TEHNOREVOLUCIJA U HRVATSKOM ŠKOLSTVU Virtualna šetnja Tutankamonovom grobnicom umjesto slika iz udžbenika

Foto D. Kovačević

ZAGREB Umjesto da im nastavnik povijesti pred pločom prepričava suhoparne povijesne podatke, datume i imena iz doba starog Egipta, odigraju video igru »Mummy maker« i zatim stavljaju naočale za virtualnu stvarnost i ulaze u Tutankamonovu grobnicu. Šetajući jednim od najvažnijih povijesnih nalazišta tog doba, djeca istražuju artefakte i kroz simulaciju povijesnog razdoblja savladavaju gradivo. Ova se škola ne nalazi u Finskoj: učenici osmog razreda Osnovne škole Vugrovec-Kašina od ove školske godine kreću s virtualnom nastavom povijesti i geografije, a namjera je školske uprave, zahvaljujući opremi koju su dobili donacijom Vipneta, proširiti virtualno učenje i na druge djeci manje zanimljive predmete, poput kemije ili fizike. Nastava u virtualnoj stvarnosti apsolutna je novost u hrvatskim školama, a nažalost nije rezultat kvalitetne i promišljene obrazovne politike, već osobnog entuzijazma profesora povijesti i geografije, Hana Uzeirbegovića. Ovaj je profesor zagrebačke Hotelijersko-turističke škole ujesen 2016. godine u svojoj školi osmislio izborni predmet »Virtualna povijest«, a pokazalo se to sjajnim nastavnim rješenjem kojim se interes djece za povijest eksponencijalno povećava.

Izradili Partenon

Učenicima je, naime, daleko zanimljivije sudjelovati u onome o čemu uče, a što se više u tome i osobno angažiraju, znanje im je veće. Autor virtualne nastave povijesti sadržaje nalazi na internetu, a koristi svu raspoloživu opremu, od tableta, računala, virutalnih naočala, do različitih igrajućih konzola. Iskoristio je tako različite igre s BBC-jevih stranica, od mumifikacije, života u Srednjem vijeku ili u Antici…

– Djeca uče, a nisu svjesna da uče, i to je najbolje u svemu – kaže Uzeirbegović. Njegovi su učenici u Minecraftu lani izradili grčki Partenon, srednjevjekovni dvorac, a upravo se gradi Dioklecijanova palača. »Da bi uspjeli u tome, prvo moraju jako puno istraživati, analizirati, proučavati fotografije… Usuđujem se reći da neke povijesne dijelove koje su sami obrađivali poznaju i razumiju puno bolje od mene jer su ušli u problematiku koju nismo radili na fakultetu i ne piše u udžbenicima«, otkriva zagrebački profesor. O Tutankamonu, dodaje, sada znaju puno više nego da im je on to predavao.

Individualni pristup

Na ideju o stvaranju virtualne nastave povijesti došao je, kaže, gledajući svog četverogodišnjeg sina kako satima igra kompjuterske igrice. – On je igrao Minecraft po cijele dane, a ja sam tražio da mi kaže šta je iz te igrice naučio. Pokazalo se da je naučio engleski jezik, može se reći jako dobro, a doslovno mi je ispričao segment prapovijesti, razdoblje u kojem je nastao čovjek. Bilo je to kad je imao samo četiri godine. To mi je otvorio oči – prepričava Uzeirbegović. Bacio se nakon toga na istraživanje, i pronašao mnogo igrica koje se mogu koristiti u nastavi. Zasad, radi samo teme za izbornu nastavu, ali je uvjeren da bi koncept koji uspješno primjenjuje već godinu dana mogao ući i u redovnu nastavu, i to u različite predmete. – Ovakvi se sati mogu odvijati i u redovnoj nastavi, sa maksimalnih 22 učenika u razredu. Radi se individualnim pristupom, svaki učenik radi svojom brzinom. Profesor je moderator, a djeca su dovoljno sposobna pomoću informacijske tehnologije sama savladati gradivo – kaže Uzeirbegović. Za pripremu takvog školskog sata treba više vremena, priznaje, a problem vidi i u strahu kolega od tehnologije, osobito prisutan kod profesora društvenih predmeta. U hrvatskim školama koje vape za promjenama, ovaj je koncept pravo osvježenje. Može se, uvjeren je ovaj profesor, primijeniti i uz postojeće, zastarjele nastavne programe, ali nedostaje sadržaja kojima bi se virtualna nastava popunila.

– Volio bih da se neka informatička tvrtka pozabavi izradom nastavnih sadržaja, da se to stavi na jednu višu razinu i da više kolega u školama pokaže interes za takvu nastavu – veli Uzeirbegović. Ni u drugim europskim državama, naime, nema kurikuluma za virtualnu nastavu, a ona se u školama u EU održava sporadično, i počiva na entuzijastima.