Ukoliko se dogodi globalni poremećaj koji će svjetska gospodarstva rušiti poput domina, teško je zamisliti neku vlast koja bi mogla zauzdati bijes. Mase su osiromašile, životni standard i novi udar krize imao bi dramatične političke posljedice
Vrijeme je, izgleda, za nove, bolne lekcije iz demokracije. Iako dosad iznimno loši đaci, hrvatski birači morat će, mnoštvo pokazatelja na to ukazuje, iskušati i jedno (još) manje glamurozno svojstvo demokratskog političkog sustava – nestabilnost.
Hrvatska je, ratu unatoč, od početka modernog demokratskog pluralizma, to jest od prvih višestranačkih izbora 1990. godine živjela u vremenima stabilnosti političkog sustava. Za razliku od mnogih zemalja u okruženju, a najekstremniji je primjer tu Italija, kod nas nije bilo prave političke nestabilnosti. Osim onih iz 1992. godine, raspisanih radi promjena ustavnog uređenja zemlje (i zato jer je taj termin tada vladajućem HDZ-u itekako odgovarao), svi parlamentarni izbori odrađeni su u »dosadnom«, redovnom roku. Nije bilo dramatičnih padova Vlada, raspuštanja Sabora i hitnog poziva na birališta.
Jedina Vlada koja je »pala«, bila je ona Ivice Račana, kad se definitivno raskolio HSLS 2002. godine (i kad je ta stranka, izgleda trajno, prestala biti značajnijim faktorom u domaćoj politici). No, taj »pad« je bio zapravo samoinduciran, da bi Račan i tadašnja koalicija mogla okupiti novu većinu, tako da se danas ni ne govori o dvije Račanove Vlade, iako ih je de facto, bilo baš toliko.
Najdramatičniji politički događaj koji je Hrvatska imala bilo je »Doviđenja i hvala na suradnji!« Ive Sanadera 1. srpnja 2009. godine, taman negdje pred polovicu njegovog drugog mandata. I pred najžešći udar gospodarske krize. I pred početak nezgodnih istraga. No, ni taj odlazak nije izazvao ništa više od tek nekoliko valova – Vladu je preuzela Jadranka Kosor, uskoro se obračunala sa svojim prethodnikom, a mandat odradila do kraja. Pritom i (de facto) uvela Hrvatsku u EU, a Karamarka (de iure) u HDZ.
No, vlast, saborska većina, Vlada – sve to je cijelo vrijeme bilo čvrsto kao granit. Raspad parlamentarne većine i ugrožavanje Vlade nismo gledali ni u aktualnom mandatu Zorana Milanovića (da sad padne Vlada i sutra se iziđe na birališta oni ne bi bili izvanredni jer se održavaju u izbornoj godini). Iako su se odlamali komadi, odlazili zastupnici i stvarale nove stranke od tri četvrtine Kukuriku koalicije, dakle, iako se od SDP-a »otcijepio« ORaH, od IDS-a Istarski demokrati, a HNS-a Narodni reformisti, saborska većina nije ni u jednom trenutku bila upitna.
E, ta, stabilna vremena, mogla bi vrlo lako uskoro doći svome kraju.
Pad na ulici
Prvi razlog koji bi mogao doprinjeti prijevremenom padu neke buduće Vlade je onaj na koji će, tko god sjedio u Banskim dvorima od naredne godine imati najmanje utjecaja – a to je neka nova kriza europskih ili svjetskih razmjera. Ukoliko se dogode neki novi »Lehman brothersi«, odnosno globalni poremećaj koji će svjetska gospodarstva rušiti poput domina, teško je uopće zamisliti neku vlast koja bi mogla, bez vraćanja mandata biračima, zauzdati bijes. Mase su osiromašile, životni standard je pao i bilo kakav novi udar krize imao bi dramatične političke posljedice. Isto se može očekivati i ukoliko bi novi krizni zaron bio rezultat samo »umješnosti« domaće vlasti. Prosvjedi koji bi imali dovoljnu snagu da sruše Vladu u sedmoj-osmoj godini recesije, ili prvoj-drugoj nakon kratke pauzice, ne samo da su očekivani, nego su prilično predvidivi. Valja se samo nadati da bi, ako bi do njih došli, bili mirni.
I tu se dolazi do trećeg razloga koji bi mogao zaljuljati neku buduću, to jest, eventualnu drugu Vladu Zorana Milanovića. A to je ulica – koja je već sad fino načičkana raznim pokušajima da se sadašnjoj vlasti ospori legitimitet: od zasutavljanja prometa i širenja straha iz šatora u Savskoj, razbijanja nepoćudnih ploča po gradovima, sprječavanja predstavnika vlasti i diplomatskog kora da odaju počast žrtvi Vukovara, sve manje rafiniranih prijetnji o dolasku na Markov trg nakon čega će neki morati otići, pa vrijeđanja zastupnika nakon što Đuro Glogoški nije mogao za saborsku govornicu… U što se cijela ta usijana atmosfera može pretvoriti ako izborne karte lošije krenu desnicu, teško je i mučno predviđati.
Naravno, ukoliko pobijedi Velika domoljubna koalicija (radni naziv Karamarkovog bloka), ulice će se počistiti brzinom munje, a i ćirilica bi mogla biti manjim trnom u patriotskom oku. Također, nije nezamislivo ni u slučaju suprotnog ishoda da ekipa jednostavno slegne ramenima, pokupi stvari i nezadovoljstvo »Nenarodnom vlašću 2« odluči iskazivati na druge, demokratski konstruktivnije načine.
No, svi ovi razlozi nisu glavna prijetnja »preživljavanju« cijelog mandata Vlade koja će zemlju preuzeti od 2016. godine.
Pad u parlamentu
Problem je u masi. Naime, desnu koaliciju trenutno čini devet stranaka. Sve one nadat će se ili izglednoj poziciji, ili preferencijalnom glasu na listama za Sabor. U Kukuriku ekipi su zasad četiri stranke, ali Milanović je toliko zapeo za njenim širenjem da će ih do izbora vjerojatno biti sedam-osam.
Osim ova dva bloka, realno, nitko drugi nema šansu biti stožerna snaga okupljanja parlamentarne većine. Koliko god spektakularno izgledale trenutne anketne brojke Oraha i Živog zida, one su još uvijek upola manje od konkurencije etabliranih blokova.
No, ti blokovi će unutar sebe mandate rasuti na najmanje pet-šest stranaka. A onda će, za dostizanje većine, najvjerojatnije morati koalirati s njih još nekoliko, uz dvije gore spomenute, za koje trenutno izgleda da ostaju izvan blokovskih podjela (Bandić? Čačić? Savez za Hrvatsku? Ruža Tomašić? Kerum? Kajin?). Narednu Vladu tako bi mogla podržavati ne pretjerano uvjerljiva većina koju će podržavati zastupnici desetak stranaka!
Iako je vlast, omiljena je politička fraza, najjače ljepilo, jasno je da će slagalica od toliko djelova imati velikih problema s vlastitom krhkošću pri prvom malo jačem povjetarcu. Tako bi građani Hrvatske mogli vrlo lako svjedočiti do kraja ovog desetljeća prvim pravim izvanrednim izborima u Hrvatskoj i uskoro na isti način kao što sad razmišljaju o preferencijalnom glasu, razmišljati o »bonusima« na izborima kojima bi se osigurala stabilnost Vlade.
Primjerice, trenutno skoro pa rokerski popularni Alexis Tsipras i njegova Syriza, na izborima u Grčkoj je osvojila glasova za 99 mandata. Do većine od 151 bi im trebalo itekakve umješnosti, a i ta slagalica bi se mogla raspasti svakog dana. Da nije bonusa. Lista koja na grčkim izborima, naime, osvoji najviše glasova, dobija dodatnih 50 parlamentarnih mandata. Čini se, dakle, da bi, i u najmirnijem scenariju razvoja potencijalnih nestabilnosti u hrvatskoj politici, ovakav zahvat u sustav mogao uskoro biti vrlo popularna tema.
