Toliko je bio opsjednut sobom da je po Krajini tražio da se lijepe posteri s njegovim likom u prirodnoj veličini. Čak je i plaćao za to, kao i za tekstove kojima će ga novinari glorificirati – kaže naš sugovornik D. K.
Prilazio mi je čovjek koji se borio s Legijom na Kosovu 1999. Cijeli rat, bio je na srpskoj, neprijateljskoj strani. Surađivao je s Kapetanom Draganom, ratnim zločincem čije izručenje Hrvatska čeka godinama. To je i razlog našeg susreta. Teško je bilo povjerovati da će pristati na razgovor. Ono malo ljudi koji su upoznati s njegovom situacijom bili su uvjereni da će me odbiti. Suprotno procjenama, našli smo se. Ne izgleda opasno, ni poput specijalca, iako je to bio. Nedostaje mu, kažu oni što ga znaju, barem 20, 30 kilograma. Ne samo da je smršavio već je i obolio od dijabetesa.
– Ma držim to pod kontrolom. Ovako bolestan živim zdravije nego mnogi koji misle su zdravi. Odem u Zagreb, u Kliniku »Vuk Vrhovec«, oni su najbolji za dijabetes. Ne dam se – kaže D. K. Bio je u dijelu 1993. i 1995. pomoćnik Kapetana Dragana za obuku u 107. centru Alfi u Bruškoj kod Benkovca. Aboliran, kao i većina lokalnog srpskog stanovništva koje je sudjelovalo u oružanoj pobuni, bez imalo grižnje savjesti sada koristi sve, pa tako i medicinske blagodati države protiv koje se borio. Živi na Baniji, mlađi za njega ne znaju. Zazire od starijih koji ga povremeno prepoznaju kao bivšeg neprijatelja. Izbjegava sukobe, a svaku prijetnju – jednu je dobio i prošli tjedan – prijavi policiji.
Ovo je njegov prvi javni istup za medije uopće. Dogovaramo da ćemo mu zatajiti identitet, to je jedini uvjet koji postavlja. Ostat će D. K. Sjedamo za stol i počinjemo priču o Kapetanu Draganu, pravom razlogu našeg sastanka. Riječi su mu odmjerene, ne vrijeđa, ne psuje, stječe se dojam da je uglavnom iskren, da neće nešto izmisliti. Prije će zatajiti, prikriti ili nekoga zaštititi.
Kroničar vremena
Naš sugovornik nije nikakav anđeo, pa ni pozitivac kakvim se u razgovoru želi prikazati.Smatra da je u okolnostima u kojima se našao ipak postupao čovječno. Nakon svega što je prošao pao je na niske grane i trenutačno preživljava od sakupljanja željeznog i plastičnog otpada!
Zbog poslijeratnog ponašanja i bavljenja kriminalom zaglavio je u banjalučkom zatvoru gotovo četiri godine, a potom u Remetincu i Lepoglavi još skoro toliko.
– Kad je završio rat u Hrvatskoj, i nakon što sam 1999. s Legijom ratovao protiv Albanaca na Kosovu, ostao sam bez ičega. Kako bi obitelj preživjela, švercao sam cigarete iz Bosanske u Hrvatsku Kostajnicu. To mi je ipak bila preslaba zarada pa sam prešao na automatsko oružje i veće kalibre koje sam preko rijeke Une iz Bosne prebacivao u Hrvatsku. Pao sam i odležao. Onda sam se prebacio živjeti u Hrvatsku Kostajnicu. Uskoro sam ovdje počeo prebacivati drogu pa sam završio u hrvatskim zatvorima, kaže D. K. Jednom je već svjedočio na hrvatskim sudovima, i to protiv Srbina koji je temeljem njegovag tajnog iskaza osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Upravo to, kao i kazna koju u Banja Luci nije odležao do kraja, razlozi su zašto se ne usudi napuštati Hrvatsku, državu protiv koje se borio, a sada mu je jedini i najsigurniji dom! D. K. nam je priznao da je bio veliki prijatelj s Nenadom Šarom zvanim Škene, nekad šefom osiguranja Milorada Ulemeka Legije, osuđenom za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića. Uglavnom, taj isti Škene, prijatelj D. K., postao je svjedok pokajnik u slučaju ubojstva Ivana Stambolića. Na Fruškoj gori pokazao je gdje je sahranjen, dobio je status zaštićenog svjedoka, drugi identitet i živi van Srbije.
– To su ubojstvo učinili moji prijatelji. Nisu ni znali koga ubijaju. To je samo trebalo odraditi, kaže D. K. koji samo igrom slučaja u tome nije sudjelovao. Izlazimo iz kafića gdje smo razgovarali satima. Preko puta na benzinskoj crpki ugledao je svog kuma. U njegovu životu prepunom kontradikcija zanimljiva je još jedna – kum mu je Hrvat, dva puta ranjeni pripadnik 1. gardijske brigade, s kojim se povezao nakon rata!
Ova priča je prije svega svjedočanstvo čovjeka koji se u ratu vlastitim odabirom našao na suprotnoj, a sada živi na hrvatskoj strani. Naš list, naravno, ni u čemu ne dijeli njegove stavove niti opravdava njegovo ponašanje u agresiji na Hrvatsku. Zbog atraktivnosti teme oko izručenja Kapetana Dragana procijenili smo da je razgovor s D. K. zanimljiv jer se temeljem njegovih saznanja može barem dijelom ući u psihološki profil ratnog zločinca odgovornog za brojna ubojstva na Baniji. Pored toga, svjedočenjem D. K., čiji je život predložak za dobar roman, dobiva se pogled unutar tadašnjih neprijateljskih redova.
– Svjedok sam istine, kroničar tog vremena iz kojeg poznajem i Kapetana Dragana. Mjesecima smo surađivali u obučnom centru Bruška. On je došao 23. siječnja 1993., dan nakon vaše akcije Maslenica. Došao je kao veliki šef za podizanje morala. Koliko je bio moćan, osjetio je i general Života Panić kojem je Kapetan Dragan doslovno uzeo džip Mercedes G klase s devet sjedećih mjesta. Mislim da se Panić nije usudio ni pobuniti, jer se znalo da Kapetan Dragan uživa podršku Frenkija Simatovića – započeo je svoju priču D.K.
Nekadašnji načelnik glavnog stožera Vojske bivše Jugoslavije, general pukovnik Života Panić, koji je zapovijedao vojnim akcijama na prostoru bivše Jugoslavije, bio je među deset osoba iz vrha bivše JNA i civilnih vlasti samozvane Republike Srpske Krajine protiv kojih je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo optužnicu. Optuženi su zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, počinjenih u vrijeme srpske agresije i okupacije Vukovara. Nije, dakle, bio bilo tko. Bez obzira na to, Kapetan Dragan ga je uzimanjem džipa ponizio i demonstrirao svoju moć. To mu vjerojatno i nije bilo teško kad se znalo da je on jednim dobrim dijelom proizvod Frenkija Simatovića, ključne figure u stvaranju slike o Kapetanu Draganu kao suvremenom srpskom vojniku, zapovjedniku i patriotu. Simatović je bio visoki dužnosnik Državne sigurnosti Srbije, zapovjednik specijalnih snaga UDB-e Srbije i osnivač Jedinica za specijalne operacije (JSO) u kojima se borio i D. K. Optužnica protiv Simatovića podnesena je zbog progona, ubojstava, deportacije u Hrvatskoj i BiH. Prebačen je u Haag 11. lipnja 2003.
Okrenuo slova »c«
S takvim zaleđem, Kapetan Dragan dolazi u Hrvatsku, u obučni centar Brušku gdje za jednog od najbližih suradnika postavlja našeg sugovornika.
– Obučni centar osobno je vodio Kapetan Dragan. Preko veza iz Australije dobivao je sve što nam je potrebno. Bili smo opremljeni bolje nego obična vojska. Smjestili su nas u lokalnu školu. U Bruškoj je Srbe obučavao za borbu protiv Hrvata na Baniji, iako su obuku prolazili i Srbi iz Dalmatinske zagore, kao i jednom zgodom Srbi iz kosmetsko-topničkog odreda. Njihovim dovođenjem željelo se postići stvaranje našeg bratstva i jedinstva. Samo ’93. kroz centar je oko tisuću ljudi prošlo obuku. Kapetan Dragan je radio i kao šef instruktora. U akcije nije išao, dok smo mi išli u izviđanje duboko iza neprijateljskih linija. On bi obilazio prvu liniju, kontrolirao, davao zapovijedi… Nas bi poslao u izviđanja. Prolazili smo kroz minska polja, dolazili čak i do mora. Kapetan Dragan od nas je tražio detaljne izvještaje akcija, prije odlaska morali smo mu precizno nacrtati i pismeno objasniti kakav nam je plan. Ne znam zašto on nije odlazio u ta naša izviđanja. Ne mogu uopće tvrditi da je on bio u nekim pravim akcijama. Mislim da je smatrao kako njegova visoka pozicija podrazumijeva da te poslove mi odrađujemo, a ne osoba poput njega koju je u Brušku helikopterom došao posjetiti i sam Frenki Simatović. On je njegov proizvod, laboratorijski. I sam je stvarao mit o sebi kao klasičnom zapovjedniku zapadne vojske: discipliniranom, urednom, dobro opremljenom, pouzdanom, uvijek uniformiranom pa i pomalo teatralnom. Imao je priču o sebi koju je znao prodati. Paradirao je po obučnom centru, tražio je da svi imaju iste odore. Bilo je tu i puno kiča. Recimo, grb s četiri slova »c« koji su okrenuti na van, on je promijenio tako da je slova »c« okrenuo prema središtu. To je bilo bez ikakve simbolike ili ideološkog značenja. Jednostavno je izmišljao, bavio se marketingom. Toliko je bio opsjednut sobom da je po Krajini tražio da se lijepe posteri s njegovim likom u prirodnoj veličini. Čak je i plaćao za to, kao i za tekstove kojima će ga novinari glorificirati. On definitivno nije bio samo vojničina kakvim se želio predstaviti. Bio je jebeni psiholog! Kad bih izašao iz njegove kancelarije, shvatio bih koliko je zajeban, kako te prepredeno navlači da napraviš ono što on želi, priča naš sugovornik D. K.
Šarmirao KOS-ovce
Tvrdi kako je priča o Kapetanu Draganu tako uspješno plasirana da se u srpskim redovima vjerovalo da taj svemoćni čovjek radi čuda po terenu. Čak je jednog pripadnika KOS-a zanimalo je li Kapetan Dragan s tim svojim nadnaravnim sposobnostima samo mit, legenda, isfolirana priča za podizanje morala i borbene gotovosti, ili stvarnost.
– KOS-ovce, koje sam smatrao najopakijima u svom poslu na svijetu, nije mogao prevariti. Ali ih je, mislim, šarmirao na osobnoj razini. Nesumnjivo, osim što je bio dobar organizator, bio je i veliki psiholog. Znao je s ljudima. Ako bi ti pred svima dao crvenu beretku, to je bila neviđena počast. Pa još ako bi ti dao i grb da na nju staviš! Na kraju, najzaslužniji, dobivali bi i uniformu. Osjećali su se kao specijalci nad specijalcima. Upravo te uniforme koje su se dijelile stvarale su dojam da se on i njegovi ljudi bore svugdje. Ali nije baš bilo tako. Događalo se da su nakon obuke kod njega u Bruškoj naši pripadnici odlazili dalje na terene u njegovim odorama. I to je pojačavalo taj mit o sveprisutnosti. Znao je biti i normalan čovjek. Kad bih ga vodio na injekcije koje je povremeno primao jer je kao australski vojnik negdje navodno pokupio neku bolest, pričalo se o normalnim stvarima. Tada sam saznao da mrzi alkohol i narodnjake, a našim bi ljudima kad bi to slušali bacao kazete, kaže D. K. Unatoč jakim pozicijama u Beogradu, kod Frenkija Simatovića, Kapetan Dragan je početkom 1994. morao napustiti obučni centar Bruška. Vrijeme je to zaoštrenih odnosa Milana Babića i Mile Martića. Vrijeme je to političkog svrstavanja.
– Znao me pitati što mislim tko će među njima pobijediti. Na kraju je otišao u Beograd. Neposredno poslije Bljeska, vratio se u Krajinu. Došao je podignuti moral, kaže D. K. koji mu se nakratko priključio u obučnom centru Bruška. Dodaje kako je centar brzo napustio jer više nije bilo ni entuzijazma, ni profesionalizma kao ’93. Kapetan Dragan je ostao tamo do pred Oluju. A onda je vojni idol krajiških Srba, u klasičnom dezerterskom stilu, napustio položaje!
Otišao pred Oluju
– Samo dan, dva prije Oluje Kapetan Dragan je otišao iz obučnog centra Bruška! Pustio je pismo s naputkom da se otvara samo u slučaju napada! Očito je imao informacije da kreće neprijateljski proboj kojem se neće moći oduprijeti. On je pobjegao, a svojima poručio: uzmite što možete, ostalo uništite! Pokupio se u Beograd. Koju godinu poslije otvorio je informatički biznis, uvozio je kompjutore i opremu za hendikepirane! I na tome dobro zarađivao. Htio se uključiti u rat na Kosovu. Tražio je mjesto za sebe, no Legija i njegovi nisu ga htjeli ni blizu. Kad sam ’99. s Kosova gdje sam s Legijom ratovao protiv Albanaca došao u Beograd, posjetio sam ga na 13. katu Beograđanke gdje je imao svoju kompaniju. Pohvalio mi se kako je on, za razliku od Legije koji je svoje ljude radi discipline i uspostavljanja autoriteta premlaćivao palicama, red uvodio bez šamaranja, kaže D. K. Kategorički odbija mogućnost da je Kapetan Dragan ratni zločinac. Tvrdi da je bila riječ o manekenu rata, mitu koji je Srbima u Krajini bio potreban za podizanje morala. Procjenjuje da će uspjeh njegove obrane ovisiti o želji aktualne srpske vlasti da mu pomogne.
– Njegova sudbina ovisi o malom Slobi, premijeru Dačiću – misli D. K. Iz izvora koji nam nisu mogli službeno potvrditi, saznajemo da je naš sugovornik D. K. svjedok protiv Kapetana Dragana o kojem je tajno iznio brojna saznanja. Konkretno se to odnosi na akciju Žaoka, kojom je u srpnju 1991. zapovijedao upravo Kapetan Dragan koji će se po zapovjednoj odgovornosti morati suočiti s ratnim zločinima i likvidacijama civila, zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca.
