i nekih sudaca tako i mene. Uz to, i Milijan Brkić je dragovoljac domovinskog rata, koji, iako je rođen 1970.-ih., nije bio premlad za rat. Prije par godina, dok je još bio zamjenik ravnatelja policije, došao je k meni i »suptilno« mi, kako on to samo zna, rekao »neki te hoće ubiti, pa ti moramo dati policijsku zaštitu«. Zar vi ne bi popili kavu s njim? Želim naglasiti da prijatelje i poznanike ne biram po njihovoj stranačkoj funkciji, socijalnom statusu, nacionalnosti ili vjeri. Činim to prema vlastitim kriterijima i nitko mi ne može određivati s kim ću se družiti u svoje slobodno vrijeme. Pritom, svjestan svoje pozicije, striktno se držim Kodeksa sudačke etike a uvjeren sam da ga se drže i najviši dužnosnici sudbene vlasti pa i oni koji mi prigovaraju na kavi s Brkićem. 

Pitanje Vaše kave s Brkićem bilo je i predmet rasprave na Saborskom odboru?

– Da. Jedna saborska zastupnica čije ime nisam zapamtio, puna revolucionarnog etosa je upitala predsjednika VSRH i kandidata za sljedeći mandat je li primjereno piti kavu sa Brkićem, a on je odgovorio da nije. Gorko sam se nasmijao ali tako vam je to kad se traži mrva u tuđem oku a ne vidi balvan u svom. 

Kad smo već kod predsjednika VSRH, javno ste istupili s tezom da je procedura imenovanja predsjednika VSRH podnormirana i da je protivno demokratskim načelima obnašanje te funkcije u više od dva mandata.

– I nadalje stojim kod te ocjene i sad sam pogotovo slobodan od prigovora da sam osobno motiviran prema aktualnom predsjedniku VSRH jer je on već imenovan. Smatram da nitko u državi ne treba obnašati više od dva mandata najviše funkcije, a pogotovo s obzirom na činjenicu da je ograničen mandat svim ostalim predsjednicima sudova osim predsjedniku VSRH koji koncentrira najvišu vlast i moć. Što se podnormiranosti tiče, puno je složeniji izbor predsjednika prekršajnog suda nego predsjednika VSRH. To može dovesti do »hooverizacije« sudstva jer je predsjednik VSRH imenovan političkom odlukom parlamenta na prijedlog predsjednika RH.