Srđan Dvornik: Hrvatska srlja u novu autoritativnost

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Ugroza svakako prijeti ako na vlast dođe HDZ, jer ta partija ne da nije proživjela nikakvu »katarzu« kojoj se ponekad hvali njen šef, nego je čak i nazadovala – iznutra autoritarna, po ideologiji isključivija, a još će dobiti i nov legitimitet »spasiteljice«

Srđan Dvornik, uz ostalo, je sociolog, filozof i politolog. Radio je u srednjim školama, na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, izdavačkom poduzeću Naprijed, institutu Otvoreno društvo… Bio je također izvršni direktor u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava. Objavio je veći broj društveno znanstvenih radova u stručnim časopisima. Osim toga, ekološki je aktivist. Izborne reperkusije, povodu su razgovora sa Srđanom Dvornikom.

   Premijer Zoran Milanović ignorira novoizabranu predsjednicu Republike, Kolindu Grabar Kitarović. Ne samo da nije uputio čestitku na izbornoj pobjedi, nego je Grabar Kitarović nazvao aparatčikom svoje partije, a njezinu kampanju sektaškom. Je li nam ovakav politički diskurs potreban, s obzirom na gospodarsko-socijalno stanje u zemlji, čijem rješavanju zacijelo neće pomoći netrpeljivost između Vlade i predsjednika?

– Paradoks Milanovićeve izjave u izbornoj noći leži u tome što je sve što je rekao o Grabar Kitarović i njenoj kampanji istina, a ipak je politička pogreška. Jasno je da je gospođa nastupala strančarski i da je ideologija njene stranke nacionalistička, ali je za nastavak politike do parlamentarnih izbora pametnije postupati formalno korektno, čestitati itd. U međuvremenu je Milanović to i učinio, i susretljivošću nadmašio prva očekivanja. Novoj predsjednici će kao eksponentici HDZ-a najvažniji posao biti nastavak pokušaja da ovoj vladi porekne legitimnost, što Karamarko i njegovi suradnici u vodstvu HDZ-a pokušavaju već dvije godine. U tome bi joj Vlada išla na ruku kad bi se inatila na sitnicama i simboličnim stvarima, jer bi onda Grabar-Kitarović i HDZ mogli i dalje prikazivati Vladu kao onu koja odbija konstruktivne pokušaje. Naša javnost umjesto kritičke analize politike uglavnom pribjegava moraliziranju, i ovo je poučan primjer kako moralna vrlina, kao što je iskrenost politički ne mora ništa značiti. I Milanka Opačić je nedavno rekla istinu o Ivanu Sinčiću, pa su je ipak svi napali da odbija njegove birače koji u drugom krugu neće glasati za Josipovića. To pokazuje da javnost – doduše licemjerno – ipak osjeća da nije sve tako jednostavno. Inače, i davna Račanova izjava o HDZ-u kao stranci opasnih namjera pokazala se istinitom, ali su se Račan i cijeli SDP, vidjevši koliko je bila istinita, brzo povukli u mišju rupu iz koje sve od tada samo stidljivo izlaze.   

S ovim izborima SDP je nastavio svoj gubitnički niz, pa se postavlja pitanje i odgovornosti šefa stranke, Zorana Milanovića. Dakle, je li Milanović trebao snositi neke političke posljedice za neuspjeh?    – Osim moralizma, usredotočenost na osobe je drugi nedostatak ovdašnjeg političkog mentaliteta. Što će biti s Milanovićem isključivo je stvar njegove partije; ako hoće da ih odvede u propast, njihova stvar. Za javnost, za društvo, nije problem Milanovićev osobni karakter; problem je to što je cijela politička scena tako slaba da karakter jednog pojedinca, pa i šefa vlade, može biti toliko značajan. Inače, vlada ni ne mora biti popularna, nego je pitanje da li dobro funkcionira u provođenju dobrih političkih programa. A o tome kod nas javne debate praktički nema, pa nema ni korektivnog djelovanja javnosti i civilnog društva.

Pod kontrolom HDZ-a

No, osim premijera Zorana Milanovića, na Grabar Kitarović obrušili su se brojni u zemlji. Koji je vaš dojam – hoće li Grabar Kitarović biti samo produžena ruka Tomislava Karamarka i Milijana Brkića na Pantovčaku, odnosno je li njezin zadatak samo taj da prokrči put HDZ-u i njegovim obavještajcima na vlast?

   – Na razini dojma – svakako. Ona u najmanju ruku nije dosad pokazala nikakve samostalne političke ideje. Predsjednička funkcija joj to može donijeti s vremenom, ako bude u stanju iskoristiti to što joj dosadašnji mentori neće baš moći svakodnevno puhati za vratom. Ali funkcija ne daje mnogo sredstava za samostalno djelovanje, osim osobnog autoriteta za koji dosad nije pokazala neki kapacitet.

   Treba li zemlja strahovati od vrlo izglednog scenarija – da će predsjednik države ustvari biti HDZ-ov poslušnik, dok će Vlada biti u rukama ljudi koji su skloni paraobavještajnom i represivnom miljeu, pretpostavljajući jasno da će SDP izgubiti parlamentarne izbore od Karamarka i Brkića? Osim toga, ne treba zaboraviti ni to da se Karamarko zalaže za kancelarski ustroj.

   – Zasad, pod dojmom nadiranja HDZ-a, izgleda vjerojatno da će sljedeća vlada biti pod kontrolom HDZ-a, a sve ovo što pitanjem sugerirate dosad su najavljivali sami predstavnici HDZ-a. Ne treba zaboraviti da je Karamarko bio u stanju izvaliti čak i da se neće moći slobodno izražavati neslaganje s onim što on smatra državnom doktrinom. Budući da će i sljedeća vlada imati posla s društvom koje je u lošem ekonomskom i socijalnom stanju, a ne vidi se da će imati bitno bolja rješenja od postojeće, moguće je da će to kompenzirati političkim zaoštravanjem. Pritom može proizvoljno birati i izmišljati žrtve i simbolične »protivnike«, jer bi Hrvatska od sljedeće godine mogla imati slabu opoziciju.

   Ovo ne zvuči ni malo dobro. Prijeti li prema tome hrvatskoj demokraciji ugroza ili takvim sumnjama nema mjesta u zemlji koja je članica Europske unije koja to neće dopustiti?

   – EU vrlo slabo djeluje na civiliziranje i održavanje demokratskih standarda u državama članicama; ona je ipak i dalje pretežno konfederacija. Ugroza svakako prijeti ako na vlast dođe HDZ, jer ta partija ne da nije proživjela nikakvu »katarzu« kojoj se ponekad hvali njen šef, nego je čak i nazadovala – iznutra autoritarna, po ideologiji isključivija, a još će dobiti i nov legitimitet »spasiteljice« od dosadašnje nesposobne vlade. Tome, usput, pomažu i mediji, krivo prikazujući postojeću vladu kao ‘najgoru’ – premda nije vodila autoritarnu politiku i pokrivala sve one zločine kakve je HDZ pokrivao u 1990-ima. Unatoč teorijama »tranzicije« i »konsolidacije« demokracije, društvo može zapasti u novu autoritarnost ako je samo slabo, a ekonomska stagnacija posvuda pogoduje autoritarnim tendencijama. Imamo dovoljan primjer Mađarske, u kojoj i političkim proglasima i stvarnim promjenama – izbornim sistemom, ograničavanjem slobode medija – sistem postaje iliberalan.

Prazna retorika

U svemu tome, dakle, ekonomija će biti važna komponenta. Može li međutim uopće ovakva Kolinda Grabar Kitarović značajnije promijeniti stanje u zemlji – imajući u vidu njezine ustavne mogućnosti – a što je bila njezina glavna poruka u izbornoj noći?

   – Naravno da ne. Zbog toga je u izbornoj kampanji i bilo tako mnogo prazne retorike – na svim stranama – jer su kandidati i kandidatkinja morali nekako dati smisla svojem nastojanju da se domognu te funkcije (ili se na njoj održe), najavljivati i obećavati svašta, a da u efektivnim ovlaštenjima za to nemaju pokrića. Zbog toga je već nakon prvog Mesićevog mandata trebalo predsjednika početi birati u parlamentu. Neki misle da bi ga to učinilo ovisnim o partijama – kao da to ne može biti i ovako. Kad bi se međutim ustavno zahtijevalo dvotrećinsku većinu za to, partije i koalicije bi se morale sporazumijevati o šire prihvatljivim kandidatima ili kandidatkinjama. Tako bi predsjednik – koji je ionako najvećim dijelom simbolična figura – mogao čak predstavljati nekakvo »jedinstvo« i više nego sada, kad upravo vidimo kako se i putem izbora predsjednika ili predsjednice očituju političke podjele. I to ne baš pametne podjele, one koje proizlaze iz razlika u interesima i društvenim grupacijama, nego simboličke, identitetske i sl.

   Dobro, a hoće li Kolinda Grabar Kitarović oživjeti tuđmanizam; njoj su puna usta Franje Tuđmana i njegove političke doktrine?

   – Tuđmana jesu, ali doktrine baš i ne. Tuđmanova politika je naime bazično baš politika bez sadržajne politike, politika »zajednice« i njenog identiteta. Tuđman će biti simbol tjeranja u jedinstvo, to jest prije svega prokazivanja (a možda i progona) protivnika kao »neprijatelja«, ali to će Grabar Kitarović moći činiti verbalno i simbolički, a »pravi posao« će raditi vlada ako jasno dođe u ruke HDZ-u.

   Povratak tuđmanizam bi naime mogao narušiti odnose s našim istočnim susjedima od kojih neki već negoduju?

   – To čini svaka nacionalistička politika. Osobito je osjetljiv odnos s BiH, jer ona sama pod sadašnjim poretkom efektivno nije država, i iznutra je međusobnim blokiranjem onemogućuju nacionalističke grupacije. Ako Hrvatska kao država nastupa u savezu s jednim od njih, to nije samo opće nedopustivo miješanje u unutrašnje stvari, nego donosi i mnogo konkretnije štete.

   Imajući na umu ovako loš početak suradnje, ali i pojedine najave iz vrha SDP-a da će se Kolindu Grabar Kitarović naprosto ignorirati, očekujete li da će Vlada održati tematsku sjednicu o gospodarstvu, na čemu već dugo insistira HDZ?

   – Praktički sve vladine sjednice se ionako najvećim dijelom odnose na privredu i opće ekonomsko stanje, makar i ne bile »tematske«. Da li će se neka održati na prijedlog Predsjednice Republike samo po sebi je nebitno, ali je značajno kao indikator ponašanja aktera. Grabar Kitarović je od tog smiješnog »ovlaštenja«, u kojem može samo predlagati, napravila tako velik napuhan balon da će sada na tome morati insistirati, a Milanović se možda više neće tvrdoglaviti, nego će joj »ugoditi« i time pokazati kako je to malo značajno. Ono što treba zabrinjavati jesu neki drugi mogući postupci Predsjednice na rubu zakonitosti ili izvan nje, kojima bi se stvaralo izvanredne situacije, prijetnje ustavnom krizom (makar i fiktivnom i fabriciranom) i pojačavalo destabilizaciju i delegitimiranje vlade. Ona je tako nešto neopreznom izjavom već nagovijestila. Tu ćemo tek vidjeti kako će rabiti stvarna predsjednička ovlaštenja u vezi s vojskom, »sigurnosnim« službama, imenovanjem ambasadora, a na primjeru »šatoraša« vidimo da se može prijetiti i izvansistemskim pritiscima.

Imidž gubitnika

Prema svemu sudeći, očekuje nas politički rat između premijera Milanovića i predsjednice Grabar Kitarović, koji će se pojačavati s primicanjem izbora za parlament. Tko će, prema vašem mišljenju, u tom sukobu izvući deblji kraj – premijer ili predsjednik?

   – Naravno, premijer – on je odgovoran i politički »kriv« za stvarne političke poslove. Predsjednica ne može biti odgovorna ni za što konkretno, a ljudi »vole« prazne čelne likove; predsjednici su i dosad bili najobljubljenije figure, a da to praktički ništa nije značilo.

   U svakom slučaju, u toj političkoj igri nadmudrivanja najviše će ispaštati narod. Prema tome, treba li strahovati od dodatnih tenzija u društvu, s obzirom na još dvije činjenice; da se gospodarsko-socijalne prilike neće brzo promijeniti, dok će s druge strane rasti ideološki i svjetonazorski rascjep?

   – Zasad se veoma rašireno nezadovoljstvo velikih dijelova društva ne pretvara u pobunu. Ni HDZ nije bio u stanju mobilizirati socijalno nezadovoljstvo, što nije ni čudo, budući da bi se u vezi s tim ljudi lako sjetili da je i sam vodio politiku koja je do ovoga dovela. Teško je očekivati artikuliranu pobunu, dakle onu koja je usmjerena na koliko-toliko stvarne probleme, njihove prave izvore i neka osmišljena alternativna rješenja. Prije će to biti očaj i ressentiment, kojem je dovoljno moraliziranje, prikazivanje moćnika kao iskvarenih (zato umjesto analize problema jako dobro dođu silne priče o korupciji); čak i ako to dovede do pobune, to neće donijeti bolju politiku.

   Gubitnik Ivo Josipović dobio je više od milijun glasova na ovim predsjedničkim izborima. To je neosporno dobar zalog za nastavak političke karijere, pa gdje vi vidite Ivu Josipovića: na čelu SDP-a, možda u redovima ORaH-a ili pak kao šefa neke nove političke opcije?

   – Paradoksalno, premda je u Hrvatskoj dobio tek nepunih 2.000 glasova manje (one u inozemstvu, premda su važeći u izborima, ne treba ubrajati jer su to ljudi koji nisu dio ovog društva), sada ga svi prikazuju kao teškog gubitnika, a njegov rezultat kao »fijasko«. Kao da velik dio društva, pa i onih koji se bave informiranjem o društvenim zbivanjima i njihovim interpretiranjem, uvijek očekuje nadmoćne pobjednike i nadmoćne partije i vođe. Dok Josipović ima taj imidž gubitnika, ne vrijedi spekulirati o nekoj njegovoj budućoj istaknutoj političkoj ulozi. Njegovih milijun glasova važniji su kao indikator da i nakon tri godine vlade kojom je većina nezadovoljna (i dvostruko dužeg ekonomskog opadanja) društvo više nije spremno davati plebiscitarnu podršku navodnim spasiteljima. Premda svi govore protiv podjela, političke podjele su dobre, jer izražavaju društvenu zbilju, a to su duboke razlike u položaju, potrebama, pa nadajmo se i interesima različitih dijelova društva. To je možda osnova i za razvijeniji politički pluralizam.

   Stavimo sada po strani broj osvojenih glasova. Je li Josipović bio dobar predsjednik, odnosno hoće li Grabar Kitarović biti lošija/bolja?

   – Začudo, bio je po mojem sudu dobar predsjednik baš u onome što mu se najviše zamjera: bez konfrontacija, s uvažavanjem svih relevantnih strana, pomalo dosadan. Gotovo idealan predsjednik za uhodanu demokraciju s pouzdanom vladavinom prava. Budući da naša nije takva, u nekim bi slučajevima bilo dobro da je barem riječju i gestom jasno pokazao što nije prihvatljivo. Mislim na to što je npr. primio, i to u uniformirane, generale koje je Mesić s pravom penzionirao, ili na onaj nevjerojatni eufemizam »zabrljali« uvezi s tim da je (zasad samo) jedan general ratni zločinac. Također, otpuštanje savjetnika Jovića ne zbog onoga što je objavio, nego zato da ne provocira nacionalistički dio javnosti. Ali kad mu sve to prigovaram, ne impliciram da je ovom društvu bio potreban autoritativan vođa koji će ga zaštiti od svih zala, nego samo da je Josipović u svojoj simboličnoj ulozi mogao učiniti i neke korisne geste. Grabar Kitarović će vjerojatno biti lošija, jer će biti više vezana uz svoju partiju, koja k tome – s predsjednicom – zagovara lošu ideologiju nacionalizma.   

Poslušna vojska HDZ-a

Poraz Ive Josipovića navještaj je i poraza SDP-a na skorim parlamentarnim izborima. Hoće li tada SDP biti u politički nezavidnoj poziciju u kakvoj se recimo našao HDZ nakon hapšenja Ive Sanadera?

   – Prvo, ne znamo jesu li izbori skori ili će ipak biti krajem godine. Premda se do redovnih izbora neće mnogo promijeniti, daleko bi gora bila neka akcija nove predsjednice kojom bi prekoračujući svoja ovlaštenja pokušala rušiti Vladu prije isteka zakonitog mandata. Ako izgubi vlast na sljedećim izborima, SDP pravno ne bi jasno trebao biti u situaciji u kojoj se HDZ našao nakon pokretanja krivičnih postupaka protiv Ive Sanadera, jer su te dvije partije po mnogo čemu različite. HDZ još od početka 1990-ih ima hegemoniju u ovom društvu, čak i kad nije na vlasti, jer u društvenoj svijesti prevladavaju shvaćanja na kojima je on uspostavio svoju dominaciju. Jednom riječju, to je nacionalizam, a konkretnije to je shvaćanje o etnički određenoj nacionalnoj državi kao najvišoj vrijednosti, stav da država prvenstveno pripada etničkim Hrvatima (a tolerancija spram drugih je neka vrst milosti ili ustupka), a da oni koji su tu državu »stvarali«, od Tuđmana i HDZ-a do ratnih veterana, imaju pravo na veću moć i povlašten pristup društvenim dobrima. Tu hegemoniju HDZ nije koristio samo za prisvajanje i podjelu ekonomskih dobara, nego prije svega za masovnu diskriminaciju, progone ljudi u razmjerima etničkog čišćenja, uključujući i pokrivanje mnogih ubojstava. Za to oni koji su u tome sudjelovali, kao nalogodavci, pokrovitelji i izvršitelji, nisu odgovarali, i HDZ je pravno prošao mnogo bolje nego što je trebalo. Uz to je cijeli institucionalni sistem prožeo svojim kadrovima, koji su uglavnom još uvijek na istim mjestima. Sistemska korupcija, koliko god teška i štetna, u odnosu na to je zločin nižeg stupnja. Nasuprot tome, iza SDP-a stoji uglavnom nedjelotvorna i neodlučna politika, uz neke djelomične promjene na bolje. One su nedovoljne da bi ljudi bili zadovoljni, i zato će ih na izborima kazniti (premda još ne znamo hoće li biti ponuđena ozbiljna alternativa), ali za lošu politiku se ne odgovara krivično, pred sudom. Iz Karamarkovog čestog zazivanja lustracije moglo bi se naslutiti da vrh HDZ-a želi političko protivništvo »prevesti« u nekakav, makar i kvazi-pravni progon druge strane. Lustracija je doduše postupak koji se može primijeniti na djelovanje u uvjetima u kojima nije bilo vladavine prava, ali uz nešto samovolje to bi se dalo i rastegnuti.

   No, HDZ je u međuvremenu uspio stvoriti dojam da je konsolidirao svoje redove – ima li u SDP-u snage i volje, ali i ljudi da stranku povede u neku bolju budućnost?

   – Konsolidirao ih je na autoritaran način, da cijela partija djeluje kao poslušna vojska. Budući da njegova hegemonija nikad nije bila ozbiljno dovedena u pitanje, HDZ se nije niti morao opravdati za sve što je što je činio u 1990-ima. Hoće li se SDP konsolidirati tako ili ne (mislim da to neće moći), nije značajno za javnost. Mislim da će se alternativa HDZ-u i njegovoj politici morati razviti na drukčijim osnovama i s drugim akterima.