Winston is back – znamenita je rečenica kojom je 3. rujna 1939., tri dana poslije napada Njemačke na Poljsku i početka Drugoga svjetskog rata, britanska ratna mornarica obaviještena da je Winston Churchill poslije 24 godine opet postao njezinim zapovjednikom, Prvim lordom Admiraliteta, i članom britanskoga ratnog kabineta. Taj lapidarni telegram, koji Britanci smatraju jednim od najpoznatijih u povijesti, odaslan je nekoliko trenutaka nakon što je premijer Neville Chamberlain Churchillu ponudio zapovjedništvo, koju je – s promjenjivom ratnom srećom, ali omiljen kao zapovjednik – vodio i u Prvome svjetskom ratu. Osam mjeseci kasnije, 10. svibnja 1940., Churchill je postao premijer – ostalo je povijest.

Dakako da usporedba može zvučati neprimjereno, jer niti je Hrvatska Britanija, niti je Mesić Churchill, niti je, na svu sreću, Europa ondje gdje je bila u rujnu 1939. A opet, mutatis mutandis, neočekivana Mesićeva kandidatura za saborskog zastupnika na 14. mjestu liste za prvu izbornu jedinicu može, na svojevrstan način, podsjetiti na povijesni povratak »najvećeg Britanca« u sam vrh britanske politike uoči Drugoga svjetskog rata.

U devetom desetljeću

Kao što je malo tko očekivao da bi Churchill, čija su višegodišnja upozorenja o opasnosti njemačkoga naoružavanja mnogi u Britaniji proglašavali ratnim huškanjem, mogao opet postati utjecajnim političarem, tako je malo tko očekivao da bi se Mesić još jednom, u devetom desetljeću života i nakon polustoljetne političke karijere, mogao iznova upustiti u dnevnu politiku. Kao što se Churchill, usprkos dugogodišnjem djelovanju u samome vrhu britanske politike, uvijek na neobičan način izdvajao iz političkoga prosjeka, tako je i Mesić uspio izgraditi sličan ugled: uvijek blizu ili na samome vrhu, ali uvijek samosvojan. Kao što se Churchill, povratkom na mjesto zapovjednika mornarice, vratio na mjesto s kojega je četvrt stoljeća ranije otišao, tako će se i Mesić, bude li izabran u Sabor, onamo vratiti nakon dvadesetak godina izbivanja. No sve to nije najvažnije: na tragu Churchillova ohrabrenja kojom je Britaniju osposobio za obranu, tako će i Mesić, bude li izabran, zasigurno postati jedinstven i najsnažniji glas suprotstavljanja plimi ekstremne desnice u Hrvatskoj. Bio je on to svo ovo vrijeme, no kao saborski zastupnik imati će snažniji autoritet i mnogo utjecajniju govornicu – onu saborsku.

A da će biti baš tako, bivši je predsjednik potvrdio u petak navečer u Solinu, kao jedan od govornika na 75. obljetnici ustanka naroda Dalmacije. Ta obljetnica, rekao je, nažalost je zanemarena. Država i »dobar broj stranaka oporbe oportunistički kalkuliraju što im se, u smislu prikupljanja glasova, više isplati – biti oportunisti, ili biti antifašisti.

Da su tako kalkulirali oni koji su se u Dalmaciji prije sedam i po desetljeća digli na ustanak, ustanka nikada i ne bi bilo. Ne, oni su krenuli u gotovo bezizlazni boj, vođeni geslom, sažetim u riječima kojima ću vas pozdraviti: smrt fašizmu – sloboda narodu! Ima li jasnijeg i kraćeg programa ustanka, opisa njegovoga cilja i svrhe? Apsolutno nema. Zamjeraju nam neki, meni osobito, što se služimo tim pozdravom. A ja ih pitam: što oni time žele postići? Što žele poručiti? Ako se žele deklarirati kao fašisti, neka to otvoreno kažu. No, hrabrosti za to nemaju.«

Nema rivaliteta

Mesić je, dakle, kampanju počeo – opominjući vlastitu koaliciju. Nije tada ni čudno što u njezinoj stožernoj stranci, SDP-u, nema javnog oduševljenja Mesićevim povratkom – nepredvidiv, nekontrolabilan i uvijek spreman reći što mnogi radije ne bi htjeli čuti, Mesić je prototip političara od kakvih stranke uglavnom zaziru. S druge strane, njegov ugled kod birača lijevog centra toliki je da Narodna koalicija nije mogla odbiti prijedlog predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) Silvana Hrelje da Mesića uvrste na listu.

I tako, paradoksalno, Mesić u ovim izborima trči dvije trke – jednu protiv liste HDZ-a u 1. izbornoj jedinici, na kojoj će, među ostalima, vjerojatno biti i njegov dobar znanac i bivši lojalan suradnik Davor Božinović, svojedobni predstojnik Mesićeva ureda dok je bio presjednik, i hrvatski predstavnik u NATO-u u završnoj fazi hrvatskoga priključenja Savezu. No traje i jedno drugo, skriveno natjecanje, i to na samoj listi Narodne koalicije, na kojoj je Zoran Milanović prvi, a Stjepan Mesić posljednji. Što će politički značiti ako Mesić uđe u Sabor s više preferencijalnih glasova od Zorana Milanovića? Naši sugovornici iz SDP-a, međutim, negiraju postojanje takvog rivaliteta. »Da bar svi glasači prve izborne jedinice glasali za Stipu!«, kazao je naš sugovornik blizak vrhu SDP-a, pozdravljajući Mesićevu kandidaturu, »premda su on i Jambo jedina dva bivša hadezeovca na našim listama«. No naš sugovornik poštuje Mesićeva dosadašnja politička postignuća, naročito u mandatu predsjednika Republike, kada je Hrvatsku, zajedno s koalicijom Ivice Račana, od Tuđmanova izolacionizma uspješno preusmjerio prema Europskoj uniji i NATO-u. »Drago nam je da je Stipe na našoj listi. Dobro je imati da umu da je on, među ostalim, i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Nadamo se da će dobar dio birača manjih stranaka na ljevici glasati za Stipu«, kaže taj političar.

Nezahvalna prognoza

Kako bilo, nezahvalno je prognozirati kakav bi rezultat Mesić mogao polučiti. Dobrano je zagazio u 82. godinu; za usporedbu, Franjo Tuđman umro je sa 77, Mesića se i ovdje može usporediti s Churchillom: kada je ovaj 1951. drugi put postao premijerom, imao je 77; obojica su, za svoju dob, bili zapanjujuće vitalni. Mesićev radni ritam, nakon što je prestao biti predsjednikom Republike, očitovao se u gotovo neprestanim putovanjima uzduž i poprijeko cijeloga planeta – »o trošku pozivatelja«, voli naglasiti Mesić. Sada, nakon što je odlučio kandidirati se za Sabor, odmah se prihvatio politike, a to automatski znači – i medija. Prije tjedan dana, dao je intervju nezavisnom portalu forum.tm, što je poruka samo po sebi; jučer, intervju s njim objavio je srpski »Nedeljnik«; u četvrtak navečer govorio je u Solinu; jučer ujutro, novi je radni dan dočekao u svom uredu, spreman da razgovara… »Nemam ja velikih dilema«, karakterističnim opuštenim stilom rekao je novinarki forum.tm-a Sandri Bartolović. »Uvijek sam polarizirao biračko tijelo. Jedni su bili za mene, drugi bi me najradije vidjeli mrtvoga. No, dva puta se na predsjedničkim izborima pokazalo da je većina za mene. Na ove izbore izlazim prije svega da bih demonstrirao svoju podršku životno nužnim promjenama koje – u odnosu na dosadašnju vlast – može donijeti samo Narodna koalicija«.

Što god bilo i kako završilo, Mesićeva će kandidatura kampanju učiniti zanimljivijom. Što se njega osobno tiče, dobro bi mu pristajala scena iz sjajnog filma »The gathering storm« (»Oluja se sprema«), koji rekonstruira Churchillovo razdoblje od 1926. do 1939. Pred sam kraj filma, nakon što je imenovan zapovjednikom mornarice, Churchill – Albert Finney u glavnoj ulozi – žurno ulazi u zgradu Admiraliteta i vojniku na porti, ni ne pogledavši ga, usput dobacuje: »Preuzet ću zapovjedništvo«. »Znam, gospodine«, odgovara vojnik. Churchill, koji se popeo na stepenice, zastane, okrene se, i pita: »Otkud znaš?«. »Javili su, gospodine«. »Što su javili?« »Winston se vratio, gospodine.« (»Winston is back, sir«). Churchill zastane i povuče dim iz svoje znamenite cigare, lice mu se ozari, a onda zamahne rukama: »E pa bogme i jest!« (»And so it bloody well is!«).