ZAGREB »Nigdje nismo sigurni«; »Bojim se«; »Eskalacija nasilja i svakodnevne homofobije« – te su poruke odaslali pripadnici LGBT zajednice nakon napada suzavcem u zagrebačkom klubu Super Super, upozoravajući kako ljudi različitog rodnog i spolnog odabira sve više trpe najrazličitije vrste nasilja, od zakonskoga do fizičkog, od nasilja na ulici i poslu, do nasilja u obitelji.

Gotovo tri četvrtine LGBT osoba, više od sedamdeset posto, pretrpjelo je neku vrst fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja, pokazalo je posljednje istraživanje, provedeno prije četiri godine nad 690 osoba u Zagrebu, Splitu i Rijeci, znakovito naslovljeno »Brutalna stvarnost«. Istodobno, manje od deset posto žrtava prijavilo je napad, što svjedoči o tome da LGBT osobe nemaju povjerenje u institucije, te da je stvarna količina nasilja vjerojatno još i veća.

Težina riječi

No od 2013. godine, takvo se stanje još i pogoršava, kazali su za naš list sugovornici iz nevladine organizacije Zagreb Pride. Te 2013. godine, kažu u Zagreb Prideu, »započeo je novi val nasilja i razdvajanja, čije posljedice se osjećaju i danas«. »U posljednje vrijeme susrećemo se s eskalacijom govora mržnje prema svima koji odskaču od tradicionalnih društvenih normi. Institucije, a pritom mislimo na Vladu, ne uzimaju uopće u obzir Zakon o životnom partnerstvu pri izradi novih zakona, tako da su, primjerice, u Poreznom zakonu životni partneri i partnerice nepoznat pojam. Da ne spominjemo na koji način se tretira pitanje prava na rodni identitet. Samim time se nad LGBTIQ osobama vrši psihičko nasilje i šalje poruka da se naša prava umanjuju«. Problem je, kažu, i razina javnoga govora. »Osobe iz javnog i političkog života ne shvaćaju težinu svojh riječi, kao ni odgovornost za svaku izgovorenu riječ. Sve što slušamo u javnom prostoru, nikako ne pomaže da se razvije povjerenje prema institucijama«, upozoravaju LGBT osobe.

Precizan broj nasilnih izgreda nemoguće je utvrditi, pa se valja osloniti na istraživanje iz 2013., u kojemu je utvrđeno da je gotovo svaki peti ispitanik, njih 17 posto, doživio neki oblik fizičkog nasilja. Istodobno, svaka druga LGBT osoba doživjela je neku vrst psihičkog nasilja, ponajviše od nepoznatih, no zabrinjavajući je podatak da je trećina žrtava nasilje doživjela od kolega na poslu, te čak petina od članova uže obitelji.

Izbrisati manjinu

U Zagreb Prideu upozoravaju kako je »krajnji cilj svake netrpeljivosti prema manjinama naprosto ih izbrisati«, a u hrvatskome su društvu metode najraznovrsnije, »od sustavnog zakonskog nasilja, kakvo je referendum o braku, do fizičkog, poput incidenta u klubu Super Super«. Zato vladu i političare pozivaju na odgovornost, i naglašavaju kako »oko toga ne treba okolišati«.

Razočaravajuće je da čak i istraživanje iz 2013. godine, prema kojemu je gotovo dvije trećine LGBT osoba doživjelo neki oblik nasilja, zaključuje da su »LGBTIQ osobe otvorenije svojim identitetima«, što je posljedica stanovitoga dotadašnjeg društvenog sazrijevanja. No ta »poboljšanja« u Zagreb Prideu danas jedva da osjećaju: istina je, priznaju, »da su se mnoge stvari promijenile nabolje od prve Povorke ponosa u Zagrebu 2002.«, ali »još se uvijek susrećemo s golemom netolerancijom u svim aspektima postojanja«.

LGBT osobe, kažu, imaju izbor: ili se još više povući u tzv. »sigurne prostore«, što znači život u strahu i skrivanje vlastitog identiteta, ili »odbaciti potrebu za sigurnošću i osjećati se slobodno«. »A do osjećaja slobode ne možemo doći autosugestijom, već samo tako da se ponašamo slobodno, i to u svakoj prilici: na ulici, u obiteljskom domu, na poslu. U tom smislu, sloboda je za nas stalna borba. Ona, primjerice, znači da se protiv netrpeljivosti borimo u svakom klubu, a ne da se povučemo u klubove gdje ćemo se osjećati sigurno. To je naš jedini izbor: ili borba ili geto«, poručuju LGBT sugrađani.