Dana Gospodnjeg 25. siječnja 1077. godine car Svetog Rimskog Carstva Heinrich IV. stigao je sa svojom vojskom u Canossu, mjesto u današnjoj Italiji gdje se u tamošnjem velebnom dvorcu bio sklonio Papa Grgur VI.  Tome je prethodila velika politička bitka pape i cara za primat u carstvu, posebno za pravo imenovanja biskupa, piše u tekstu Ive Josipovića objavljenom na portalu Autograf, koji prenosimo:

Vođene su bitke, jedan su drugog pokušali i likvidirati, a papa je izvukao svoje najjače oružje: anatemu. Car je shvatio da anatema kojom ga je papa kaznio motivira druge pretendente na prijestolje, da se stanje ozbiljno pogoršalo i da se mora pomiriti s papom i ponovo zadobiti njegovu milost i podršku. U suprotnom, bilo je jasno, svrgnut će ga, vjerojatno i ukloniti s ovog svijeta.

Zato s vojskom, nakon napornog i opasnog puta kroz smrznute planine, nije došao ratovati nego moliti za oprost. Papa, svjestan da je pobijedio, pustio je cara da tri dana i tri noći kleči u snijegu pred dvorcem i čeka da bude primljen.

Ponižavajuća ceremonija u kojoj je papa dao milost caru i održao ga na tronu postala je simbol submisivnog i ponižavajućeg podvrgavanja dojučerašnjem političkom protivniku. Ali, u konačnici nije dugo trajala ljubav pape i cara.

Pretendenti na tron skovali su novu urotu koju je papa podržao te ponovno ekskomunicirao cara. U ratu koji je uslijedio, Heinrich je ipak pobijedio oponente na čelu s Vojvodom Rudolfom od Švapske. Štoviše, car je došao do Rima. Papa Grgur VI. je morao pobjeći, a car je instalirao antipapu Klementa III.

Ovaj sažetak povijesnog događaja koji je prerastao u simboliku zapadne političke kulture može biti zanimljiv, ali kakve on veze ima s našom predsjednicom Grabar-Kitarović!?

U jeku katastrofalnog požara na Jadranu, Predsjednica je sa sigurne daljine, iz inozemstva, dala izjavu u kojoj je ustvrdila da je vojska na požarišta došla prekasno.

Možda predsjednica i nije bila u krivu. Uostalom, strašni je požar, osim besprimjerne požrtvovnosti vatrogasaca, vojske i građana, pokazao i brojne slabosti sustava borbe protiv požara, posebno nedostatak opreme i neefikasnu liniju zapovijedanja.

Međutim, predsjednica Grabar-Kitarović je ozbiljno pogriješila jer je izjavu dala iz inozemstva, jer je u konačnici ona ta koja kao vrhovna zapovjednica može i mora bdjeti da vojska bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme, zato jer je izjavu dala kad je požar bio na vrhuncu i kada su svi davali maksimum, naravno i vojska, i kada su svi bili koncentrirani na pomoć u gašenju vatre.

Predsjednica je, sve dok je požar trajao, trebala djelovati poticajno na sve koju se opirali stihiji, hrabriti ih i u tišini poduzimati sve što može da se stihija svlada.

Nakon prestanka požara, svakako treba doći ozbiljna analiza svega što se dogodilo. Tada predsjednica ima mogućnosti, možda i na VNS-u, dati svoje opservacije, kritike i prijedloge. Zato je njena izjava u medijima, a i u opožarenim krajevima dočekana s nezadovoljstvom.

Da nije bilo te izjave, vjerojatno bi, kako su neki mediji primijetili, izjava premijera Plenkovića o požaru u Neronovom stilu možda bila puno zapaženije no što je to bila u kontekstu predsjedničine izjave.

Teatralna ostavka ministra Krstičevića, kojeg su mediji izvikali kao heroja obrane od požara, bila je najava da je riječ o znatno važnijem događaju od još jedne nepromišljene izjave predsjednice. Ona je bila povod za još žešće kritike predsjednice Republike i znak da postoje latentne tenzije na relaciji Vlada-predsjednica. Javnost je, više-manje stala na stranu Vlade (čitaj Plenkovića i Krstičevića).

Politički, premijer je predsjednici jasno zaprijetio da je možda neće podržati u narednim predsjedničkim izborima. Mediji i neki političari ponovno otvorili priču koju je načeo još Milanović o tome da predsjednika ili predsjednicu države treba birati u Saboru.

Neki novinari koji su uglavnom djelovali kao megafoni tada premijera Milanovića, nastavili su zazivati političku dekapitaciju predsjednika ili predsjednice. Očito nisu prepoznali da promijenjene političke okolnosti i moguće (nerealne) predsjedničke ambicije Milanovića, ako se dogodi ustavna promjena u načinu izbora predsjednika države, gube  bilo kakav temelj.

Naime, praktično, izbor predsjednika ili predsjednice u parlamentu, osim ozbiljnog debalansa političke moći, donosi i to da ljevica u dogledno vrijeme neće moći računati na uspjeh svog predsjedničkog kandidata.

Uspaničena predsjednica nije dobro reagirala u saniranju štete koju je sama sebi prouzročila. Pri tome, nije našla, ni potrebe, ni snage upustiti se u polemiku s onima koji bi mijenjali Ustav i predsjedničinu ulogu, ne samo izborom u Saboru, sveli na nulu. Usredotočila se na vlastitu poziciju i serijom pokajničkih izjava nastojala se umiliti Krstičeviću i Vladi.

U rekordnom je roku otišla u Canossu, u Ministarstvo obrane u pomirbenu misliju. Zaista, da predsjednica države ide na noge ministru obrane s kojim je u sporu zbog ostavke koju je nepotrebno i isforsirano dao, sliči Canossi. A Krstičević se, poput Grgura VI. pred skoro 950 godina, kao, premišlja.

Kaže, uz medijski orkestriranu podršku, povrijeđena mu je vojnička čast. Poput uvrijeđene mlade, nećka se reći ostaje li kod ostavke, vabeći svakodnevne predsjedničine, premijerove i medijske laskave izjave o svom liku i djelu.

Realno, ne vidim zašto bi ona nepotrebna i preuranjena, možda netočna, možda i točna izjava predsjednice o kašnjenju dolaska vojske uopće bila razlog za ostavku ministra. S obzirom kako je postavljen sustav borbe protiv požara, čak i ako se kasnilo, teško se to može pripisati primarno ministru obrane. Ili, može se pripisati barem jednako ministru i predsjednici.

Uostalom, predsjednica zaista nije apostrofirala ministra Krstičevića kao krivca nego je konstatirala nešto za što se krivca može naći u barem tri do četiri osobe, uključivši i samu sebe.

Medijski lobi koji tako dobro servisira predsjednicu kada treba pokazati kakvu je haljinu nosila ili plasirati kakvu slučajnu fotografiju s nekim važnim stranim političarem kao velevažan sastanak, u ovom se slučaju pokazao nedoraslim reputacijskom problemu s kojim se predsjednica suočila.

Vjerojatno je tome razlog ponajviše to što ovaj put s druge strane, nije oporba, nego Vlada.

Slabašne izjave i tek poneki tekst razumijevanja za njenu poziciju, stvaraju dojam da je predsjednica ostala sama. Čak i tradicionalno poltronski intervju na HTV-u nije odrađen spretno, a loš dojam pojačao je stalno prisutni šalabahter kojim se predsjednica služila tijekom intervjua.

Spor unutar vlasti, ”rat dva brda“, završit će kad i sezona kiselih krastavaca. Za sada, predsjednicu Grabar-Kitarović ministar Krstičević i Vlada još drže u Canossi i tako će biti još neko vrijeme.

Iz Canosse, kako sada stvari stoje, izaći će ozbiljno oslabljena u odnosu na Vladu. Ali, moguće je da će njezin izlazak iz Canosse značiti i početak demontaže institucije predsjednika ili predsjednice Republike.

Moguće je da će medijski i politički pritisak generirati jedan od možda najštetnijih političkih procesa u kojoj ćemo izgubiti sustav u kojemu postoji kakav-takav check and balances odnos. Moguće je da ćemo dobiti svemoćnog i ni od koga, barem blago politički nadziranog premijera, piše Ivo Josipović.

Zapravo, mogli bismo dobiti kriptopredsjednički sustav u kojemu snažnu i slabo kontroliranu vlast nema (pre)snažni predsjednik iz polupredsjedničkog ili predsjedničkog sustava nego premijer. S jednom razlikom. Predsjedniku legitimitet daje neposredni izbor od strane građana, a premijer takav legitimitet nema.

Očite slabosti polupredsjedničkog sustava kojeg smo imali, njegov slab demokratski potencijal i oligarhijska narav vlasti, nisu preporuka za povratak na takav model.

Ali, još je slabija preporuka za kreiranje takvog sustava na čelu s likom (premijerom) koji nema za svoju svemoć odgovarajući izborni legitimitet.

Umjesto uvođenja kriptopredsjedničkog, bolje bi bilo doraditi sadašnji parlamentarni sustav, bolje razgraničiti nadležnosti parlamenta, Vlade i predsjednice te poziciju predsjednice Ustavom urediti kao osigurač za vremena i slučajeve kad sustav ne funkcionira ili kada mu prijeti neka dramatično štetna odluka drugih grana vlasti. Onakvu o podjarmljivanju pravosuđa kakvu, recimo, danas kroz svoj parlament želi provući poljska Vlada.

Nakon što Canossa predsjednice Grabar-Kitarović završi, ostaje vidjeti tko će od aktera doživjeti sudbinu pape, progon i odlazak sa scene, a tko pobijediti i ojačati svoju vlast. Jedino, ne bi bilo dobro da opet gubitnici budu građani daljnjim slabljenjem i onako slabašne državne strukture koja tako dramatično pokazuje nedostatak kapaciteta za suočavanje s brojnim unutarnjim i vanjskim političkim izazovima.