Imamo hit!

    Zbog te će preobrazbe video zapis Antičevićkina odgovora »jes, tenk ju veri mač« ostati zapamćen kao biser godine, ali i više od toga, postat će pop-kulturna činjenica, baš kao što je onomad postala »it’s OK« Fani Čapalije. Zbog tog sleđenog pogleda, koji u promatraču izaziva određenu vrstu prisnog sažaljenja, čak solidarne posramljenosti u ime onoga tko se osramotio – a engleski jezik nudi precizno određenje tog osjećaja sintagmom »second-hand embarrassment« – zbog tog, dakle, pogleda munjevito raste gledanost video zapisa te izjave koja je, u trenutku dok ovo pišem, na internetu pogledana dvjesto tisuća puta. To je više nego što je »Bižuterija« Jelene Rozge uspjela prikupiti u prvih mjesec dana nakon lansiranja. 

    Prisjetimo se načas izbora za Miss svijeta u Sun Cityju, u Južnoj Africi, u studenom 1993. godine. Fani Čapalija našla se tad među pet najljepših. Zajedno s predstavnicama Jamajke, Južne Afrike, Filipina i Venezuele odgovarala je na pitanja. Sve je bilo dobro dok je jedna od članica žirija nije pitala što misli o natjecanju u kupaćim kostimima, ne misli li da je to zastarjelo. Fani se zbunila pa joj je u pomoć pritekao voditelj showa Pierce Brosnan, ponovivši joj pitanje. »It’s OK!«, ispalila je naša predstavnica i ušla u povijest, baš kao i naša nova predstavnica Ingrid. U Bruxellesu bi nas obje predstavile na jednak način. 

    Kosoričin »day after yesterday« još bi i mogao proći kao lapsus. Antičevićkino »jes, tenk ju veri mač« ne bi se moglo prikazati lapsusom ni uz pomoć bujne mašte onih najmaštovitijih. Ovih su dana korisnici Facebooka dali sve od sebe da, motivirani onom solidarnom posramljenošću, »izvuku« Ingrid Antičević. »Danas sam iz pouzdanih izvora saznao da se u biti radi o velikom nesporazumu, a mediji su sve to napuhali. Naime, Ingrid je krivo čula pitanje novinarke. Umjesto »what is your main goal in Brussels?«, njoj se učinilo da ju je pitala »what about meat loaf in Brussels?« pa je, naravno, odgovorila sa »yes, thank you very much«, veli Mario Dominiković, šaljivo odrađujući apologiju političarke, koja se sama nije znala obraniti.    

   Nepodnošljiva lakoća zastare

    A koji je uopće njezin krimen? To što se obrukala i nije neka prevelika stvar. Bilo je od nje i većih promaja, kako kaže TBF – pa opet sve to nekako uđe u zastaru, kao bibinjska pedofilija. Zaboravili smo kako je Ivo Banac krao državni novac prikazujući se kao podstanar sebe samoga i plaćajući police za knjige stotinama tisuća kuna, kao da su napravljene od rastaljenih zlatnih poluga; i danas ga, samo par godina nakon te blamaže, redovito zovu na Prisavlje da u ulozi moralne vertikale dijeli bob od popa. Zaboravili smo kako je Radimir Čačić, samoprozvani Mesija hrvatskog gospodarstva, karijeru izgradio kao kralj smutljivaca na direktorskoj poziciji uništene tvrtke Coning. Ne mora se Ingrid Antičević pravdati za svoju neobrazovanost. Ima i drugih koji se kroz studij prava provuku alternativnim putovima. Sjetimo se Đapića. Njezin je stranački šef, premijer Milanović, lijepo rekao ovog tjedna da ne moraju svi promatrači u EU parlamentu savršeno baratati engleskim. I stvarno, Ingrid Antičević Marinović je osposobljena za ono što se od nje u EU i traži: da se u naše ime ljupko smješka i na sva pitanja odgovara sa: »jes, tenk ju veri mač«. U međuvremenu na raspravama može kratiti vrijeme gledajući što ima novo na »jubitu«. 

    Duguje li nam uopće išta Ingrid Antičević? O, da. Itekako. Duguje nam, za početak, to da nas ne sramoti. Da su u kasicu prasicu stavili jednu kunu svaki put kad su nas hrvatski političari, zastupnici interesa hrvatskih građana, obrukali u inozemstvu, dosad bi se nakupilo za Filipovićev englesko-hrvatski rječnik. Em smo imali ministre vanjskih poslova koji ne znaju beknuti ni riječ na bilo kojem jeziku osim na brdsko-planinsko hrvatskom, em nam ni premijeri ni predsjednici nisu osvjetlali obraz mukotrpnim probijanjem kroz napamet naučene govore na engleskom, a izgovorene opet s onim naglašeno velarnim, kazahstanskim naglaskom.      

Pedeset tisuća za smješkanje

    Ako dopuste Ingrid Antičević Marinović da zbilja ode u Bruxelles mutavo se smješkati, plašljivo šireći zjenice pred svakim službenim upitom i u svakoj kuloarskoj raspravi u kojoj ne može sudjelovati (osim sa »tenk ju veri mač«), neka to bude početak jedne drugačije prakse zapošljavanja. Neka, recimo, na mjesto predsjednika uprave nekog javnog poduzeća, recimo Hrvatskih željeznica, dođe mladić koji je odustao od srednje škole, jedno vrijeme se bavio džeparenjem, a onda se zaposlio kao skladištar. Nema veze što ne zadovoljava uvjete natječaja. Ne zadovoljava ih ni Ingrid Antičević Marinović, pa će svejedno uzimati mjesečno pedesetak tisuća kuna; saborsku plaću plus honorar i dnevnice Europarlamenta. Tko na to ne bi uskliknuo: »Tenk ju veri mač!« 

    Ne, budimo ozbiljni. Ono što nam duguju budući promatrači u EU, njih dvanaestero iz saborskih redova, jest to da predoče jesu li kompetentni, jesu li sposobni predstavljati hrvatske građane na način koji u nama neće buditi osjećaj solidarne posramljenosti. Predočite, dame i gospodo, svoje znanje, onako kako ste predočili imovinske kartice – da vidimo tko novcem poreznih obveznika, metaforički rečeno, iznajmljuje sam sebi stan u Europi. A ako su pak sposobni jedino za to da nam iz Bruxellesa isporučuju redovnu dozu »jubito« hitova, kao što ovaj bestseler Ingrid Antičević obećava, duguju nam barem to da onamo odu noseći majice s otiskom »Svi smo mi Fani Čapalija.« Još bolje, neka u Bruxelles ode Fani glavom. Žena financijski ne stoji dobro, tih pedeset tisuća dobro će joj doći, a sa svojim univerzalnim »it’s OK« bolje će lobirati za nas nego Ingrid, na kojoj onaj smješak preplašene djevojčice – recimo to ipak – izgleda pomalo jezivo.