Prije svega, nije kontaktirao teleoperatere, bar ne tri najveća i najbitnija. Dakle, redom Vipnet, Hrvatski telekom i Tele2 potvrdili su službeno da nikakvih kontakata prema njima od strane bilo Vlade Republike Hrvatske, bilo Ministarstva uprave nije bilo. Vipnet se čak i dodatno potrudio zbog mogućnosti da se kontaktiralo direktno neke sektore, a ne centralu tvrtke, ali je i ta dodatna provjera pokazala da kontakta nije bilo. Jednostavno je netočan podatak da su iz institucija kontaktirali bilo koga od tri najmoćnija teleoperatera. Ostaje mogućnost da se radilo o nekom manjem ili lokalnom teleoperateru, ali to bi stvarno bilo besmisleno s obzirom da se o projektu nacionalnog elektronskog glasovanja tehnički može na operativnoj razini raspraviti samo s ovim najvećim operaterima koji znaju da je infrastruktura u državi dovoljno moćna za odraditi ovaj vid izbora.

Osveta struktura

A tu je druga pogreška koju je ministar imao u svom nastupu. Iako nitko od teleoperatera ne želi navoditi išta dok nema službenog upita iz države, neslužbeno će stići informacija da e-voting, kako se to popularno anglizirano naziva, uopće nije nemoguć u Hrvatskoj. Dapače, najmanje dva velika teleoperatera već imaju i razvijen sustav za to, koji nude potencijalnim kupcima. Dakle, ne da je moguć, nego da treba mogu se takvi izbori provesti u mjesec dana. Posavjetovali smo se i sa softverskim firmama koje se bave razvojem sličnih sustava i oni su stava da je bespredmetno uopće o tome raspravljati, e-voting u Hrvatskoj danas je moguć. Nitko od njih ne želi javno izaći s tim informacijama, jer se boje osvete državnih struktura na svim poslovima vezanima za javni sektor. No, istaknut će, komentirajući ministrovu izjavu, kako im nije jasno što bi to bilo promijenjeno za dvije godine što bi omogućilo glasovanje ovim putem.

Verifikacija podataka

Istaknut će se i još jedna stvar, u Hrvatskoj se već pamti elektroničko glasovanje u političke svrhe. Tako su unutarstranački izbori u OraH-u 2014. godine, na vrhuncu djelovanja te sad posustale stranke, obavljeni baš e-votingom. Zanimljivo, ljudi iz struke će reći kako bi ti izbori mogli čak poslužiti protivnicima elektronskog glasovanja, i to zbog načina verifikacije, odnosno potvrđivanja da je netko baš ta osoba koja treba glasovati. U slučaju OraH-a to se provodilo slanjem generiranog jedinstvenog koda na mail adresu koja je prethodno osobno potvrđena. To bi zbog tih osobnih potvrda na razini države bio nemoguć posao. No, kako ističu softveraši, država ima druge aparate i sustave kojima bi se to moglo bezbolno srediti. Pa tako u samo pola sata razgovora će istaknuti da bi samo trebalo malo softverski nadograditi jedan javni servis Porezne uprave koji je već tu. Radi se o provjeri OIB-a putem broja osobne iskaznice, što bi u slučaju e-votinga mogla biti sasvim dovoljna verifikacija stvarnoga glasa. Dakle, nakon upisa OIB-a i broja osobne se potvrđuje da osoba može glasovati. I za kraj, najintrigantniji dio: ovakvi načini glasovanja smanjuju mogućnost izbornih prevara. Jer, dok je na običnim izborima dovoljno dvoje-troje ljudi koji će pozaokruživati što hoće za one koji nisu došli na glasanje, kod e-votinga zauvijek ostaje upisana IP adresa s koje su poslani potencijalno sumnjivi glasovi.