Može li se u Hrvatskoj ponoviti BiH scenarij?

Sve miriše na hrvatsko proljeće: Što bi trebali tražiti prosvjednici?

Srđan Brajčić

Reakcionari iz redova političke desnice i političkog katoličanstva, kao i iz njihovih satelitskih građanskih udruga i paravojnih stožeraških pokreta nisu usamljeni u artikulaciji nezadovoljstva. Gnjev sikću i građanske udruge, a iz zimskog sna kao da se bude i konformistički sindikati 



Vatrena pobuna širokih narodnih masa u Bosni i Hercegovini jenjava. U susjedstvu sve su tiši svi oni koji su se osjetili pokradeno, ogorčeno i potlačeno, tako da se život na ulicama Sarajeva, Tuzle ili Mostara donekle vraća u svoju tmurnu, postapokaliptičnu kolotečinu. Bosanci i Hercegovci kao da su u jednom dahu izbacili svoju gorčinu koju su skupljali zadnjih dvadesetak godina. No, revolucionarni ushit koji je – jedno vrijeme – prijetio da će poharati ovu (para)državu, otvorio je neka pitanja. Recimo, može li se u Hrvatskoj ponoviti jedan takav scenarij s obzirom na to da i u nas raste sve ono što bi trebalo padati, i obrnuto? 



  Mate Kapović serijom napisa ukazuje na potpuni propuh u strukturama hrvatskih vlasti od 1990. godine naovamo. No, može se pomisliti da se ovakva intelektualna borba protiv ustrojenih i promašenih politika svodi na pisanje protiv vjetrenjača. Kapović je svjestan toga i kaže da je »svakako u jednoj mjeri riječ o borbi protiv vjetrenjača«. Ipak smatra da ima i sitnih pomaka, jer se neke ideje šire i, ako ništa drugo, bar se javlja sumnja u neke stvari koje su prije bile neupitne. 


  – Naravno, ja sam tu samo jedan od ljudi koji se kritički odnose prema današnjem sustavu. Osim toga, smatram da, čak i ako se ništa ne promijeni, treba biti svjestan stvarnosti i znati u kakvom svijetu živimo. A da bi se išta moglo promijeniti, pa makar i minimalno, najprije treba razumjeti što danas imamo i kako bi stvari bar teoretski mogle drugačije funkcionirati. No treba također naglasiti i to da se budućnost ne može nikako predvidjeti. Da mi je netko prije samo tjedan i po rekao da će se u BiH događati ovo što se danas događa, rekao bih mu da je lud. Ne samo ja, nego i svi drugi, iako sad svi analitičari tvrde da je to u BiH bilo predvidljivo, kaže Mate Kapović. 





  – To je uvijek moguće. Hrvatska, Srbija i Crna Gora su s BiH povezane na vrlo sličan način kao arapske zemlje međusobno, a poznato je kako se tamo lančano širilo »arapsko proljeće«. U Hrvatskoj su već sazvani prosvjedi potpore BiH i prosvjedi inspirirani događajima u BiH, vidjet ćemo što će od toga ispasti. Zanimljivo je da je npr. sindikat policije u Srbiji već najavio da u slučaju prelijevanja prosvjeda preko granice oni neće čuvati politiku od prosvjednika, smatra Mate Kapović s Odsjeka za lingvistiku pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 


  Jadno gospodarstvo – koje je u BiH očito potaknulo val socijalnog nezadovoljstva – u Hrvatskoj, doduše, nije dotaknulo svoje dno, ali svi svježi pokazatelji ukazuju na to da politike ne uspijevaju riješiti niti jedan problem hrvatskog društva: rastu nezaposlenost i inozemni dug, nasuprot tome padaju industrijska proizvodnja, broj zaposlenog stanovništva i BDP. Kako vidimo, kriza se u mandatu SDP-ove vlasti dodatno i opasno produbljuje. Građansko nezadovoljstvo ekonomskim stanjem može se osjetiti, ali ono ne izlazi iz udobnosti kućnih fotelja i holova trgovačkih centara. Kapović podsjeća na to da se i u BiH sve mirno promatralo 20 godina i onda je eksplodiralo; počelo se bacati kamenje i paliti zgrade. Ljudi su mirni sve dok jednom tome ne dođe kraj. 


  – Osim toga, prije tri godine su bili veliki prosvjedi širom Hrvatske, koji su trajali mjesec dana i u kojima je npr. u Zagrebu bilo i po 15.000 ljudi. Dakle, teško da se može reći da su ljudi potpuno pasivni, samo što je medijsko pamćenje vrlo kratko. Osim toga, valja voditi računa i o tome da u ekonomskoj krizi ne dolazi nužno samo do socijalnog bunta, nego bujaju i različiti vidovi političke i društvene patologije. Tu je lako navesti primjere: od uspona nacizma ili sad Zlatne zore u Grčkoj pa do lanjskih stožeraških i obiteljaških akcija. To su klasične posljedice krize – desnica u krizi, kako se ne bi išlo na prave probleme i kako bi se zadržao status quo, traži lažne krivce i žrtve: Srbe, homoseksualce itd. A takve reakcionarne snage imaju puno više resursa (Crkva, HDZ, potpore od Bandića, Todorića i sl.) od progresivnih snaga pa je onda i logično da im se lakše afirmirati, ocjenjuje Kapović. 


 Artikulacija nezadovoljstva


  Reakcionari iz redova političke desnice i političkog katoličanstva, kao i iz njihovih satelitskih građanskih udruga i paravojnih stožeraških pokreta nisu usamljeni u artikulaciji nezadovoljstva spram ovakve politike. Gnjev, naime, sikću i građanske udruge koje se tradicionalno bore za viši stupanj liberalne demokracije u Hrvatskoj. Iz dugogodišnjeg zimskog sna kao da se bude konformistički hrvatski sindikati. Nezadovoljstvo se, čini se, okrupnjava; boje li se, međutim, političke elite većih socijalnih nemira sve nezadovoljnijeg puka? 



Bosanski poučak također svjedočio o tome da su ho-ruk okupljeni prosvjednici u BiH bili neočekivano vrlo jasni – tražili su ostavke svih političkih struktura u državi. Što bi prema tome trebali tražiti hrvatski prosvjednici, ako jasno jednog dana izađu na ulice. Kapović kaže da su ga prosvjednici u BiH ugodno iznenadili svojom artikuliranošću. 


  – Ja sam u javnosti iznio prijedloge progresivnih prijelaznih zahtjeva koji bi se mogli tražiti. To su ukratko: postupno poništenje privatizacije u okvirima realnih mogućnosti. Uspostava neovisnih pravosudno-istražnih tijela (s izabranim čelnicima) za istragu gospodarskog i političkog kriminala u zadnjih 25 godina. Uspostava međunarodne komisije za reviziju nelegitimnog inozemnog duga kao u Ekvadoru. Konfiskacija imovine svih pripadnika dosadašnje političke i ekonomske oligarhije koji ne mogu (naknadno) dokazati da su je pošteno zaradili. Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama. Početak postupne demokratizacije društva na svim razinama (zborovi građana, internetski referendumi, jačanje samouprave i decentralizacije. Mogućnost smjene izabranih državnih dužnosnika i zabrana kandidiranja dosadašnjima. Zabrana financiranja izbornih kampanja privatnom kapitalu (uključujući i neposrednu medijsku promociju). Postupno uvođenje demokracije na radnim mjestima i demokratski nadzor nad društvenom imovinom (na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini). Prestanak financiranja vojnih akcija u inozemstvu, vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina, suvišnog državnog aparata, privilegija državnih dužnosnika itd. Besplatno obrazovanje i zdravstvo. Uspostava stručnih ekonomskih tijela za planski razvoj na svim razinama društva. Drakonske kazne za korupciju i potpuna transparentnost (sve online) u radu društvenih poduzeća i institucija, navodi Kapović.



  – Ako su pametne, boje se. Da je politika zabrinuta, pokazuje i Vučićevo sazivanje Dodika u Beograd te Milanovićev posjet Mostaru. Osim toga, i u medijima i među režimskim intelektualcima je prilično vidljivo nastojanje da se više ili manje izravno osudi ono što se događa u BiH, proglasi huliganizmom, nepotrebnim nasiljem i sl. Osim toga, već je u javnom diskursu vidljivo da je došlo do zbunjenosti kod liberala, konzervativaca i nacionalista jer se ono što se događa u BiH nikako ne uklapa u njihovo poimanje politike i svijeta pa se onda pribjegava raznim smiješnim teorijama urote i tome slično. U svakom slučaju, kako god sve to u BiH završilo, ništa više neće biti isto. Ne samo u BiH, nego i u okolnim zemljama, ocjenjuje Mate Kapović. 


  Napominje, međutim, da je konformizam i konzervativizam sindikalnih vođa svakako jedan od razloga neaktivnosti i mlitavosti samih sindikata. No postoje i neke realne okolnosti koje jako ograničavaju sindikate; recimo, samo je 17 posto radnika iz privatnog sektora sindikalno organizirano. I to nije samo posljedica nesposobnosti sindikata, kaže Kapović, nego i države koja radi u korist kapitala i dopušta kršenje radnih prava, zabranu osnivanja sindikata itd. 


  – Osim toga, tu je i utjecaj medija, kroz koje nas se stalno uvjerava da je problem to što imamo prevelike plaće, da je problem javni sektor, da je problem što smo lijeni, da ne možemo očekivati od države da riješi sve probleme itd. Čini se sve da se otpor atomizira i uništi. I to će ići do određene granice, ali jednog trena bi moglo eksplodirati kao u BiH i onda će opet biti malograđanskog plača jer će gorjeti »lijepe zgrade« (kako se izrazila jedna voditeljica iz BiH), a sad ti isti ne govore ništa o uvjetima u kojima mnogi danas u Hrvatskoj preživljavaju, govori Kapović. 


 Crna budućnost


  Upozorava, međutim, da do velikih pobuna – suprotno proširenom mišljenju – ne dolazi nužno kada su stvari na dnu. Kapović to ilustrira primjerom iz 1968. godine kada je došlo do velikih pobuna širom svijeta; to je bio kraj – iako se tada to još nije znalo – najvećeg svjetskog ekonomskog progresa u povijesti, zlatnog doba kapitalizma između 1945. i 1970. Do pobune može doći, ukazuje Kapović, i kada se stvari počnu lagano poboljšavati, iako se u ovom trenutku ne vidi da će doći čak i do toga. Ako se politika radikalno ne promijeni, upozorava Kapović, nema sumnje da je pred nama crna budućnost. Pojašnjava da Hrvatska nema apsolutno nikakve ekonomske perspektive. Jedina svjetla točka je turizam, ali ekonomija se ne može samo na tome zasnivati. Dodaje da se nalazimo na slobodnom tržištu s puno razvijenijim ekonomijama zapadne Europe, s kojima se ne možemo natjecati. To nije stvar naše volje nego strukturnih okolnosti. To se već jasno vidi po nekim podacima iz ovih zadnjih pola godine od ulaska. 


  – Recimo, od ulaska u EU je povećan uvoz mlijeka za 90 posto, a u samom prvom mjesecu nakon ulaska je uvezeno 524 posto više jaja i četiri puta više svinjetine. To se onda, dakako, odražava i na našu proizvodnju. Osim toga, banke su praktički sve u stranom privatnom vlasništvu i nemaju interesa ulagati u riskantnu domaću proizvodnju, nego im se više isplati financirati osobno zaduživanje i uvoz, čime onda podupiru i proizvodnju u svojim matičnim zemljama, s kojom imaju isprepletene materijalne i vlasničke interese. Od europskih se pak fondova može očekivati nešto sitne trenutne koristi, no dugoročno nam to ne pomaže. EU uvijek snosi samo dio troškova, drugi dio moramo dati sami. Kako nemamo novca, moramo se zaduživati; kod privatnih banaka u stranom vlasništvu. Sve projekte nam odobravaju birokrati u Bruxellesu, a samo naivac može misliti da će to biti uvijek u interesu cijelog našeg društva. Također, i novac koji se od EU dobije (iako treba voditi računa da ćemo mi ove godine »članarinu« u EU platiti oko 3,5 milijarde kuna) velikim će dijelom ići nazad na Zapad raznim konzultantima i industriji. Jer postoji obaveza kupovanja EU proizvoda, što znači da se sredstvima koje mi dobivamo zapravo subvencioniramo zapadnoeuropsku industriju. U svakom slučaju, budućnost koja nam se smiješi je trajna nerazvijenost na periferiji EU, smatra Mate Kapović.