Koliko god aktivna regionalna politika bila važna, pogotovo u slučaju Hrvatske, kojoj stabilizacija i europeizacija turbulentne regije doista treba biti prioritet, to u okolnostima u kojima se Hrvatska kao članica EU nalazi više nije dostatno za uspjeh
Budući da je sudjelovanje u kreiranju i provođenju vanjske politike – uz ovlasti na području tajnih službi i obrane – jedna od najvažnijih predsjedničkih ovlasti, razlike u pogledima na to područje između aktualnog predsjednika Ive Josipovića i HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović možda će u drugom izbornom krugu, iako u prvom izbornom krugu nisu odigrale veću ulogu, značajnije utjecati na izbornu kampanju, pogotovo ako se kampanja ipak vrati u okvire stvarnih, a ne fiktivnih predsjedničkih ovlasti, što je bio slučaj dosad.
Iako je vanjska politika logikom predsjedničkih ovlasti trebala predstavljati jedan od najznačajnijih segmenata aktivnosti predsjednika Josipovića u prvom mandatu, ovdje se najprije moramo zapitati postoji li uopće Josipovićeva vanjska politika i, sukladno tome, postoji li hrvatska vanjska politika uopće?
Odgovor na to pitanje samo je djelomično pozitivan. Hrvatska vanjska politika – baš kao i Josipovićeva vanjska politika – zasad postoji isključivo u regionalnom kontekstu. Dakle kao regionalna politika. Izvan regije, hrvatske vanjske politike uglavnom nema. Hrvatski je predsjednik povukao na početku mandata nekoliko značajnih simboličkih gesta kojima je dao značajan doprinos procesu regionalnog pomirenja. Kada je riječ o vanjskopolitičkim inicijativama, diplomatski proces Brdo-Brijuni svakako je najvažnija inicijativa, no i u tom je slučaju ponovno riječ isključivo o regionalnoj inicijativi.
Proces Brdo-Brijuni zamišljen je kao projekt regionalne suradnje zemalja na jugoistoku Europe na putu prema EU, no riječ je uglavnom o temama i projektima koji su u nadležnosti vlade, a ne predsjednika države. Stoga se kod takvih inicijativa predsjednik u pravilu mora savršeno uskladiti i nadopunjavati s premijerom, odnosno vladom, a to se za proces Brdo-Brijuni, baš kao i za cjelokupnu vanjskopolitičku koordinaciju između Pantovčaka i Banskih dvora, pokazalo kao velik i često nepremostiv izazov.
Nevidljiva zemlja
Koliko god aktivna regionalna politika bila važna i poželjna, pogotovo u slučaju Hrvatske kojoj stabilizacija i europeizacija turbulentne regije doista treba biti jedan od vanjskopolitičkih prioriteta, to u okolnostima u kojima se Hrvatska kao članica EU danas nalazi više nije dostatno za uspjeh. Naime, Hrvatska osim regionalne politike treba raditi i na ostalim područjima, primjerice mora graditi mrežu europskih savezništava i prijateljstava, no hrvatskoj vanjskoj politici nedostaje upravo proaktivna uloga na europskom, a pogotovo na globalnom planu.
Nakon što je ispunila dva svoja glavna »strateška« cilja – ulazak u NATO i EU – hrvatska je vanjska politika postala bezidejna i bezlična, za što odgovornost, dakako, snosi i Josipović. Hrvatska u posljednjih pet Josipovićevih pet godina na Pantovčaku, kao i u tri Milanovićeve godine u Banskim dvorima, nije sklopila nijedno novo strateško partnerstvo u europskim okvirima, a uspjela je pokvariti neka stara savezništva, pogotovo ono s Njemačkom, iako je Berlin imao golemu i uglavnom pozitivnu ulogu na europskom putu Hrvatske.
Hrvatska je u europskim okvirima nevidljiva, iako za to, dakako, ne treba kriviti isključivo Josipovića. Trenutačna vladajuća elita, uključujući i Josipovića, na europskom parketu nije uspjela uspostaviti partnerske odnose s drugim europskim državnicima, posebno s onima iz najmoćnijih europskih zemalja, kao ni s onima iz potencijalno bliskih srednjoeuropskih zemalja.
Sve to zasigurno su detektirali i u stožeru Josipovićeve protukandidatkinje za najvišu političku funkciju, čiji bi dolazak na Pantovčak označio i početak preispitivanja, a onda vjerojatno i zaokret na vanjskopolitičkom planu, premda bi se time, naravno, otvorio i novi krug političkih sukoba između Pantovčaka i Banskih dvora, kojih nije nedostajalo ni u proteklih pet godina.
Kolinda Grabar Kitarović kao hrvatska predsjednica sigurno ne bi svoje vanjskopolitičko djelovanje ograničila isključivo na regiju, kao što je također vjerojatno da bi naglasak stavila na NATO i sigurnosna pitanja, pokušavajući izvući dodatnu vrijednost iz činjenice da Hrvatska već godinama, i prije nego što je postala punopravna članica Sjevernoatlantskog saveza, sudjelovanjem u vojnim misijama Sjevernoatlantskog saveza u Afganistanu i drugim ratnim žarištima savjesno i vrlo lojalno izvršava sve svoje obveze koje proistječu iz tog članstva, a ponekad i više od toga.
Uskladiti interese
Također nije teško pretpostaviti da bi Grabar Kitarović vjerojatno pokušala resetirati poremećene odnose s Njemačkom, ali i unaprijediti odnose sa Sjedinjenim Državama, iako valja reći da ti odnosi, ako već nisu bili naročito poboljšani u Josipovićevom i Milanovićevom mandatu, nisu bili ni značajnije pokvareni, jer moramo imati na umu da politika Washingtona prema Hrvatskoj već odavno nije određena političkom opcijom koja je na vlasti u Zagrebu.
Kolinda Grabar Kitarović, barem kada je riječ o odnosima s Washingtonom, kao američka studentica u nesumnjivoj je prednosti u odnosu na Josipovića. Stoga možemo biti sigurni da se njoj ne bi mogao dogoditi gaf kakav se bio dogodio Josipoviću, koji je tijekom svog zadnjeg posjeta Americi najprije najavio da će ga primiti i Barack Obama, što je onda morao demantirati.
Promjenu hrvatske pozicije u odnosu prema trenutačno najaktualnijem sigurnosnom i političkom pitanju na Starom kontinentu – odnosima s Rusijom – u eventualnom mandatu prve hrvatske predsjednice ne treba očekivati, ali samo zato jer Hrvatska ni dosad nije izlazila iz okvira politike utvrđene u Bruxellesu i Washingtonu. Hrvatska je slično postupila i u odnosu prema Siriji, stavljajući svoje obveze prema saveznicima ispred svojih gospodarskih interesa.
Što bi »amerikanizacija« hrvatske vanjske politike donijela Hrvatskoj? Odnosi sa SAD-om, koliko god da su važni, također nisu dovoljni, niti mogu nadomjestiti, pogotovo kada je riječ o ekonomskim interesima, strateške odnose s europskim zemljama. Hrvatska je članica EU, a Amerika je daleko. Stoga svaka hrvatska vanjska politika, ako želi biti uspješna, mora raditi na jačanju dobrosusjedskih odnosa, bilateralnih i multilateralnih odnosa s ostalim zemljama u okviru EU. Uspješna hrvatska politika mora uskladiti hrvatske političke i gospodarske interese s politikama EU, a time i kapitalizirati vlastito članstvo u EU.
No prije toga svaka uspješna vanjska politika mora ispuniti još jedan temeljni preduvjet: oko njezinih osnovnih odrednica moraju se usuglasiti svi glavni politički akteri, no to u kohabitacijskim okolnostima ne bi bilo nimalo jednostavno. Eventualna kohabitacija Kolinde Grabar Kitarović i premijera Milanovića, naime, mogla bi biti vrlo burna, što nije rijetkost na ovim prostorima. O tome zorno svjedoči jedan primjer iz susjedne Slovenije. U drugoj polovici prošlog desetljeća, kada je svađa pokojnog slovenskog predsjednika Janeza Drnovšeka i tadašnjeg premijera Janeza Janše bila na vrhuncu, stvar je otišla toliko daleko da je Janša financijski potpuno blokirao Drnovšekov ured. U jednom trenutku Drnovšek je priprijetio da će u službeni državnički posjet španjolskom kralju otputovati privatnim automobilom, jer zrakoplovnu kartu za Madrid njegov ured nije imao odakle platiti. Odnosi Drnovšeka i Janše bili su toliko loši da njih dvojica međusobno uopće nisu komunicirali, a Drnovšek je Janšu javno nazivao »princom tame«, što je sve, naravno, bacilo vrlo loše svjetlo na državu, koja je dotad bila primjer uzorne tranzicije i priča o uspjehu. Iako je ovaj primjer, dakako, drastičan, on je i dovoljno ilustrativan za to koliko kohabitacija na ovim prostorima – pogotovo u slučajevima kada nije samo riječ o nepomirljivim političkim konceptima, nego i o oprečnim karakterima – može poprimiti neželjene i posve nekontrolirane oblike.
