Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
21. veljače 2019.
Razgovor s povodom

Intervju Štefica Galić - žena koja je spašavala živote: Hrvatska mora napraviti otklon od Herceg-Bosne

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 3. prosinac 2017. u 18:31 2017-12-03T18:31:25+01:00

Ne mogu shvatiti otkud tolika mržnja, je li potiskivana i otkada, okuražila se od devedesetih u svoj svojoj veličini. Kako je moguće da smo ovamo dospjeli? Ako je i potiskivana, zar je kriv običan čovjek, susjed, sugrađanin, a ne politika koja je i u prošlosti bila, samo, politika?!

Ne bojim se tih jadovića ni njihovog kukavnog nepravednog sistema koji progoni svako drugo mišljenje. Svejedno mi je koliko ću živjeti, hoće li me ubiti ili ne, živim kako osjećam da trebam, u granicama svojih moralnih normi, i nitko mi neće ni silom ni milom nametati nešto što nije u skladu s tim. To je moja sloboda«.

Te riječi, dostojne najvećih, koje kao da dolaze iz ostavštine Martina Luthera Kinga, izrekla je Štefica Galić u intervjuu za novi broj tjednika Novosti. Sa ženom koja je 1993., u jeku kampanje etničkog čišćenja u Herceg-Bosni, u svome Ljubuškom, zajedno sa suprugom Nediljkom, spašavala komšije Bošnjake, a danas u Mostaru uređuje nezavisni portal tacno.net, razgovarali smo o presudi i općem poricanju tog pravorijeka.

U intervjuu Novostima, rekli ste da je »najvažnije da su žrtve ipak doživjele neku satisfakciju«. Što presuda znači za žrtve? Što ljudi kažu, kako reagiraju kad se kamere ugase?

– Presuda je donekle satisfakcija za žrtve, ali i kraj dugogodišnje agonije čekanja na pravdu. Ostao je i žal zbog presude da je Stari most bio legitimni vojni cilj, mada svi znaju da to nije točno. Da ih je bar Praljak poštedio onako teatralnog samopresuđivanja, sigurno ne bi ostala zasjenjena pobjeda istine, nakon svega. Nitko u Mostaru nije želio njegovu smrt, naprotiv, željeli su da živi i odsluži svoju kaznu. Nitko od njih ne osuđuje niti mrzi cijeli hrvatski narod, to svi naglašavaju. Patetika i laž, zamjena teza i namjerno preusmjeravanje same suštine događanja, hrvatske političke i medijske manipulacije, kukanje za novim mučenikom na desnoj strani grada i u Hrvatskoj je nažalost iracionalno negiranje i poricanje dokazanih zločina. Time se isključuje i zadnja nada u mogućnost suočavanja s prošlošću ili pokajanja. Posebno ovdje u Mostaru, gradu koji je bio najveća njihova žrtva. Umjesto da odgovorno prihvatimo činjenice presude i suočimo se sa svim zločinima i krenemo razgovarati o budućnosti. Naša djeca to zaslužuju.

Ne dirajte im »heroje i zastave«

Odlazite li u takozvani »zapadni Mostar«? Ima li ondje ljudi koji bi bili spremni priznati što se dogodilo? Ima li ih u Ljubuškom, drugdje u Hercegovini? Zašto šute?

– Iako ih ima, nikad to javno neće reći. Ni u zapadnom dijelu grada, ni u Ljubuškom ili drugdje u Hercegovini. Cijela Hercegovina žaluje za Praljkom i nepravednom presudom »nevinoj H-B šestorici«. Nema nade da će ovaj dio svijeta promijeniti tu retoriku, to je takav mentalitet, uz dugogodišnje filovanje mržnjom i lažima s oltara i trona, i ovdje i u Hrvatskoj. Ovim dijelom svijeta vladaju generali iz sjene i ljudi se boje s njima ulaziti u konfliktne situacije, jer imaju moć. Mislim da im je ovaj događaj alibi za trajno kukanje o ugrozama i vlastitoj žrtvi, ne više samo »komunjarskoorjunaškosrpskobalijskih« neprijatelja, već evo i Evropa, i svijet, urotio se protiv njih. Ja sam odrasla među tim narodom i ne mogu shvatiti otkud tolika mržnja, je li potiskivana i otkada, okuražila se od devedesetih u svoj svojoj veličini. Kako je moguće da smo ovamo dospjeli?

Ako je i potiskivana, zar je kriv običan čovjek, susjed, sugrađanin, a ne politika koja je i u prošlosti bila, samo, politika?! Ako osuđenici nisu krivi, onda tko je kriv? Kako može biti toliko žrtava, grobnica, kostiju i svjedoka zločina, a nitko nije kriv? Nitko od njih ne poriče zločine, oni poriču svoje sudjelovanje u tome. Pa tko je onda kriv? Zašto ne kažu? Idem u zapadni dio grada, doduše ne ovih dana. U Ljubuškom, ili bilo gdje ovdje, šuti se o svemu, žali i poriče. Kukaju kad im propadne firma, kad ne dobiju plaću, ali ne dirajte im »heroje ni zastave« - nećete se dobro provesti. Šute iz straha, ili koristi, ili iz uvjerenja, tko će znati. Strah je suština svega jada, sada i uvijek će biti. Ne postoji drugo racionalno objašnjenje za to.

U Hrvatskoj se naveliko govori o Bosni i Hercegovini, ali malo je onih koji uistinu poznaju tu zemlju, naročito među političarima. Kako biste vi ukratko opisali zajednički život u BiH? Kako to izgleda, odnosno, kako je izgledalo u svakodnevici?

– Građani cijele naše zemlje samo žele dostojanstveno i ljudski živjeti. Kao nekad, u miru. Nažalost, mi ne živimo više. Ubilo nas je ovo zlo vrijeme i zli ljudi, nacionalističke politike i podjele, neimaština i strah. Političari se druže međusobno iz svih torova, žderu ili loču i smišljaju strategiju novih nemira ili statusa quo što će ih ostaviti na tronovima do kraja života. Rijetki pojedinci koji pokušaju bilo što promijeniti na bolje, osujećeni su vrlo brzo. Naša zemlja je bila »Evropa prije Evrope« kako kaže prof. dr. Esad Bajtal, a danas je potpuno raščerečena između tri vampirske, a iste nacipolitike uz stalno lamentiranje o ugrozama i multikulti državi koja se raspada. Izet Sarajlić je govorio: »Mi nismo pričali o multikulturalizmu, mi smo ga živjeli«. Samo su naša groblja danas multikulturalna. Ali, živjet će ova zemlja i svi njeni građani. I veće je zlo protutnjalo preko nje, a još je tu.

Osjećam se kao progonjena zvijer

Kažete, »ne bojite se tih jadovića« koji vas svakodnevno napadaju. Kako je živjeti s prijetnjama? Što vam daje snagu?

– Umorim se ponekad od, čini mi se, uzaludnog pružanja otpora, od zla koje mi je stalno za petama, nasmrt se umorim. Ali žrtva je neophodna, znam to. Ovdje još vlada »duh hajdučije«. Što bi Krleža rekao, »samo su naše hajke trajne«. Ovdje traje jedna iracionalna mržnja prema svemu što nije odobrio HDZ ili blagoslovila Crkva. Osjećam se kao progonjena zvijer, progonjena od neljudi, podvala, prijetnji, mržnje, uvrede koje stižu gotovo svakodnevno. Zaprepaštena sam tom trajnom hajkom desnila, lažima.... Ali ipak, ima i svijetlih momenata, dok hodam gradom netko me prepozna, zagrli, kaže mi: ti si naše svjetlo, hvala ti što postojiš... Tada mislim opet da mogu sve. I tako prolaze moji dani. Vjerujem u ovo što radim, u ideju pravde, ljudskosti i slobode. Moja velika radost i snaga su moja djeca i unučad. Moji prijatelji. S njima provodim svaki slobodan trenutak.

Ima jedna izjava hrvatskog profesora Slavena Letice koja otprilike kaže: »Bosna je tisućljetna misterija, ruše je, slamaju, a ona opstaje«. Zašto je to tako, niko ne može dati pouzdan odgovor. Sve što ćete pronaći u povijesnim knjigama, bilješkama, jest da nikada nije ostavljena na cjedilu zahvaljujući opet udruženim potpisima među kojima su sve tri konfesije. Krenete od zapisa s margina, preko Bosne Srebrene i bosanskih franjevaca, do mladih između dva svjetska rata. Oni su ti čije su teze realizirane u ZAVNOBiH-u, a opet uz podršku bosanskih, ovdašnjih građana, stanovnika, naroda, nazovite ih kako hoćete. Dakle, govorim opet o malim grupama s margine koji su u konačnici pobjedu iznosili. Hoću reći, grupama koje nisu podlijegale masovnom opijumu mišljenja, nego svom osobnom. Zato vjerujem da će živjeti i poslije nas.

Nacionalna mitomanija

Kao hrvatski novinar, nikada nisam doživio ni najmanju neugodnost od Bošnjaka, a često sam odlazio u mjesta u kojima je HVO počinio najviše zla – Počitelj, Stolac, Mostar... Kako vi doživljavate Bošnjake – ako se ljude uopće može kolektivno opisivati – a kako njihovu politiku?

– Ja sam vam starog kova, i nikada ljude ne dijelim i ne generaliziram, sve je individualno. I ja se osjećam na lijevoj obali Neretve među svojima, kao i vi kad dođete. Nikada nisam doživjela ništa ružno. Naprotiv. I ovdje postoje sitni animoziteti kao i svugdje, ali ljudi su dobri. Nije istinita propaganda hrvatske predsjednice da je sve puno ISIL-ovaca od kojih prijeti opasnost svima. To je još jedna manipulacija zvanične hrvatske politike prema BiH, žigosajući nepotrebno bošnjački narod. Bošnjaci su najveće žrtve upravo hrvatske i srpske zločinačke politike devedesetih. Za mene, namjere Grabar-Kitarović upitne su kao i Čovićev BH patriotizam, o kojemu stalno govore. Bošnjačka politika je nešto drugo. Da, treba pričati o ljudima, a ne o neljudima.

Vidite li ijedno uporište za promjenu ove atmosfere poricanja među Hrvatima u Hrvatskoj i u Hercegovini? Kako pobijediti taj, kako ga zove Dejan Jović, »etnototalitarizam«?

– Ovdje vlada nacionalna mitomanija i jedina poruka danas je negacija presude, slavljenje vlastitih ratnih zločinaca i mit o vlastitim žrtvama. Argumenti ne znače ništa. Kontrola mišljenja i stavova je od strane Čovićevog HDZ-a, atmosfera mržnje i sirova etnopolitika, šutnja o vlastitim zločinima, svjesno manipuliranje uvjerenjima ljudi. Nitko se ne bavi posljedicama koje su proizveli zločini hercegbosanske politike, niti hoće. Hrvatski narod se mora izdići iznad politike i političara koji ga danas vode i strahovite manipulacije koju mu rade. Ne vjerujem da će imati snage niti volje za to. Svi oni koji ne prihvaćaju presudu pristaju na nepotrebnu stigmu kolektivnog zločina i ruganje žrtvama. Promjenu takve atmosfere može pokrenuti samo neka direktiva iz Hrvatske. Ali, samo argumentima.

Ljudi su u Hrvatskoj zbunjeni. Što biste im poručili?

– Mislim da Hrvatska mora radikalno raskrstiti s prošlošću, napraviti otklon od Herceg-Bosne i Tuđmanove politike devedesetih, što mi se čini neostvarivo s trenutnom garniturom na vlasti, a i zbog Hercegovaca koji im pušu za vratom. Histeričan otpor traje i bit će ga još. Znam da ipak najveći dio građana Hrvatske zna potpunu istinu, znaju misliti svojom glavom i žele ostaviti ovu priču iza sebe i krenuti neopterećeni u budućnost.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S pet zvjezdica napunite sezonu brzo, lako i jednostavno