Sa stajališta »ljevije« ljevice, njegove izjave sa sastanka sa braniteljima nisu ništa više »desničarske« od niza izjava kojima se on divi Franji Tuđmanu i čak zaziva promjenu imena zagrebačkog Markovog trga u Tuđmanov
Zoran Milanović je, između ostalog, neotesan, neoprezan i bahat političar. Izjave preko ruba uvrede i razmišljanja o posljedicama praktički su cijelu karijeru njegov zaštitni znak i nakon što je devet godina u samom vrhu domaće politike, prilično je jasno da se neće, niti može mijenjati. Da ga u SDP-u nikad neće zaraziti virus račanovske staloženosti, koja se sad doima kao cilivizacijska prednost koju je stranka za Milanovića negdje izgubila. No, u isto vrijeme, upravo je ta i takva staloženost i opreznost bila solidna kugla oko nogu stranke koja se često nije usuđivala baš pretjerano jasno i direktno kazati ono što misli, ili barem onoliko koliko misli.
Sve to o Milanoviću, dakle, znamo već godinama. Stoga ne čudi njegov nebrušeni govor na tajno snimanom zatvorenom sastanku s bivšim šatorašima. Ocjene o srpskoj diplomaciji, o stanju u BiH i ostalom, međutim, potpuno su zapalile medijski prostor u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, a mnoštvo tuzemnih komentatora, naravno, onih s antimilanovićevske ljevice, požurilo je već proglasiti i Milanovićev izborni poraz i kraj njegove političke karijere.
Svi koji tvrde da je priča oko tog razgovora velika i da se radi o golemom problemu za Hrvatsku, pritom su u pravu. Možda čak i umanjuju težinu stvari kad kažu da je problem golem – on je još teži. Problem, međutim, uopće nije Milanović. Nije ni njegov sastanak sa Klemmom i ekipom, niti nediplomatski riječnik koji je tamo upotrijebio. Problem ni ne traje od neki dan, pritišće on već dugim godinama i vjerojatno ga se možemo »riješiti« samo tako da se pravimo da ne postoji.
Problem je potpuno destruirana razina javne rasprave, opterećena specijalnim političkim, gospodarskim i medijskim interesima do takve razine da, kako vidimo, notorni falsifikati i preuveličavanja mogu vrlo lako zapaliti i vatru između susjednih država. A na Balkanu paljenja bilo kakvih vatri nikad nisu bila lišena mnogo većeg rizika.
Stvarnost oblikovana po laži
Ozbiljni političari, ozbiljni aktivisti i ozbiljni javni djelatnici tako su ovih dana navučeni na vrlo tanak led – komentirali su i zgražali se nad izjavama koje, jednostavno, ne postoje. Tutnjava ne prestaje ni u ovom trenutku, iako je čak i onima slabije zainteresiranima već sad prilično očito da Milanović ni u jednom trenutku nije rekao za BiH da je »big shit«, niti za Srbe da su »šaka jada«. Te dvije, dakle, nepostojeće izjave, već su drugi dan glavna tema »regiona« i cijela se stvarnost oblikuje prema njima.
Stvarnost oblikovana po laži? Zvuči, nažalost, prokleto poznato.
Cijela izborna kampanja HDZ-a u vrijeme dok ga je vodio Tomislav Karamarko, bila je temeljena, osim na otvorenom antikomunističkom i slabo prikrivenom antisrpskom sentimentu, na pogrešnim i krivo interpretiranim ekonomskim podacima. U vrijeme dok se država krenula snažno oporavljati od dugodišnje krize, pričalo se o neprekinutom padu (za koji, naravno, nimalo nije bilo krivo globalno i europsko recesijsko okruženje), prešućivalo podatke, otvaralo ratove sa Državnim zavodom za statistiku. Uloga medija, nažalost, u svemu tome bila je uglavnom ona »prazne trake«, pukog prenositelja poruka, sa vrlo malo pokušaja da se cure i dečke iz Karamarkove družine (koji uglavnom i sad skakuću po Hrvatskoj u novoj kampanji i novom, navodno drugačijem i vjerodostojnom timu) suoči sa stvarnošću.I nije to prvi put, uostalom, populizmom i ignorancijom impregnirana javna rasprava glavno je gorivo za nastanak pokreta poput Živog zida ili (dijelom) Mosta, a njen rezultat je otužni subdemokratski eksperiment s premijerom kojeg nitko nije ni vidio ni čuo do dana kad je u društvu s Božom Petrovom i Karamarkom došao na Pantovčak po mandat za sastav Vlade. I koji je završio točno onako kako je i izgledalo od prve sekunde – u kaosu, blokadi i izvanrednim izborima.
Požudni spin i lapidarno fućkanje
Sve to skupa, sva ta laž i sav taj požudni spin natopljen željom da se »čovjeka s kojim se nikako ne da surađivati« (s tim da ovdje riječ »surađivati« nikako nije mišljena u pozitivnom kontekstu) na svaki način spriječi da opet dođe do vlasti, ne znači, međutim, da je Milanović u svim svojim stavovima bio u pravu, ili da je bio unutar granica dobrog ukusa i političke pristojnosti. No, predsjednik SDP-a baš ničim što je izrekao (na, valja opet ponoviti, tajnom snimanom sastanku – prilično je sigurno da bi u javnom istupu bio barem donekle odmjereniji) nije prešao crtu svoje jasne političke opredijeljenosti – sviđalo se to nekom ili ne. Milanović je suverenist i centrist, tek dijelom nagnut na lijevu stranu političkog spektra. To nije ništa novo.Sa stajališta »ljevije« ljevice, njegove izjave sa sastanka sa braniteljima nisu ništa više »desničarske« od niza izjava kojima se divi Franji Tuđmanu i čak zaziva promjenu imena zagrebačkog Markovog trga u Tuđmanov. Da je u stanju javno šamarati Aleksandra Vučića i ekipu, također jako dobro znamo iz vremena migrantske krize.Još bolje je, međutim, poznato koga Vučić, Dačić i sva ta ekipa izašla iz Miloševićevog i Šešeljevog šinjela simpatizira u Hrvatskoj, a eskalacija incidentnih izjava i prijetnji posljednjih desetak dana (prije Milanovića) samo podsjeća na to tko je prvi oduševljeno čestitao Karamarku na izbornoj pobjedi u studenom, još duboko u noći dok su u HDZ-u s nevjericom gledali u brojke s birališta.Ono što je sporno za šefa najjače stranke lijevog centra, koja bi se trebala zalagati za progresivnije i tolerantnije društvene vrijednosti je svakako spominjanje Plenkovićeve »mame vojne lekarke« – čime god ono bilo motivirano, te lapidarno »fućka mi se ‘Za dom spremni’«. Tu, u te dvije (nejavne) izjave je Milanović doista prešao granicu dobrog ukusa i političke pameti, te se dodatno brendirao još malo dalje od poželjnog lidera lijeve Hrvatske.
Dugoročni problem
No, nije problem »lijeve ljevice« ni taj i takav Milanović i taj i takav SDP. Politički kaos na tom dijelu spektra, koji rado cijepa svaku dlaku na pola kad su u pitanju SDP-ovi lideri i politike toliki je da se pravaška scena zapravo i ne doima toliko loše ustrojenom, iako ima desetak stranaka i nekoliko solidno… recimo ravnotežno upitnih lidera.Zato se Milanović ne mora previše bojati da će mu još jedan verbalni juriš prema desnijim biračima odnijeti iole bitan broj glasova s lijeve strane političkog spektra.Ono što, međutim, ozbiljno tjera strah u kosti je još jednom p(r)okazana nevjerojatna lakoća oblikovanja stvarnosti na nestvarnim temeljima. Ona će ostati tu, po svemu sudeći i davno nakon što sadašnji lider SDP-a ode u političku mirovinu i mogla bi sudbonosno utjecati na to budemo duboko uvjereni kako živimo na dnu Europe i svijeta. Uz prikladni odabir žrtvene janjadi.I, jasno, zazivanje »stručnjaka« koji nas jedini mogu spasiti od zlih političara i gore demokracije.
