Uljanik i 3. maj

TEŽAK ZADATAK Vlada se zasad zaklanja iza Bruxellesa, ali će uskoro morati reći – stečaj ili ne

Orjana Antešić

Računa se da će iz Bruxellesa stići čitav niz pitanja, zahtijevanih pojašnjenja, »toplih« sugestija... Za ispunjenje toga opet će trebati neko vrijeme, a kamoli ako se krene u pravi ring i pregovore. Usuglašavanja s Europskom komisijom za druge su naše škverove trajala mjesecima. Istovremeno, Uljanik grupa novac, ne samo za plaće već i za golo održavanje proizvodnje na navozima – nema



RIJEKA Kad stvari odu k vragu, kao što je to sada u »3. maju« i Uljaniku, i kad počne ta panika i dreka, lako se muti voda. Krivci postanu virtuozi mimikrije, političari važu i kalkuliraju, a najopasniji su oni koji vrebaju jer u tome imaju neki svoj interes.


U toj kakofoniji nikako da se koliko-toliko razbistri problem i sagleda realnost. Govori se i stvara dojam da je prihvaćanje plana restrukturiranja Uljanik brodogradilišta u Bruxellesu u rujnu gotova stvar, da je slamka spasa tu, nadohvat ruke. Nervozni Boris Miletić i Valter Flego pokušavaju preokrenuti percepciju građana Pule o ulozi IDS-ovih vedeta u krahu Uljanika. Nakon što su se u ponedjeljak pojavili na vratima ministra gospodarstva, za jučer se razglasilo da lobiraju u Bruxellesu u koji je prošli mjesec upućen tek prvi nacrt plana restrukturiranja pulskog brodogradilišta. Upravo će Plenkovićevu Vladu zapasti da će od svih dosad imati najteži zadatak – kako iskemijati da plan spasa jednog našeg brodogradilišta dobije zeleno svjetlo od Europske komisije.


Gordijski čvor


Sve što se unazad tri, četiri godine u Uljanik holdingu moglo zapetljati u gordijski čvor, zapetljalo se. Menadžment Uljanika, uz pomoć skupo plaćenih konzultanata, napravio je nekakav plan restrukturiranja, razmrsivanja tog čvora, a Vlada je ta koja ga sada mora braniti pred Europskom komisijom.Ostavimo sad posve po strani što je u tom planu pisalo ili još piše, je li ili nije trebao poslužiti kao paravan za lukrativni nekretninski biznis određene interesne skupine. Sadržaj je za Bruxelles zapravo nebitan, ne štima u samom kosturu.


Već sada se zna da bi oko vraćanja pozajmice od 523 milijuna kuna »3. maju« mogli nastati problemi jer trebat će dokazati da taj ogroman novac nije iz sredstava državnih potpora koje su bile odobrene »3. maju«. Bruxelles oko toga dosad nije »drvio«, no sada mu se to pitanje ponovno, po drugi put stavlja na stol, a ako su na išta osjetljivi u Europskoj komisiji onda su to indicije i rizik da je došlo do »prelijevanja« odobrenih sredstava iz potpore. Osim toga, plan restrukturiranja ništa ne govori što s novcem koji je iz »3. maja« dan drugim društvima unutar holdinga. Ukupan iznos jest 523 milijuna kuna, najveći dio posuđen je Uljanik brodogradilištu, ali više desetaka milijuna otišlo je i drugim društvima unutar grupe.





Dakle, plan restrukturiranja tiče se i može se odnositi isključivo na Uljanik brodogradilište. Već ovo samo po sebi zvoni na uzbunu jer je riječ samo o jednom od društava unutar Uljanikovog holdinga koje je cijelo u gadnom problemu, a sama Matica, krovno društvo Uljanik d.d. bilježi gubitak iznad temeljnog kapitala od blizu 900 milijuna kuna. Krajnje je nejasno kako će se, uostalom, vratiti 523 milijuna kuna riječkom brodogradilištu. Kao prvo, tko bi ga trebao vratiti – država iz svojeg udjela ili strateški partner odnosno Danko Končar, kako su u Uljaniku zamislili. Ima li, hipotetski Končar taj živi novac?


Škver kao podizvođač


Kako doznajemo, vraćanje pozajmice »3. maju« ne spominje se posebno u programu restrukturiranja Uljanik brodogradilišta, taj silan novac samo je dio mase ukupnih troškova restrukturiranja. Nadalje, s više od četiri milijarde kuna trebalo bi se restrukturirati brodogradilište koje uopće nema svojih poslova. I pulski i riječki škver unutar holdinga u zadnjih su nekoliko godina svedeni samo na podizvođače koji rade za Maticu, koja ugovara poslove. Kada smo to svojedobno bili pitali Giannija Rossandu, objašnjavao je da se time maksimalno nastoje iskoristiti sinergijski efekti unutar grupe, ali i kako time riječkom brodogradilištu dižu kredibilitet kod potencijalnih naručitelja jer da malo tko želi poslovati s brodogradilištem koje je u poteškoćama, što je trećemajce posebno uvrijedilo… A jedna od istina bila je i da Uljanik brodogradilište već tada nije bilo u stanju dobiti bilo kakav kredit kod banaka zbog nagomilanih gubitaka. Apsurd je, najblaže rečeno, što se s povlačenjem i centralizacijom svih poslova i ugovora na Maticu riječkom »3. maju« oduzela mogućnost da iskoristiti »kvotu« državnih jamstva za kredite za financiranje gradnji brodova do ukupne vrijednosti od oko pet milijardi kuna. To je bio sastavni dio i dodatna mjera odobrene pomoći iz trećemajskog plana restrukturiranja, pored onih 847 milijuna kuna »žive love«.

Strepnje od odbijenice


Ministar gospodarstva Darko Horvat u posljednjih je nekoliko tjedana podosta puta sam sebi skočio u usta, ali u jednom je bio vrlo dosljedan, više puta naglašavajući da je u Bruxelles zasad poslan tek prvi nacrt programa restrukturiranja te da će se do konačne verzije doći u procesu usuglašavanja s Europskom komisijom. To dovoljno govori koliko je dalek i neizvjestan put do paljenja zelenog svjetla u Bruxellesu. Nada se da bi tijekom rujna trebao stići nekakav prvi službeni komentar i očitovanje iz EK-a, međutim, to su samo očekivanja, pri čemu se u dobro upućenim krugovima strepi da ne bude to samo na jednom listu papira, u dvije tri rečenice odbijenice.


Računa se da će stići čitav pregršt pitanja, zahtijevanih pojašnjenja, »toplih« sugestija, a za to ispuniti opet će trebati neko vrijeme, a kamoli ako se krene u pravi ring i pregovore. Ti procesi usuglašavanja s Europskom komisijom za druga su naša brodogradilišta trajali mjesecima. Istovremeno, Uljanik grupa novac, ne samo za plaće već i za golo održavanje proizvodnje na navozima – nema. Prve lastavice i spominjanje stečaja kao jedne od opcija polako su se počele puštati u javnost. Ako nosi preustroj, ne mora značiti najcrnji scenarij. Sigurno je da bi to značilo podvlačenje crte i najčišće račune u ovom kolopletu financijskih nejasnoća i dubioza koje su se ispreplele oko Uljanika. Međutim problem je što se u ovoj Lijepoj našoj na prste jedne ruke mogu nabrojati velike firme i sustavi koji su preživjeli stečaj. Pozivanje na primjer »Viktora Lenca« može sirenski zavesti jer je riječ o jednoj sasvim drugoj djelatnosti, remontima brodova, kod koje je brz obrtaj kapitala kojeg nema na klasičnim navozima. U Vladi se zasad zaklanjaju iza Bruxellesa, no izvjesno je da će, čim i ako se riješe plaće za radnike, morati odlučiti i reći ide li se prema stečaju ili ne.