Od zvijezda do blata

Što smo nekad čitali o Todorićevim kadrovima? Tanka je u nas linija od ulizivanja do hapšenja

P. N.

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Ljerka Puljić devet godina za redom bila je birana i za najmoćniju ženu hrvatskog biznisa. Ne samo zbog pozicije, objašnjavale su svojim čitateljima dnevne novine, "nego zbog energije te liderskih sposobnosti kojima osvaja muški svijet"



“Ako ima uporišta u ovoj tužnoj gospodarskoj stvarnosti, onda su to naši laureati. Kamo sreće da ih je 14 tisuća, a ne četrnaest.” Tako je prije točno sedam godina govorio predsjednik CROMA-e, udruženja menadžera i poslovnih ljudi Hrvatske. Prilika je bila svečarska; hrvatskim menadžerima CROMA je dodjeljivala godišnje nagrade, a nagradu za životno djelo dobila je Ljerka Puljić, desna Todorićeva ruka, žena kojoj je jutros policija zakucala na vrata.


Ivica Todorić svoju čestitku poslao je tada video porukom, kako je i priličilo nedodirljivom gazdi, koji se nerado spušta među smrtnike.


– Ljerka Puljić je u proteklih 16 godina dala izniman doprinos razvoju Agrokora, pa joj ja i 40 tisuća naših zaposlenika čestitamo na ovoj nagradi, rekao je Todorić.




Prestižnu CROMA-inu nagradu prije Ljerke Puljić dobivali su i drugi poduzetnici sličnog profila. Dakako, govorimo o menadžerskom profilu koji će nakon poslovne slave biti optužen za gospodarski kriminal, a biser među laureatima svakako je Miroslav Kutle, čovjek koji je i danas u bijegu od hrvatskog pravosuđa. Godišnje priznanje Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA zato se u šali naziva i – ulaznicom za Remetinac.


– Otkako postoji ova nagrada uvijek se dokazuje da su poslovi u biti ljudi i da jedino što razdvaja vodeće tvrtke od neuspješnih igrača na tržištu je energija, kapacitet i kreativnost, govorio je svojedobno Esad Čolaković, predsjednik udruženja hrvatskih menadžera.


Ljerka Puljić devet godina za redom bila je birana i za najmoćniju ženu hrvatskog biznisa. Ne samo zbog pozicije, objašnjavale su svojim čitateljima dnevne novine, “nego zbog energije te liderskih sposobnosti kojima osvaja muški svijet”.


Za Ljerku Puljić i ostatak menadžerskog tima Agrokora hrvatski mediji i strukovna udruženja godinama su imali samo riječi hvale. Oni su proglašavani najboljim, najljepšim i najsposobnijim, iako nitko zapravo nije znao što i kako rade. Nitko nije znao, jer Ivica Todorić imao je u šaci gotovo sve medije u Hrvatskoj. Za novac koji su dobivali od reklama, hrvatski mediji bili su spremni farbati Agrokorovo nebo u ružičasto.


U pohvalama Agrokorovom timu nisu zaostajali niti takozvani stručnjaci, poput, recimo, Drage Munjize, koji je danas okrenuo ploču i na sva usta kritizira Agrokor i Todorića, kod kojeg je nekoć bio zaposlen.


– Crnjac je mladi lav, tipični predstavnik “Agrokorova” menadžmenta, sto posto profesionalac, spreman primiti na sebe veliki teret i za to, jasno, biti dobro nagrađen, govorio je Munjiza o Ivanu Crnjcu, čovjeku koji je jutros i službeno uhićen.


Kad je Ivica Todorić preuzimao Mercator, pri čemu su se čuli prvi glasovi najave da je u pitanju put u propast, Agrokoru je u obranu stao i Nenad Bakić, aktivistički ulagač, burzovni mešetar i “mesija libertarijanske misli u Hrvatskoj”.


– Svi oni koji misle da bi se Agrokor ovako razvijao bez strategije moraju razumjeti razliku između fokusiranog privatnog vlasništva i državnog, odnosno što znači privatno vlasništvo, a što državno, na primjeru Agrokorove ponude za preuzimanje Podravke tamo negdje 1997. ili 1998. ako se ne varam (molim onoga tko se sjeća bolje da me ispravi ili dopuni), kada je nudio (ako se ne varam) 400 kn po dionici (bila se digla sindikalna i lokalnopolitička buna, tvz. ‘klausovština’, pa je čovjek razumno odustao). Možemo li zamisliti što bi Podravka bila danas da ju je Agrokor preuzeo. Bi li dionica vrijedila možda 2000 ili 4000 kn ili 225 kuna kao što je danas, uz potrebu za dokapitalizacijom (za one koji su manje upućeni, vrijednost dionice odražava vrijednost, odnosno snagu tvrtke, a nije samo neka špekulativna varijabla). A pri tome trebamo uzeti u obzir da je u to vrijeme npr. Vindija bila možda petinu ili desetinu veličine Podravke, a danas je veća od nje. Koliko je tu izgubljeno vrijednosti, radnih mjesta, poreza? Jasno je da su mnogi sretni što se to nije dogodilo ‘jer bi Todorić bio još bogatiji’. A najsretniji su lokalni kokošari koji su i dalje mogli nesmetano cuclati s tuđe sise, komentirao je na svom blogu Nenad Bakić.


Glasove kritike, koji su davali do znanja da nešto s Todorićevim carstvom nije u redu, Bakić je tad osuđivao kao glasove zavisti.


– Svi koji su zavidni, a mislim da je glavna emocija, odnosno oholnost, oko Todorića danas upravo zavist, mogu bez preuzimanja Todorićevih rizika i napora suinvestirati s njim, povoljnije nego on. Naime, dionice Belja se na Zagrebačkoj burzi trguju za svega 58% svoje knjigovodstvene vrijednsoti, a Vupika (patetičnih?) 35%, Zvijezde na 46%”, pisao je Nenad Bakić.


Najustrajnije u glorificiranju Agrokora, Todorićevog menadžmenta i samog Gazde bile su dnevne novine. Naročito one koje su preživljavale od Todorićevog novca.


Tako je Todorić bio vizionar koji bi, koliko voli svoj posao, zemlju i imanje, najradije bika ljubio među rogove. Što je na koncu od svega ostalo?


Todorić je na stupu srama, a oni koji su ga hvalili i tako učvršćivali njegovu poziciju – oni još uvijek jašu. Do nekog novog Todorića, do neke nove propasti. Bez traga srama na licu.