Tekst Ivana Fabijana, objavljen u Novom listu, nakon pada rodnog mu grada: Voljeni moj Vukovaru

Foto Marko Gracin

I sad kaži čovjeku: »Bio je Grad«. Ne! Ostao je Grad! Ostale su moje ulice, šetališta, prvi nauk učiteljice Olge, moji nestašluci na zelenom biciklu, moja topla soba, moji prijatelji. Ostao je Grad

RIJEKA Ivan Jani FABIJAN, rođen je 1. siječnja 1951. na Ovčari. Ovaj tekst je napisao i objavio 30. studenog 1991. u Novom listu, u kojem je na poslovima novinara, fotoreportera i voditelja foto službe radio od 1978. do 2003. godine kada je prestalo kucati njegovo široko vukovarsko srce. Tekst je ilustriran fotografijama Marka Gracina, snimljenim 1995. godine u ranjenom Vukovaru, taman prije početka mirne reintegracije,

Koliko širine u jednoj riječi koja kao da teče, poput Dunava, još laganije kao njegova Vuka. Čovjek da i ne sanja koliko blagosti, plemenitosti, može biti u imenu jedne drevne slavonske varoši, koliko mirisa može ostati zapisano u sjećanju.Tamo u vrbiku, gdje se stara raspukla vrba nadvila nad Vukom, miris lopoča najvešćuje da ispod njegovih ogromnih listova vrijeba štuka. Nad Dunavom vjetrić raznosi paučinu rascvjetalih topola, a svježinu dunavskog zraka svako toliko zapara miris katranizirane čiklje iz koje ribar bućkalom – od Dunava, preko Malog i Velikog limana, pa sve do vučedolskih vrba – na svog komedvirca, ili ritsku glistu, doziva dremljivog soma. A Dunav, naoko ravnodušan, samouvjeren u svojoj snazi, obgrlio žuti lapor ponad limana, tu gdje Fruška gora počinje svoje mreškanje. Stari trsi na vrhu, u širokim redovima prostiru se odavde pa sve do iza Iloka. U jednom ataru sitna načičkana graševina, u drugom mirisni traminac, pa burgundac, pa muškat… tek u pokojoj doli svježina s mirisom kore zelene lubenice. A tamo dalje nepregledno zlatasto klasje, pa onda brkati kukuruzi, a na drugoj leniji glavati suncokreti pognuli glave pod težinom svojih sjemenki. I svuda miris. Miris zemlje. A svaki opet drugačiji. Od onog iskonskog na ralu omašćenom crnicom, do onog ispijenog u kapljici rizlinga. A na trpezi tek. Fiš-paprikaš, kulen, čvarci, slanina, švargla… Izobilje. Ne zbog bakanalija, nego da se nađe. Za namjernika. Da ne bi slučajno u kuću lošeg gazde zašao.Kad sunce krene na svoj dnevni polukrug, najprije zaviri među stoljetne hrastove Dubrave. Onda krene prema Mitnici, bacajući hladne sjene po Dunavu. Među prvima ogriju se vodotoranj ponad mlina Slavije i vrh zvonika crkve u kojoj zajedno s njim ustaje pater Teofil, franjevac.

Foto Marko Gracin

Tu uz zidine crkve šćućurila se gimnazija s neproslavljenim stotim rođendanom. A iz učionica kao da još uvijek odzvanja glas starog profesora povijesti Kalanja, koji nas, kao dobri pastir, već odavna gleda tako s visoka: »Građani, ovim prostorima protutnjili su: Iliri, Kelti, Breuci, Rimljani, Huni, Goti, Gepidi, Avari i Slaveni. Vučedolska golubica dolepršala je do nas iz 2150. godine prije naše ere. Zahvaljujući svima njima vi ste danas građani. No, pravi građani postat ćete kad završite ovu školu. Mnogi od vas će poput vučedolske golubice odlepršati u svijet. A mnogi će i ostati.«

Ljeti, o zvizdanu, zrak treperi, a nešto hlada može se naći ispod svodova pod kojima se uz malo mašte može čuti topot kopita iz davnih dana diližansne pošte. Žuta boja sunca kao da je zaštitnik Grada. Žuti su i svodovi i Hotel Grand i Eltzov dvorac. A tek kad jesen dođe tom bojom bogatstva prirode načini tepih kojim prekrije grad. Nesnosna vrućina je na Švapskom brdu s kojeg se dječaci s ljeskovim pecaljkama spuštaju pod Vuku, ne bi li upecali kojeg karasa, crvenperku, kesegu, a u najgorem slučaju sabljara. Usput svrate kod Slavka pekara na Drvenoj pijaci.

Foto Marko Gracin

Po slani perec. Na počinak sunce kreće ulicama lipa do dvorca grofa Eltza prema Adici i Priljevu, sve dok ne zađe za Đergaj. Put je dug, ali uvijek prekratak za šetnje zaljubljenih prema Adici, gdje mladići odvode djevojke na prvo branje ljubičica o Cvjetnoj nedjelji, ali i na prvu slatku krađu životne radosti. Tek pri zalasku obasjana je kapelica Dobra voda, između Lušca i Adice, koja je ime dobila po izvoru s kojeg je voda uistinu dobra. Na suprotnoj strani konture Borova naselja s tvorničkim dimnjakom, a bliže Gradu kranovi dizalica nadvili se nad Dunav kao da su ožednjeli. I grabe li grabe. U prvi sumrak i prvi lavež pasa. Preko usnulog Grada čuje se stenjanje broda koji uzvodno gura šlepove. A oni zaljubljeni još šeću kejom.

A kakav je tu čovjek? Pa isti kao i Grad. Širok kao ravnica, snažan kao Dunav, plemenit kao trs, ali i oštar poput dunavske košave. I sad kaži čovjeku: »Bio je Grad«. Ne! Ostao je Grad! Ostale su moje ulice, šetališta, prvi nauk učiteljice Olge, moji nestašluci na zelenom biciklu, moja topla soba, moji prijatelji. Ostao je Grad.

Foto Marko Gracin