Hrvoje Mimica

‘Svugdje nas cijene, doma gledaju kao razbojnike’: Pričali smo s partizanom koji je prvi ušao u Opatiju

Mario Matana

Foto Mario Matana

Foto Mario Matana

Kad sad pogledam, tolike godine unatrag, nismo zaslužili takvo postupanje. Svugdje gdje odem, bilo gdje u Bosnu, ali i bilo koju drugu državu, a obišao sam 20 država na svijetu, svugdje me cijene i priznaju, svugdje sam heroj. A doma gledaju na nas kao razbojnike! Ali tako je to, što više mučiš, šutiš, to više znaš da si u pravu



Sezona, ona turistička jasno, već je odavno započela no još ima puno toga za napraviti, od uređenja apartmana do održavanja vrta – kako na cijelom Jadranu, tako i u Mimicama, tipično mediteranski pitoresknom mjestašcu desetak kilometara jugoistočno od Omiša. Domaćin u prostranoj, ali ne prevelikoj, obiteljskoj kući pokazuje nam stotinjak maslina što ih je posadio njegov sin, nakon što je njegov prekrasni vinograd na terasama koje se spuštaju prema moru, propao.


Odjednom nedostaje prostora za materijale pa diže jednu stolicu postavljenu na stol, onako restoranski, okreće je i stavlja na mjesto.


Naizgled ništa neobično, no nismo vam sve rekli…U povodu Dana antifašističke borbe, u posjetu smo kod 95-godišnjeg Hrvoja Mimice, čovjeka koji je preživio Drugi svjetski rat, bitke na Neretvi i Sutjesci kao pripadnik Druge dalmatinske brigade, kao i ratni put te partizanske postrojbe od 1943. godine – kao zapovjednik čete je prvi ušao u oslobođenu Opatiju! U tim ratnim operacijama, zapravo pokolju, samo u mjesec dana trajanja borbi na Sutjesci je poginulo preko tri tisuće Dalmatinaca! Danas su živi samo dvojica: Hrvoje i još jedan borac, iz Ploča.




Otišao je šjor Hrvoje po materijale, nadamo se naći kakav povijesni dokument, a za to vrijeme razgledavamo fotografije na zidu. Jedna posebno upada u oči: čestitka za 90. rođendan, na njemačkom… Ostavljamo pojašnjenje za kasnije, jer naš se domaćin vraća s arhivskom građom.


– Imam priznanje koje je potpisao Tito zbog zasluga u bitci na Sutjesci. Red Stjepana Radića dobio sam od predsjednika RH, zahvalnice za Neretvu,… – pokazuje nam Mimica redom samo dio materijala.


Foto Mario Matana


Foto Mario Matana



Gasi vatru! 


Ti papiri ne mogu dočarati jad i mizeriju koja se događala tih ratnih godina. Glad, studen, bolest, stalnu prijetnju za život o kojoj više nitko nije razmišljao… Na Sutjesci je nekoliko puta umalo poginuo, jednom od »štuke« iz koje su ga pratili rafali dok je bježao. Jedan drugi borac, Darko Ćurin (s Hvara, gdje i danas postoji spomenik) je pao pokošen kada je u naletu lude hrabrosti pokušao oboriti zloglasne njemačke avione iz mitraljeza.



– Žao mi je da nisam uspio doći u Opatiju i reći načelniku općine da ovdje u Mimicama ima još jedan čovjek živ koji je zauzeo Opatiju! Lično ja kao komandir čete. Volio bih doći da kažem načelniku kako je to bilo. Neka me pozove na kavu, to bih stvarno volio, opet vidjeti Opatiju – čak je dva puta tijekom razgovora šjor Hrvoje spomenuo tu svoju neostvarenu želju.



– Kad smo se probili prema Zelengori, onako promrzli i gladni, zapalili smo vatru. Nismo se pošteno ni zagrijali, osušili, prošlo je možda deset minuta, kad je stigla naredba: »Komunisti, Tito je naredio gasi vatru!«. I ugasili smo je, jer tako bi otkrili naše položaje. Kasnije smo otišli prema Boki Kotorskoj, pa oslobodili Konavle gdje su ljudi izlazili iz podruma i ljubili nas, grlili, a na Stradunu u Dubrovniku smo se postrojili i dobili ordenja. Daleko je bio kraj, nastavili smo prema Širokom Brijegu, tamo su nacisti držali položaje na vrhovima brda. Moja četa je dobila naređenja da se podvuče pod planinu. Došao sam na 30 metara ispod bunkera, pala je ona jedna njihova ručna granata pored mene, ali kako je bio dubok snijeg nije eksplodirala. Kasnije smo zauzeli taj bunker i sve položaje, nastavili dalje prema Splitu… – prepričava vitalni 95-godišnjak, a u trenutku kada se prisjetio bunkera i zauzimanja tog položaja, naočigled mu je prošla tamna sjena preko lica. »Ne volim pričati o mrtvima«, samo je dodao. I drugovima i neprijateljima na bojištu, vraška je stvar ubiti čovjeka. Uzeo si mu sve što ima i što je mogao biti, ne čudi da šjor Hrvoje ne želi pričati detalje.


– Kao mladi SKOJ-evac s 18 godina sam na početku 1943. godine otišao u partizane. Iz Mimica i Medića je tada išlo nas 14, stariji brat je otišao ranije – odgovara nam na pitanje Hrvoje Mimica dok je njegov sin onako u prolazu, dok obavlja poslove na imanju, komentirao bez neke zle krvi »opet te priče«. Starac ga je čuo, žustro je uzvratio kako je to »povijest«.


Privatni album


Privatni album



Talijanski bicikl 


– Druga dalmatinska brigada nastavila je prema sjeveru, na Krk pa na Cres. Iskrcali smo se jedno 30 kilometara istočno od grada Cresa. U napadu na sam grad ja sam na puškomitraljezu osiguravao da nekoliko njemačkih brodova ne pobjegne iz uvale – tada je bilo zarobljeno sigurno 200-tinjak Nijemaca! Odatle smo krenuli na Istru, iskrcavanje pa onda od Mošćeničke Drage sve prema Opatiji, jer je neprijatelj još bio u Rijeci. Kao komandir čete dobio sam naređenje da idemo uz brdo i s gornje strane napadamo Opatiju u koju je moja četa ušla prva! Tu sam pronašao neku talijansku biciklu koju sam dalje koristio, iako mi je gotovo došla glave nešto kasnije u Matuljima. Tamo su u kasarni još bili njemački regimenti, ali su bili unutar zgrada, nisu se vidjeli ni puštali glasa. A iz jednog bunkera su im držali odstupnicu – kad smo mi došli gotovo me napola presjekao rafal, bacio sam biciklu i u zaklon – prepričava dalje šjor Hrvoje. Ima i nekih pozitivnih anegdota, dva borca iz njegove čete su mu još u Opatiji donijela dva pronađena paketa puna talijanskih lira! »Dobro smo s tim parama kasnije lumpovali u Trstu« – smješka se naš domaćin.


Prema Trstu je išao dva puta, prvi put oslobađajući grad od okupatora. Ostao je naime u vojsci, prvo na utvrđivanje položaja prema Albaniji, zatim u Beograd gdje je četiri godine bio komandant svih vojnih jedinica u višoj vojnoj akademiji pa onda u Postojnu, u Sloveniji, gdje je 1952. godine predao štafetu drugu Titu, ali se i oženio.


Privatni album


Privatni album



»Stigla je depeša u pola noći. Uzbuna, cijela brigada je išla na granicu prema Trstu te ’53. Naređenje je bilo, ako na Trst krenu Talijani, onda se i mi spuštamo s brda iznad grada. Srećom nije došlo do toga…«


Prijateljstvo dugo 50 godina 


Na vrata dolazi njegovateljica za suprugu Doru (83), prije nešto više od mjesec dana je slomila kuk.


– Išli smo na splitski aerodrom, 17. svibnja, čekale su nas karte za Basel. Učinila je prvu skalu i onda nekako pala, srećom nije bilo s visine jer bi inače prošla puno gore. Slomila je ruku i kuk. Držao sam je 40 minuta da smanjim pritisak na mjesto gdje je slomila kuk, dok nije došla Hitna pomoć i odvela je u bolnicu. Operirana je i sad treba raditi fizikalnu terapiju. A taman smo išli proslaviti moj 95. rođendan kod prijatelja Nijemaca koji više od 50 godina dolaze kod nas. Prvo kao gosti, a već dugo kao prijatelji – konačno se ukazala prilika za pojašnjenje one čestitke na zidu…


Kaže i kako s njima bez ikakvih problema priča o Drugom svjetskom ratu, kako nemaju nikakvih problema s tim iako je čak otac jednog od njih bio u Wehrmachtu! Dok mi imamo.


– Kad sad pogledam, tolike godine unatrag, nismo zaslužili takvo postupanje. Svugdje gdje odem, bilo gdje u Bosnu, ali i bilo u koju drugu državu, a obišao sam 20 država na svijetu, svugdje me cijene i priznaju, svugdje sam heroj. A doma gledaju na nas kao razbojnike! Ali tako je to, što više mučiš, šutiš, to više znaš da si u pravu.


Geleri iznad glave


– Puno je tamo dobrih ljudi, mladića poginulo. Najviše iz Šibenika, tamo sam imao puno dobrih drugova, a baš su me nekidan zvali da dođem, i iz Splita. Bio sam i na Barama, cijela Druga proleterska udarna dalmatinska brigada. Da nismo držali Bare, svi bi poginuli, to je poznato. Takvo je naređenje bilo, makar cijela brigada poginula, jer smo morali čuvati prolaz ranjenicima, Titu i drugim brigadama. Tu su poginule stotine boraca, ali poruka Titu da računa s nama kao da smo u punom sastavu je svejedno otišla.


Pitam se često koliko je metaka, gelera prošlo preko moje glave, valjda milijuni… Da je samo jedan pogodio, bio bih sad tamo u grobnici, s još troje Mimica. Moj stariji brat Rade je otišao u rat nekoliko mjeseci prije mene i on je poginuo na Sutjesci. To je lutrija – sjetno kaže Hrvoje.


Otac i braća otišli u Čile


Ideali su našeg sugovornika vukli u partizane, a teška ekonomska situacija njegove u sasvim drugom pravcu.


– Otac i sedmero braće su otišli u Porvenir, u Čile. Teška sirotinja su bili, a tamo su nešto stvorili. Prvo su kopali zlato, a poslije se bavili stočarstvom, imali su stado od 30 hiljada ovaca! Međutim sve je to nekako propalo s ovim novim generacijama.