Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
23. rujna 2019.
Marko Filković

Svjedočanstvo zadnjeg zapovjednika obrane Borovog Naselja: 'Potekle su suze kad sam shvatio da se moramo predati'

Foto I. Tomić
Foto I. Tomić
Autor:
Objavljeno: 3. veljača 2019. u 22:56 2019-02-03T22:56:23+01:00

Na noć 18. na 19. ne znajući da je Vukovar pao planirali smo izvlačenje u Vukovar. Drugog jutra otišao sam do tvornice Borovo, tu smo ih zadržavali. Počeli su nas tući sa svih strana. Shvatio sam da je to kraj i motorolom sam zvao neprijatelja. Javio mi se Arkan, ali s njim nisam htio razgovarati

U HKD-u na Sušaku premijerno je prikazan dokumentarno-igrani film »Glavu dole, ruke na leđa – 269 dana logora, 7 tisuća ljudi, 1 priča« koji potpisuje Stipe Majić Pipe. Projekciju filma organizirala je Zajednica Udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije. U filmu o strahotama koje je proživio u srpskom logoru govorio je i pukovnik Marko Filković, zadnji zapovjednik obrane Borova Naselja, zarobljenik logora Sremska Mitrovica, kojega je bivša JNA osudila na smrt.
Filković zajedno s obitelji živi u Rijeci, a za naš list ispričao je svoj ratni put i teške dane provedene u srpskim logorima, gdje je doživio fizičko i psihičko zlostavljanje, prošavši kroz pakao.

– Prije nekih desetak godina snimili smo serijal, dokumentarac »Heroji Vukovara«, koji je snimio pokojni Marko Babić. On nas je potaknuo da progovorimo o svemu što smo prošli u Domovinskom ratu – govori Filković započevši priču o tome kako je ipak pristao ispričati što mu se sve dogodilo u srpskom logoru.

Serija o herojima Vukovara

– Kad mi se javio Stipe Majić-Pipe, motivirao me je upravo na temelju prve priče, jer o logorašima se nije nikad govorilo. To je bila neka svojevrsna tabu tema, kao i ona o silovanim ženama u Domovinskom ratu, sve dok udruga Sunčica nije o tome progovorila. Krenuli smo slagati te kockice prošlosti koje smo gurnuli u dubinu naših sjećanja i tako je krenulo snimanje, koje je s intervalima trajalo oko godinu dana. Film traje osamdesetak minuta, ali je napravljena i televizijska serija, od pet-šest epizoda s puno više priča, koja će na obljetnicu okupacije Vukovara najvjerojatnije biti emitirana na HTV-u, koji je i pomogao u realizaciji tog projekta. A dio onoga što se u filmu može čuti i vidjeti odnosi se i na najteže ratne dane Marka Filkovića.

Dobro je što smo ostali u Rijeci

– Nakon razmjene bio sam na bolovanju i poslije u progonstvu u hotelu u Senju. To mi je bilo strašno. Tražio sam da opet odem raditi i Ukazalo se radno mjesto u kasarni na Trsatu. Radio sam do umirovljenja. Govoreći o životu u Rijeci ispričao nam je kako je zajedno s obitelji najprije bio podstanar na Krasici, pa na Kastvu, a potom je dobio kadrovski braniteljski stan koji je otkupio.
– Nakon mirne reintegracije dobili smo upit želimo li se vratiti u Vukovar. No, kćerke su rekle da ovdje idu u školu i imaju prijatelje. Sad su obje zaposlene i imaju obitelj. Imam tri unuka. Supruga i ja smo se tada lomili oko odluke, jer ipak smo mi tamo odrasli i naše su obitelji od tamo. Moji su roditelji preminuli, mojoj supruzi tata je umro, ali mama je još živa. U Borovu Naselju imamo i prijatelje, no oni svaki dan gledaju ljude s kojima su ratovali... To je jako teško. Kad gledamo na tu situaciju s distancom, mislim da smo dobro odlučili što smo ostali živjeti u Rijeci, poglavito zbog naših kćeri.

– U Domovinski rat krenuo sam poslije Krvavog Uskrsa. Živio sam zajedno s obitelji, suprugom i dvije kćeri u Borovom Naselju. Tada su postavljane prve barikade prema Borovom Selu i Trpinji. Načuo sam da se nešto sprema. Tada sam otišao na našu prvu barikadu. Na dan 2. svibnja, dan pogibije policajaca u Borovom Selu spontano smo se organizirali. Tog dana nisam ni bio kući. S vremenom je sve to eskaliralo. Iskreno, nisam mislio da će se tako zakuhati. U to vrijeme bio sam predsjednik sindikata u tvornici Borovo i nastojao sam organizirati proizvodnju. Hrvati su dolazili na posao, dok su Srbi dolazili samo po plaću. Prvog kolovoza nakon godišnjeg odmora trebali smo početi raditi u tvornici. Svi su radnici dobili poziv. Hrvati su se odazvali. Trpjeli smo provokacije zbog Borova Sela, dok je u Vukovaru još bilo mirno. U petnaest do šest počeli su granatirati Borovo Naselje minobacačima. Tada smo prestali s radom. Do pogibije Blage Zadra obranili smo naš kraj; Trpinsku cestu i druge dijelove. Tada se dogodilo groblje tenkova. Uslijedila je borba prsa u prsa, za svaku kuću. Bilo je domaćih dečki, ali i onih iz garde dragovoljaca i policajaca iz Varaždina, Čakovca, Rakitja. Bili smo dosta dobro pripremljeni. U međuvremenu je presječena komunikacija s Vukovarom. U Borovokomercu smo imali petstotinjak ranjenika u improviziranoj bolnici i 7 tisuća skrivenih civila: žena, djece i staraca. Kako je počela padati ulica po ulica, tako se počela rađati ideja o predaji. Dolazili su mi pojedini zapovjednici i govorili smo o tome. Jedan dio ljudi je otišao u proboj, po pomoć u Zagreb, ali se nikada nisu vratili. Ostali smo bez naoružanja, protuoklopnih sredstva. Imali smo jako malo raketa za osu i mina RBG tako da su oni tenkovima radili proboje, a potom pješaštvom. Pala je Trpinska cesta i sve se povuklo u Borovo Naselje. Odbijali smo pomisao na predaju, ali s vremenom smo shvatili da je to jedino rješenje – ispričao nam je Filković s posebnim, tužnim odsjajem u očima nastavljajući zatim govoriti o danima, koji su posebno obilježili noviju hrvatsku povijest.

Zarobljenik i mučenik

– Na noć 18. na 19. ne znajući da je Vukovar pao planirali smo izvlačenje i odlazak u Vukovar, misleći da će nam tada biti lakše se obraniti. Nismo znali da je Vukovar okupiran. U neko doba noću nešto mi je govorilo da ne idemo u taj proboj. Poslušao sam svoju intuiciju i nismo nigdje krenuli. Drugi dan ujutro otišao sam do tvornice Borovo, gdje je bila crta obrane. Tu smo ih zadržavali zahvaljujući i pokojnom Robertu Zadri, sinu pok. Blage. Popeo sam se na vrh zgrade tvornice. Nastupila je jeziva tišina, a nakon toga su naletila dva aviona koji su bacili bombe na našu improviziranu bolnicu. Počeli su nas tući sa svih strana. Shvatio sam da je to kraj i počeo sam motorolom zvati neprijatelja. Javio mi se Arkan, ali s njim nisam htio razgovarati. Nakon pet minuta javio mi se pukovnik Prijatelj, tako je sam sebe nazvao. Kasnije sam doznao da je to bio Nebojša Pavković kojem je suđeno u Haagu. Zamolio sam ga da prekinu s paljbom jer u zgradi imam ranjenike i civile. Nije prošlo niti pet minuta i napad je prekinut. Vratio sam se u Borovokomerc. Tada me je pukovnik zvao i pitao želimo li pregovarati o predaji. Shvatio sam da je to kraj. Bacio sam motorolu u stup i potekle su mi suze. Prišao mi je načelnik Varaždinske policijske postrojbe i zagrlio me, te mi je dao svoju motorolu. Javio sam se i počeli smo pregovore o predaji. Zamolio sam ga da prije toga propusti civile jer su četnici i pripadnici Teritorijalne obrane počeli terorizirati ljude. Kasnije se ustanovilo da je tom prilikom ubijeno 200 ljudi. Nešto kasnije dva su transportera došla po mene ispred tvornice Borovo. Major Košutić vodio je pregovore. Bio je korektan i nije dozvolio da četnici uđu u tvornicu i maltretiraju civile. Pristao sam otići u Dalj. Htio sam otići sam, ali su dečki rekli da ne može i krenuli su zajedno sa mnom u Dalj. Bili su to Albin Lozar iz Vinkovaca, Dražen Mršić iz Rijeke i Ivica Banović iz Vukovara – govori Filković prisjećajući da su tada svi sjeli u transporter.

Kako sam postao Kinez

Ratni nadimak pukovnika Filkovića je Kinez, te nas je stoga zanimalo kako ga je dobio tijekom svoje tužne ratne priče, koja je ipak imala sretan kraj.
– Kad sam postao zapovjednik Borovog Naselja, Blago Zadro me imenovao na tu poziciju. Svi zapovjednici su bili umreženi. Po zapovjedniku topništva Joviću, iz Vukovara, zapovjednik Zadro poslao mi je motorolu. Jović mi je na tom prvom sastanku rekao da moramo izabrati kodno ime za mene, odnosno šifru za motorolu. Svi su se zvali po pticama: šljuka, lasta, čaplja... Rekao mi je:
– Ma daj ovih ptičurina ima ko Kineza. Ti ćeš zato biti Kinez i tako sam dobio taj nadimak.

– Na izlazu iz Borova Naselja Arkanovci su nas izvukli. Počeli su sijevati noževi. Tada je Arkan skočio i rastjerao ih i mene uzeo pod ruku i vratio me u transporter, kao i moje suborce. Stigli smo u Dalj, u školu. Dobro poznajem taj kraj jer sam tu odrastao. U školi je bila njihova komanda. Kad smo ušli u transporter, nitko me nije razoružao. Kad smo stigli u njihovu komandu, i dalje sam imao pištolj. Dočekao nas je špalir zapovjednika i gledali su nas sa strahom. Ne znam kakve su priče o nama kružile. Arkan je došao s nama. Na prvom katu škole u zbornici dočekao nas je zapovjednik jedinica Novosadskog korpusa JNA na vukovarskom ratištu general Andrija Biorčević. Izvukao sam pištolj iz futrole, a general ih je sve gledao jer me nisu razoružali, i stavio ga na stol u znak predaje. Razgovarali smo. Imali smo dva uvjeta. Jedan je bio da se vratimo u tvornicu i da svi civili koji žele mogu ići za Hrvatsku. General je pristao.

Četiri mjeseca samice

– Drugi dan vratili smo se u tvornicu točno u devet, jer smo im rekli da će se inače naši dečki boriti do zadnjeg metka. Tijekom noći, prije negoli su nas vratili u tvornicu, premlatili su nas. Ujutro kad nas je major vidio, poludio je. Naši kad su nas vidjeli pretučene rekli su da se ne žele predati, ali smo im mi rekli da je predaja jedino rješenje. Uvidjeli smo na putu do Dalja koja je to sila i da je najbolje predati se. Mi smo imali 182 branitelja. Na samoj predaji rađen je popis svih civila. Nekoliko žena tipkalo je na pisaćim mašinama njihove podatke. Tražili smo da bude prisutan i Međunarodni Crveni križ, ali nije. Predaja je trajala cijeli dan u krugu tvornice. Četnici i pripadnici TO-a stalno su navirali u tvornicu, no major Košutić im nije dao da hodaju među ljudima. Bio je korektan. Ja i moja četiri suborca ostali smo zadnji. U jednom sam trenutku pitao majora gdje ide moja vojska, a on mi je rekao da ide u sabirne centre te da ja moram ići s njim sa zadnjim autobusom. Sad kad vraćam film unatrag, vidljivo je da su mene posebno tražili. Navečer je autobus s nas sedam, uključivši i majora, otišao u Dalj. Prenoćili smo u velikoj spavaonici, da bi nas ujutro vratili u Borovo Naselje, do tvornice. Tamo je bio opći kaos. Iz tvornice su vukli strojeve. Pljačkali su. Kad smo to vidjeli, vratili su nas u Dalj, a dan kasnije vozili su nas u Novi Sad. Vojska nije ulazila u Borovo Naselje već su tamo bili samo četnici i pripadnici TO-a. U Novom Sadu zatvorili su nas u pozadinsku bazu, u podrumsku prostoriju. Počela su prva ispitavanja. Kosovci su nas ispitivali: Tražili su podatke o postrojbama, pozicijama... Pripremali su teren. U Kamenici smo bili devet dana. Deseti dan u popodnevnim satima ukrcali su nas u kamion i odvezli nas u Sremsku Mitrovicu. Prije toga prošli smo špalir za ispraćaj. Pripadnici JNA su nas mlatili palicama i nogama, a nakon toga su nas ukrcali u marice. U Novi Sad došli smo navečer i srećom nije bilo špalira za doček. Mene su smjestili u velikoj sobi na trećem katu kaznionice. Svi su me gledali jer sam na sebi imao odoru Smb-JNA, jer su mi u Kamenici skinuli moju odoru koja je za njih predstavljala trofej i odjenuli me u njihovu. U sobi je bilo 150 ljudi koji su me čudno gledali zbog odore JNA. Shvatio sam da su to dečki iz Mitnice i sve im objasnio, a oni su meni ispričali svoju priču. Njihov zapovjednik Karaoula ispričao mi je kako je pao Vukovar. S njima sam bio tri dana, a nakon toga su me premjestili u samicu. U samici sam proveo 4 mjeseca – priča Filković pred kojim je tek bila kalvarija zatvorske torture.

Prijetnje i batine

– Po danu su me vodili na ispitivanja i svašta mi nakalemili, a po noći su nam u ćelije puštali razjarene robijaše, kriminalce, koji su bili zatvoreni kat ispod nas, da nas bjesomučno tuku. Noću su puštali robijaše da divljaju te su oni, osim što su nas tukli, redovno silovali i žene koje su bile u samici preko puta moje. To je bilo stravično za slušati. Noću su nas omekšavali za daljnja ispitivanja. Jednu noć bi nas pretukli i drugi dan bi nas pustili na miru, a onda opet ispitivali. Na početku ispitivanja udarali su me palicom i šamarali, a naljutili bi se kad ne bih rekao ono što su oni željeli čuti. Znali su sve o meni. Tako me jednom prigodom ispitivao nepoznati muškarac. Uspostavilo se da je to bio major KOS-a Medić. To sam naknadno doznao. On mi je tako prilikom jednog ispitivanja, dok je gulio jabuku, rekao kako bi me mogli zaklati, a da za to nitko ne bi znao. Tada mi je njegov pomoćnik, oficir, došao iza leđa i uzeo mi ruku. S nožem me dva puta zarezao preko vene na ruci. Imam dva ožiljka od toga. Major je ostao hladan. Bio sam u šoku. Gledao sam u njega, ali ga nisam vidio. Nisam bio svjestan da mi teče krv. Vojni policajac me vratio u samicu. Tek kad sam ostao sam, shvatio sam da krvarim. Oderao sam dio majice i s jednim dijelom sam oprao ranu, a s drugim dijelom, takozvanim pojasom, sam je zavio. Nitko me poslije nije pitao, ni u Mitrovici, ni u Beogradu što se dogodilo, a zavoj napravljen od majice nosio sam dva mjeseca. Tjedan dana su me pustili na miru, a potom sam opet odveden na ispitivanje i tada su me on i oficir premlatili. Tri vojna policajca su me u deki iznijeli iz prostorije i odveli u samicu. U samici nisam imao vode, već samo kanistar vode, koji sam dobivao svaka tri dana. Nije bilo ni wc-a već kanta, koju su praznili kad ih je bila volja. Znao sam da je dobro u takvim situacijama, prema priči jednog liječnika iz Borova, piti puno vode kako bi hematomi što prije prošli. U danu sam popio pet litara vode da ispirem masnice. Jedan od korektnijih vojnih policaja donosio mi je vodu svaki drugi dan. Nisu me dirali tjedan dana, ali sam svaki dan slušao kako tuku ljude blizu moje samice. Čekao sam u strahu da me opet dođu tući. I tako je bilo puna četiri mjeseca. Jednog jutra su došli po mene i ukrcali me u maricu. Prije toga su me tukli i zbog toga ne čujem na lijevom uhu. Dobili smo batine za oproštaj. Nakon sat i pol vožnje stigli smo do velike zgrade, u vojni zatvor u Beograd – kaže Filković pred kojim je tek bilo suđenje u Beogradu i neizvjesnost oko razmjene zarobljenika.

Čekajući smrt u Beogradu

– Naravno dočekao nas je špalir za dobrodošlicu. Moje su suborce tukli, a kako sam ja imao veliku bradu i odoru JNA, mislili su da sam četnik, pa me nisu tukli. Predali su mi stvari koje su mi bili oduzeli: novčanik s fotografijama moje supruge i kćeri, sat, ali nije bilo zlatnog lančića s križem i 100 maraka, što me nije iznenadilo, naravno. Odveli su me u ćeliju koja je imala wc, umivaonik i ormar bez vrata. Kad su me zarobili, imao sam 85 kilograma, a kad sam došao u Beograd imao sam 49 kilograma. U Mitrovici su nas hranili masnom vodom i koricom kruha ili malom zdjelicom palente koja je gorka, ili grizom koji je ljut. Hranu su nam donosili robijaši u pratnji čuvara, te smo prije jela dobivali batine pa bi nam hrana prisjela. Zapravo za mene nitko nije ni znao da sam živ sve do mjeseca veljače. Jer, kad bi dolazili pripadnici međunarodnog Crvenog križa, stražari bi nas sakrivali. No, djevojkama iz Norveške netko je rekao da nas osam skrivaju. One su inzistirale da budemo registrirani. Tada sam prvi put supruzi poslao poruku. Nisam znao gdje mi je supruga, ali sam se javio njezinoj obitelji u Zagrebu, za koju sam znao. Prije suđenja u Beogradu preko Makedonije mi je poslala paket u kojem su bile košulje, slatkiši i cigarete, koje su predstavljale pravi kapital jer je Srbija bila pod sankcijama. Njima sam podmićivao stražare od kojih sam u zamjenu dobivao korisne informacije i slao poruke.

Filković se zatim prisjeća i anegdote vezane za njegov izgled i održavanje higijene u zatvoru.

– Vojni policajac, jedan od boljih, čim sam došao u vojni zatvor u Beograd pitao me bih li se okupao. Našao mi je vojno donje rublje i okupao sam se. Odveo me do brice i nakon što me vidio urednog uzviknuo je: »Pa ti si isti Zenga!« A ja sam mu uzvratio – »Ja jesam Zenga!«

Prisjećajući se dolaska u vojni zatvor u Beogradu navodi kako mu je prvog dana vojnik donio veliku porciju fažola i kvarat kile kruha, rijedak obrok koji je pojeo doslovno u trenu.

– U Beogradu su počeli slagati optužnice. Priprema optužnice trajala je tri mjeseca, a nakon toga su nas izveli pred sud, nas četvoricu. Dodijelili su po 15, 20 godina kazne i meni smrtnu kaznu. Optužen sam za genocid nad srpskim narodom. Optužili su nas za zlodjela koja nismo počinili. U srpnju sam osuđen na smrt i čekao izvršenje. No nekoliko dana nakon toga doznao sam od oficira koji je predao Delnice, a koji je bio u ćeliji do mene, Jugo Bulj, da će nas razmijeniti. S njim su me puštali u šetnju. On mi je prenosio sve informacije i rekao mi je da će sigurno doći do razmjene. I on se nadao razmjeni jer su ga naši tražili. Rekao mi je da će 14. kolovoza doći do razmjene i tako bi. Tog dana u četiri sata ujutro su nas prozvali i ukrcali u dva autobusa. U autobusu su nas tukli i pljačkali, ako je kojim slučajem netko još nešto imao na sebi poput recimo prstena. Vojni policajci, ali i Rusi Unproforci tukli su nas do Nemetina. U Nemetinu smo stali. Bilo je pakleno vruće. Nisu nam dali vode od Beograda i ljudi su počeli kolabirati. Pročuo se glas da nema razmjene. Mi smo se dogovorili da ako ne dođe do razmjene, da ćemo nahrupiti van iz autobusa i krenuti prema našima. Razmjena je ipak održana i negdje oko četiri sata popodne došli smo u Osijek, a potom krenuli prema Zagrebu, oni koji su tamo imali obitelj. Supruga, njena majka i brat su me dočekali na Stenjevcu. Nismo se vidjeli 272 dana, odnosno 9 mjeseci, a cijelu obitelj nisam vidio punih godinu dana. Kad smo došli kući kod rodbine kćerke su kad su me vidjele i bile zbunjene. Uzeo sam ih u naručje. Bio je to iznimno dirljiv trenutak i za mene i za njih – priznaje umirovljeni pukovnik, čija je priča doista predložak za film. I autentično svjedočanstvo o Vukovaru.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.