Swoon challenge: Opasne igrice za dokazivanje u društvu

Mnogi od tih adolescenata nisu problematični učenici niti imaju poteškoća u školi ili unutar obitelji nego vide takvu igru kao bezopasnu, zabavnu i nisu svjesni posljedica koje ona može imati, ističe ravnateljica Dječjeg doma Tić, Tamara Žakula Desnica

Danas se mladi dokazuju tako da su nasilni i na taj način pokazuju da su drugačiji od drugih, a time i važniji u grupi od drugih vršnjaka – kaže ravnateljica Dječjeg doma Tić, Tamara Žakula Desnica komentirajući posljednju šokantnu »igru« zagrebačkih srednjoškolaca koju su nazvali »swoon challenge«. Riječ je o »igri« koja se sastoji od toga da učenici izazivaju nesvjesticu hiperventiliranjem, pri čemu im pomažu i školski kolege tako da im izbijaju zrak iz pluća. Sve to skupa učenici bilježe mobitelom, objavljuju na internetu, te izazivaju druge učenike da se i oni uključe u »swoon challenge«. Facebook stranica »Uživo iz zagrebačkih škola« u mjesec dana skupila je više od 13 tisuća »lajkova«, a uz »igru« opasnu po život srednjoškolci su na njoj objavljivali fotografije i video zapise raznih oblika devijantnog ponašanja, koje varira od izrugivanja s profesorima i uništavanja školskog inventara do pornografije. Iako je riječ o »igri« koja je za hrvatske okvire nešto sasvim novo, opasne »igrice« američkih srednjoškolaca idu toliko daleko da se petnaestogodišnjaci samozapaljuju i to objavljuju na Facebooku. 

  Pojašnjavajući kako se mladi u ovakve »igre« uključuju iz različitih razloga kao što su znatiželja, traganje za uzbuđenjima, popuštanje pritisku vršnjaka, zbog senzacija koje takva »igra« izaziva, a ne nužno zato što su depresivni ili ljuti Žakula Desnica ističe da mnogi od tih adolescenata nisu problematični učenici niti imaju poteškoća u školi ili unutar obitelji nego vide takvu igru kao bezopasnu, zabavnu i nisu svjesni posljedica koje ona može imati.   – Nekada to čine iz dosade ili da se dokažu u društvu, pridobiju pažnju ili postanu popularni pa nadilaze vlastite granice u želji da pokažu koliko su »cool«. Takva ponašanja svakako treba staviti u kontekst razvojnog perioda u kojem se mladi nalaze, a to je period adolescencije. U tom su periodu mladi skloni rizičnom ponašanju, traženju uzbuđenja, imaju potrebu za novim i drugačijim uzbuđenjima i iskustvima i spremni su poduzeti rizike radi tih iskustava. Kako se sklonost traženju uzbuđenja razvija brže od mehanizama kontrole ponašanja to može nadjačati misaone procese koji upozoravaju na rizik i moguće posljedice ponašanja. 

Posljedice izbora

  Osim toga adolescenti su skloni usmjeravati se na sadašnjost i kratkoročne posljedice određenog ponašanja, a zanemariti, ili uopće i ne razmatrati, dugoročne posljedice takvog ponašanja i svojih odluka. Također, posljedicama pridaju drugačiju vrijednost. To znači da adolescenti procjenjuju rizike različito od odraslih i zbog toga su skloniji upustiti se u rizična ponašanja odnosno ponašanja s potencijalno opasnim posljedicama. Tome još doprinosi i prividni osjećaj neranjivosti adolescenata, odnosno uvjerenje da ne mogu stradati, pojašnjava ravnateljica.   Dodajući kako je adolescencija razdoblje kada mladi formiraju identitet u okviru čega »isprobavaju« različita ponašanja i interese Žakula Desnica napominje da je važno da mladi imaju mogućnost ovakvog istraživanja u jednom sigurnom okruženju u kojem takvo istraživanje neće dovesti do negativnih i nepovratnih posljedica, kao što je važno da imaju osjećaj pripadnosti koji adolescenti dobivaju od obitelji. Adolescenti koji nemaju podržavajuće obitelji mogu imati teškoće u razvoju kompetentnosti i samopouzdanja. 

  – Takva rizična ponašanja mogu biti izvor zabrinutosti i neodobravanja odraslih, a roditeljski napori da objasne djetetu težinu i opasnosti situacije ili ponašanja često se ne pokazuju djelotvornima. Odrasli mogu pomoći adolescentima kanalizirati njihovu potrebu za preuzimanjem rizika u zdrave aktivnosti, sportske i fizičke aktivnosti, akademske ili one na osobnoj razini kao što je volontranje. Naučiti adolescente kako donositi kvalitetne odluke je također važna zadaća i roditelja i školskog osoblja. Poticanje vještina donošenja dobrih odluka vezano za rizična ponašanja uključuju pomoć adolescentma da razumiju posljedice svojih izbora, pružiti korisne, dobi odgovarajuće informacije o poznatim rizicima, kao što su zlouporabe opojnih droga, aktivnosti ili »igre« štetne po zdravlje kao što je ova, pomoći adolescentima da razumiju svoj vlastiti obrazac preuzimanja rizika, ojačati donošenja dobrih odluka i pomoći ispitati uzroke lošeg odlučivanja te održavati komunikaciju otvorenom, ostati dostupni kada adolescenti žele razgovarati ili zatražiti savjet. Slušanje može biti najefikasnija strategija, učinkovitija nego objašnjavati i reći im što da rade, savjetuje Žakula Desnica. 

  Danas djeca odrastaju u jednom virtualnom svijetu koji je puno drugačiji od onog u kojem su odrastali odrasli, njihovi roditelji i nastavnici, i kojeg odrasli poznaju. Djeca najveći dio svojeg slobodnog vremena provode koristeći se internetom i novim tehnologijama, a društvo u brojnim segmentima zahtjeva od djece informatičku pismenost pa internet više nije stvar izbora, nego je ključan za budućnost djeteta, ali upravo je tu zamka, jer veći je rizik da djeca uđu ili dožive neka neprimjerena ponašanja. 

  – Djeca koja su uključena u tretman u našem savjetovalištu vrlo često izvještavaju o takvim situacijama, a vidimo da ni djeca ni odrasli nisu u dovoljnoj mjeri svjesni takvih rizika ili ih ne shvaćaju ozbiljno. Uočavamo da odrasli rjeđe imaju dovoljan nadzor nad onim što djeca rade kada su na internetu, često ne uviđaju potnecijalne opasnosti, a onda niti ne reagiraju. Nerijetko umanjujemo opasnosti na koje dijete može naići i ako dijete o njima ne priča, skloni smo razmišljati da su djeca zaštićena. Važno je da roditelji i učitelji budu upoznati i svjesni opasnosti s kojima se djeca mogu susresti koristeći internet, kaže Žakula Desnica. 

Bez fizičkog kontakta

U prilog činjenici da elektroničko nasilje nije nešto što se događa u susjedstvu već je sveprisutno idu i rezultati istraživanja Tića koji su pokazali da je svako treće dijete u riječkim osnovnim školama bilo izloženo neprimjerenim sadržajima putem mobitela, a svako drugo dijete putem interneta. Uglavnom se radilo o slikama koje prikazuju gole osobe, seksualne radnje, nasilje i djecu te pitanja u vezi intimnih dijelova tijela, izgleda, iskustva i samozadovoljavanja. 

Facebook stranica »Uživo iz zagrebačkih škola« nije prva takva stranica koja je ove godine osvanula na najpopularnijoj društvenoj mreži . Srednjoškolci su u posljednjih godinu dana kreirali nekoliko uvredljivih i šokantnih Facebook stranica, kojima su prekršena prava brojnih osoba. Veliku prašinu zbog koje je reagirala i policija, ali i hakeri koji su pronašli cybernasilnika podigla je stranica »Najveće drolje osnovnih i srednjih škola«. Osim te stranice, Facebook page »Najljepše profesorice« također je neko vrijeme bila hit najpopularnije društvene mreže, a cilj je bio potajice snimiti profesorice i popratiti to neumjesnim komentarima, kao i na stranici »Najzgodnije cure zagrebačkih škola«, dok je stranica »Uživo iz srednjih škola« ovog proljeća u nekoliko dana prikupila par desetaka tisuća »lajkova« i to zahvaljujući nepristojnim i neprimjerenim fotografijama koje su učenici napravili za vrijeme nastave. Iako je stranica nakon prijave jednog profesora ugašena ove je jeseni ponovno aktivirana i tako više puta pod imenom »Uživo iz balkanskih škola«. Poput sporne stranice »Uživo iz zagrebačkih škola« okosnicu »Uživo iz balkanskih škola« čini izrugivanje profesorima, kolegama i uništavanje školskog inventara. Učenici fotografiraju i objavljuju slike koje izlažu ruglu ponaprije profesore, ali i školu te druge učenike, a takve fotografije pristižu iz hrvatskih, srpskih, crnogosrkih i bosanskih srednjih škola.

  Dodajući kako se razlikuje elektroničko nasilje nad djecom koje se odnosi na nasilje od strane odrasle osobe prema djetetu te elektroničko nasilje među djecom ili »cyberbullying« Žakula Desnica navodi kako se elektroničko zlostavljanje razlikuje od klasičnog vršnjačkog nasilja po tome što može biti prisutno 24 sata, svih sedam dana u tjednu, a dijete je izloženo nasilju i uznemiravanju kod kuće i na drugim mjestima koja su prije za njega bila sigurna. Pored toga publika je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu, mnogobrojna je i brzo se povećava, a istovremeno pisana riječ djeluje konkretnije i trajnije od izgovorene te je mala mogućnost za izbjegavanje nasilnog ponašanja jer se ono na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Nasilnik može ostati anoniman, a bez fizičkog kontakta sa žrtvom ili publikom, djeca teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. 

  – Pod cyberbullyingom podrazumijevamo napad na privatnost, poticanje grupne mržnje, uznemiravanje, vrijeđanje, širenje nasilnih i uvredljivih sadržaja od strane jednog djeteta ili grupe djece prema drugom djetetu ili grupi djece. Tu je i slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka, slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju, kao što je glasanje za osobu koja je najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca to često rade iz znatiželje, potrebe za pažnjom i sviđanjem, uslijed dosade i potrebe za uzbuđenjem, pod pritiskom vršnjaka ili pak vjeruju da je to uredu, jer »svi to rade«. Na taj način izražavaju negativne emocije bez straha od posljedica ili su pak željni moći i popularnosti, ali i zbog nedostatka empatije, kaže Žakula Desnica. 

Svatko u riziku

Potencijalno svatko može biti u riziku od elektroničkog nasilja, ali ipak češće žrtve su oni koji su već meta maltretiranja u školi, kao i nasilnici u školi, ali i djeca koja imaju poteškoća u stvaranju prijateljstava, jer se više okreću ka on-line kontaktima i pogrešno doživljavaju internet kao sigurno mjesto. 

  – Prepoznavanje vršnjačkog elektroničkog nasilja teže je nego kod drugih oblika nasilja, a najčešći znakovi su depresija, anksioznost, socijalna izolacija, uznemirenost nakon korištenja tehnologije, sniženo samopoštovanje, deficiti u školskom postignuću, odnosno veći broj izostanaka i niže ocjene te narušeno zdravlje. Istraživanje među riječkim osnovcima pokazalo je djeca u velikom postotku daju osobne podatke putem interneta i mobitela, te se dogovaraju ili su spremni otići na susret s osobom koju su upoznali putem interneta ili mobitela. Ta su djeca potencijalne žrtve jer ova ponašanja ne doživljavaju opasnima već ih prihvaćaju kao prihvatljiv način komuniciranja i ponašanja. Pravila koje roditelji i djeca trebaju naučiti je ne otkrivati svoje korisničko ime i lozinku, ne davati informacije o pravom identitetu ni u chat-roomu, niti e-mailom nekom koga dijete ne poznaje, ne prihvaćati besplatni poklon u zamjenu za adresu ili neku drugu informaciju bez dozvole roditelja, ne slati fotografiju ili opis sebe niti članova obitelji, ne odgovorati na e-mail poruke koje su nepristojne, sugestivne ili se dijete zbog njih osjeća nelagodno, kao i ne ići na susret s nekim koga su upoznali putem interneta, zaključuje Žakula Desnica.