Kliniku za ortopediju u Lovranu Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje namjerava kazniti jednokratnim uskraćivanjem od pet posto mjesečnog budžeta jer je pacijentima omogućavala izbor kod ugradnje umjetnog kuka.

Pacijenti koji su željeli ugradnju endoproteze minimalno invazivnom metodom, a bolnički konzilij im je nakon podnošenja zahtjeva takvu operaciju odobrio, u ovoj su bolnici godinu i pol imali mogućnost nadoplatiti razliku u trošku između redovne operacije koja je pokrivena obveznim zdravstvenim osiguranjem i operacije koju je pacijent zahtijeva, a koja je u ovom slučaju svojevrsni nadstandard koji nije u cijelosti pokriven osiguranjem. Osim novčane kazne, Klinici za ortopediju oduzeto je i upravljanje javnom nabavom kad je ugradbeni materijal u pitanju, a taj je posao povjeren Kliničkom bolničkom centru Osijek.

U sjeni izmjena dvaju temeljna zdravstvena zakona, onog o zdravstvenoj zaštiti te o obveznom osiguranju, odvija se polemika između lovranske bolnice i HZZO-a koja na neki način čini suštinu zakonskog reguliranja prava i obaveza pacijenata u zdravstvenom sustavu neke zemlje: ima li osiguranik pravo birati drugačiju metodu liječenja u javnom sustavu i to nadoplatiti ili će, iako je zdravstveno osiguran, tu drugačiju metodu morati potražiti u privatnom sektoru i platiti je u cijelosti kao što će to učiniti netko tko zdravstvenog osiguranja uopće nema. U prilog tome, dovoljno je reći da su kao razliku pacijenti u lovranskoj bolnici uplaćivali iznose manje od deset tisuća kuna dok u privatnoj klinici ugradnja umjetnog kuka, ovisno o tehnici, košta između 50 tisuća i 100 tisuća kuna.

Na red prema listama

Ravnatelj Klinike za ortopediju u Lovranu prof. dr. Branko Šestan objašnjava da kod pacijenata koji su u Kliniku zaprimljeni zbog zamjene kuka endoprotezom na njihov izričiti, pisani zahtjev umjesto klasičnog terapijskog postupka primjenjuju minimalno-invazivni postupak. Liječnici Klinike za ortopediju Lovran, kako kaže, tim pacijentima nisu preporučili takav postupak, već je pacijent podnio zahtjev u kojem traži, primjerice, što raniji otpust iz bolnice, da nema potrebe za fizikalnom terapijom i liječenjem u toplicama, da se može vratiti na posao za mjesec dana i slično.

Standardnim terapijskim postupkom, nije moguće postupiti po takvom zahtjevu pacijenta, niti udovoljiti njegovim potrebama, a cijena ugradnje endoproteze kuka koju plaća HZZO za svoje osigurane osobe Klinici za ortopediju Lovran kao ugovornoj zdravstvenoj ustanovi ne pokriva minimalno-invazivni terapijski postupak.  Šestan smatra da ako bi netko tražio od lovranske bolnice da minimalno-invazivnu protezu ugrađuje svim pacijentima, prisiljavao bi zapravo bolnicu na stvaranje namjernog gubitka dok na ovaj način pacijent participira u trošku nastalom prema njegovom zahtjevu.

Pritom, ova mogućnost za pacijente, prema njegovim riječima, nema utjecaj na liste čekanja u bolnici.

Svi pacijenti dolaze na red po listi čekanja, neovisno traže li minimalno-invazivnu tehniku dakle nadoplaćuju ili ne. U Klinici za ortopediju Lovran u ovom trenutku operiramo pacijente dakle ugrađujemo umjetni kuk i koljeno naručene za operaciju u ožujku ove godine. Pacijenti, dakle, čekaju na operaciju četiri mjeseca, a operiramo ih oko 130 na mjesec. S mogućnošću nadoplata pacijenti su izuzetno zadovoljni i sve više traže tu uslugu. Postupajući prema zahtjevu pacijenta za drugim terapijskim postupkom ne oštećujemo bolnički proračun, jer pacijent participira u trošku koji je nastao po njegovom zahtjevu, ističe Šestan.

Iako sustav nadoplate već odavno funkcionira u stomatološkoj zaštiti, Šestan kaže da je što se tiče ortopedije, lovranska bolnica pionir u primjeni zakona koji je u nas stupio na snagu ulaskom u Europsku uniju. Upravno vijeće lovranske bolnice početkom 2014. godine donijelo je odluku da se pacijentu ne uskraćuje mogućnost drugog terapijskog postupka.

Drugi terapijski postupak

– Da budemo iskreni, uvijek je bilo pacijenata koji su tražili nešto drugačije, bolje. I prije dvadesetak godina  to se sporadično nadoplaćivalo, ali nije bilo na tolikoj razini zakonske regulative kao sada. No, ovo je prvi put da zakonski – a tako to interepretira i moje upravno vijeće u kojem sjede tri pravnika – pacijent ima pravo zahtijevati. S obzirom na upite od ranije koji su uvijek postojali došli smo u dvojbu smijemo li uopće reći pacijentu – ne smijete. Ako mi kažemo da to ne smije, kršimo li onda mi njegova prava i zakon, pita se Šestan.

On dodaje da je Ljubica Đukanović, predsjednica Upravnog vijeća lovranske bolnice, bila pomoćnik ministra zdravlja za pravne poslove upravo kad je taj zakon donesen, a onemogućiti pacijentu da dobije što želi za Upravno je vijeće lovranske bolnice protuzakonito, tim više što je i velik broj ljudi zainteresiran za ovakvu mogućnost. U ukupnom broju operacija u Lovranu, one na za koje pacijent obratio zahtjevom za posebnom metodom čine devet do deset posto.

Mi ne trgujemo protezama. Radi se naprosto o drugom terapijskom postupku koji ima izvjesne materijalne troškove koji proizlaze iz takvog postupka. Ono što naplaćujemo pacijentu jest razlika između postupka koji se provodi rutinski i ovog postupka kojeg pacijent zahtijeva zbog nekih svojih razloga. To je jedna kvaliteta više koju pacijent želi, a ljudi su danas o tome dobro informirani. Materijalni troškovi koji pacijent plaća su razlika između onog što je dobiveno po redovnoj javnoj nabavi i onoga što pacijent s određenim terapijskim postupkom zahtijeva.

Uvijek smo pazili da nema utjecaja na pacijente. Naime, svi oni prolaze liječnički konzilij. Najmanje deset do 15 ljudi o tome odlučuje te objašnjava pacijentu prednosti i mane takvog drugačijeg postupka. Na kraju sam pacijent podnosi zahtjev. Potom mu se izdaje predračun koji je razlika u cijeni, a po predračunu se vrši uplata na žiro račun bolnice i nakon toga pacijentu se izdaje račun. To je vrlo transparentno, smatra Šestan.

Kontrolni mehanizmi

O drugačijem terapijskom postupku u Lovranu se, kako naglašava Šestan, nikad ne odlučuje u četiri oka. Kontrolni mehanizmi su u svemu tome vrlo rigorozni, u cijelom postupku sudjeluje velik broj  ljudi gdje može svatko svakoga kontrolirati, a na operacijskom programu u detalje piše što će se točno raditi i svatko u bilo kojem trenutku može reagirati. Ima situacija gdje pacijent zahtijeva drugi terapijski postupak, a no stručni ga konzilij odbije jer njegov profil to ne može prihvatiti i sam postupak nema medicinsku indikaciju.

U čemu je onda zapravo problem? Šestan kaže da je problem u nedefiniranim standardima javnog zdravstvenog sustava.

U HZZO-u kažu da nisu doneseni standardi, a sve što je iznad standarda teoretski bi se trebalo nadoplaćivati. Pravne službe izvan HZZO to pak interpretiraju pitanjem – ako nisu doneseni standardi kako onda liječimo ljude? Jer ako nemamo standarde, onda ne znamo ni kako liječimo ljude. Ako nije donesen standard, vi kad dođete na bolničko liječenje ne znate što očekivati, zaključuje Šestan.