Reuters
Ukoliko se dogodi teški seizmološki udar, Rijeka bi interventno uvela tekličku službu. Pravi mali kuriri postali bi pripadnici Prometne mladeži koji bi se koristili motociklima gradskih institucija i tako održavali komunikaciju između Stožera za zaštitu i postrojbi na terenu
Ovotjedni potresi u Italiji, koji su najjače pogodili mjesto Amatrice, ponovno su odnijeli na stotine života, a još jednom je postalo evidentno da se protiv ove prirodne katastrofe najteže boriti. Dolazi nenajavljeno, stvara paniku kod pučanstva, a uništavanjem infrastrukture smanjuje mogućnost institucija da brzo reagiraju. A kakvo je stanje u Hrvatskoj kad je govori o spremnosti institucija po pitanju potresa? Najveće rasprave o tome izazvao je prije nekoliko godina Pavle Kalinić, prvi »sigurnosnjak« zagrebačkog Poglavarstva. On je velike polemike izazvao svojom željom da Grad nabavi, kako su to mediji nazivali, »tenkić«, koji bi bio zapovjedno i koordinacijsko mjesto u slučaju katastrofa. Iako osebujni Kalinić zna izazivati i komične reakcije, prava je istina da kod teških prirodnih katastrofa zbilja postoji potreba za mobilnim zapovjednim centrom, obzirom da čvrsta infrastruktura samim razaranjima može biti van upotrebe.
Mrtvo slovo na papiru
Što se same države tiče, reakcije u slučaju prirodnih i tehničkih katastrofa, pa tako i potresa, propisane su Planom zaštite i spašavanja za područje Republike Hrvatske. Plan sam po sebi nije loš, kako to obično s pisanim planovima bude. Popisana su sva djelovanja, od taktičkih na razini samog mjesta koje je pogođeno, pa do strateških, s uspostavljanjem i državnog stožera za koordinaciju. No, poplave na području Slavonije u svibnju 2014. godine pokazale su da je papir jedno, a stvarni život nešto potpuno drugo. Na terenu je prva dva-tri dana vladao prije svega organizacijski kaos, koji se sredio tek dolaskom namjenskih postrojbi Oružanih snaga, koje su svojim hijerarhijskim ustrojem nekako sredile stanje. Državni plan, koji i poplave ima regulirane, na kraju je bio mrtvo slovo na papiru.
Većina agencija koja se bave potresima ističe pripremu kao nešto najbitnije, obzirom da se potresi ne mogu predvidjeti. Pa tako se preporuča da svatko u stanu ima bar prijenosni radio-primjemnik, rezervne baterije i nekoliko litara vode u plastičnim bocama. Američka agencija FEMA ide i korak dalje, pa preporuča i zalihe hrane za nekoliko dana, setove za prvu pomoć, kao i dodatne baterijske lampe. U društvu u kojem se kvadrati stana štede do krajnjih granica, jednostavno je nerealno očekivati da ljudi jedan dio prostora ostave za mogućnost potresa, za kojeg je moguće da se razoran neće dogoditi za vrijeme čitavog života. Također, prijenosni radio-prijamnici su nešto krajnje arhaično danas, tako da bi se svakako trebalo razmišljati o nekim alternativnim rješenjima. Poput recimo prijenosnih akumulatora koji bi se mogli postavljati u razrušenim gradovima, da ljudi na njima pune mobitele, koji danas zamjenjuju radio-prijamnike.
Koliko god neke stvari bilo teško pretpostavljati, ipak se kroz dokumentaciju može zamijetiti kako bi razoran potres, kakav može pogoditi neke dijelove Hrvatske, uzrokovao još veći organizacijski nered. Kad se usporede planovi države i planovi Grada Zagreba, koji jeste na jednom od najtrusnijih područja u Hrvatskoj, već iz papira je nejasno tko bi zapravo bio operativni zapovjednik akcije spašavanja, evakuiranja i smještaja. Naime, iako se nigdje to eksplicitno ne spominje, i država i Grad Zagreb smatraju kako bi oni trebali biti zaduženi za koordinaciju. Dosadašnja praksa u takvim slučajevima podijele zapovjedanja najčešće je dovodila do zastoja.
Komunikacijski problem
Iščitavanjem dokumenata odmah se može zamijetiti jedan veliki potencijalni problem. A to je komunikacija. Potresi su pojave koje mogu uništititi svu modernu tehnologiju komuniciranja, što dovodi do potrebe razvijanja paralelnih sustava otpornih na razaranja. Zagreb ima nekoliko satelitskih komunikacija baš za te slučajeve, no oni se zbog svoje malobrojnosti ne mogu koristiti za spašavanje na lokalnoj razini, odnosno u Zagrebu su to mjesni odbori. Ni državni plan ne definira što bi bilo sredstvo komunikacije ukoliko razaranja unište fiksnu i mobilnu telefonsku mrežu, kao i druge kabelske komunikacije.
Zanimljivo je da Rijeka ima u svojim planovima razvijen scenarij i za takve slučajeve. Kako se navodi, primarna sredstva komunikacija bi trebale biti telefonske komunikacija i radio-služba, zbog koje bi aktivno učešće trebali imati i radio-amateri. No, ukoliko se dogodi teški seizmološki udar koji bi uništio većinu te infrastrukture, Rijeka bi interventno uvela tekličku službu. Pravi mali kuriri postali bi pripadnici Prometne mladeži, popularni »bobiji«, koji bi se koristili motociklima gradskih institucija i tako održavali komunikaciju između Stožera za zaštitu i postrojbi na terenu.
Događaji za poplava u Slavoniji pokazali su da ni druge nevladine udruge nisu najspremnije za velike izazove. Tako je i Crveni križ imao problema s udomljavanjem evakuiranih ljudi, kao i raspodjelom hrane. Na kraju je i taj problem bio apsolviran tek kad je vojska postavila mobilnu kuhinju. Stoga je zapravo najveća nada da se kakav veliki potres rušilačkih razmjera jednostavno neće dogoditi.
