Nepoznata priča

‘Smirio sam se i nanišanio’: Kekov pomoćnik Vjekoslav Miletić prisjeća se kako je 1991. srušio avion JNA

Edi Prodan

Foto D. Škomrlj

Foto D. Škomrlj

Srušio sam borbeni zrakoplov JNA uz pomoć oružja s kojim su me upravo oni naučili rukovati! Čini mi se da je zrakoplov bio »Galeb«, no to je sad uostalom manje važno, učinio sam ono što sam morao. Sreća mojih suboraca je bila velika, a ja sam se, baš onako kako se uvijek želim osjećati u sportu, osjećao pobjednikom. Da, bio sam ponosan, prisjeća se te 1991. Vjekoslav Miletić



Strasti se riječima u pravilu teško pojašnjavaju. One su ono nešto što nosimo u sebi, ono što se manifestira leptirima u trbuhu ili onda kad se koža ježi, a suza klizi iz oka. A Vjekoslav Miletić, on je jedan tih ljudi koje definira upravo to – strast. Iza stava i izraza lica koji ne dozvoljavaju mnogi zaključaka na »prvu loptu«, krije se vulkanska energija koja u sebi nosi i silnu količinu strasti. Oni koji prate riječki nogometnu scenu dobro znaju tko se krije iza te smirene, elegantne figure. Političkim rječnikom, Vjeko Miletić je prvi potpredsjednik Vlade koju već šest godina vodi premijer Matjaž Kek. S obzirom na čeličnu disciplinu koju u svom radu apsolutno preferira Kek, nije lako biti njegovim pomoćnikom. A Vjeko, bez »po muke«, tu funkciju s velikim zadovoljstvom obnaša godinama.


– Nogomet je oduvijek bio moja strast. Stanovao sam u Ulici Rikarda Benčića, u neboderu kojeg od znamenitog INA-inog igrališta koje danas nosi naziv po Robertu Komenu, zaljubljeniku u nogomet s kojim sam u jednom periodu karijere takođe surađivao, dijeli tek cesta. Bilo je stoga logično da se od najranijeg djetinjstva uključim u nogometna zbivanja, da naprosto – igram nogomet. Jako sam bio predan treninzima tako da sam u srednjoškolskoj dobi postao i stipendistom HNK Rijeka.


Iskustvo iz JNA


Sreći nije bilo kraja, no, s obzirom da sam rođen 1969. godine, morao sam i u JNA. Meni je znate samostalna Hrvatska oduvijek bila san. Iako je to u socijalizmu bilo poprilično opasno, »šahovnica« je uvijek bila kod mene. Kad sam se vratio iz vojske, otac me gledao u čudu, pomiješanih osjećaja. Tvrdio sam naime kako je rat neizbježan. Znate bilo je to nekoliko godina prije nego što je uistinu počelo. Iako su ljudi percipirali da se ne događa ništa dobro, da će baš doći do rata nisu mislili. Ja sam, nakon odsluženja vojske u kojoj je sve već bilo posloženo kako bi se moglo kontrolirati i suzbiti rastuće težnje za samostalnošću pojedinih država, Slovenija i Hrvatska su u tome prednjačile, bio uvjerenja kako je rat – neizbježan, naglašava Miletić. Znao je to i njegov otac, no nekako se bojao preciznosti sinovih stavova, bojao se kao roditelj da će strast koju je vidio u očima sina toliko jaka da će ga, dođe li do njega, odvesti u – rat. S druge strane, ironično ali upravo je JNA, koja je Miletiću u iskristalizirala stav kako slijede godine sukoba, pomogla da se u cijelosti spremi za bitku protiv nje same.

Vjekoslav Miletić


Vjekoslav Miletić





– Moj vam je karakter takav da svemu pristupam maksimalno odgovorno, da želim u cjelosti savladati materiju i – pobijediti. Pa sam na takav način pristupio obuci i u JNA. Moj je razmještaj bio u PVO-u a središte obuke bilo je koncentrirano na rukovanje oružjem koje se naziva »Strela II«. Jako sam dobro savladao obuku koja traži ne samo vještinu rukovanja tim oružjem nego i određenu prirođenu preciznost – pojašnjava Miletić.»Strela II« je pak prijenosni sustav koji ispaljuje toplinski navođene raketa, a njezina efikasnost je jako ovisna o ljudskom faktoru. Konkretno, mora se naciljati motor aviona. Koliko je to preciznije, toliko će ispaljivanje biti djelotvornije. A Miletić je u tome bio dobar, jako dobar.

Valjalo je krenut…


– Rekao sam da je nogomet moja najveća strast. Ali, došlo je ljeto 1991. godine. Moje su se slutnje obistinile. Hrvatska gorjela, na mnogim točkama. Slavonija, jug Hrvatske, Banovina, Karlovac. Podrijetlom sam iz Miletića, mjesta koje se nalazi nedaleko Zadra, uz sami Paški most. JNA i njezine paravojne jedinice su nadirale i to vrlo uspješno sa svih strana. Hrvatska je bila na koračić do toga da ju se rascijepa na nekoliko dijelova nakon čega bi uslijedila kapitulacija, novo porobljavanje. Karlovac, Osijek, Daruvar, Pakrac, Otočac, Gospić, Zadar, Šibenik – pa stigli su do mosta, da o Dubrovniku ni ne govorim…. Valjalo je krenut – ističe Miletić.Ništa ga nije moglo zaustaviti. Prijavio se, uključio u A bojnu 111. brigade, rujan je nogometna igrališta zamijenio bojištem. Sloboda Domovine u tom je vremenu Miletiću bila – najveća strast. Nogomet je naprosto morao u drugi plan.

– Formirani smo u Sv. Luciji, u Kostreni, obuka pa put Like. Područje u široj okolici Otočca, Brinje. Ne samo da smo taj dio Lijepe naše morali obraniti, zbog komunikacije i kontrole bojišta, trebalo je i osloboditi pojedina područja, kote, prometne komunikacije. Jedna od njih bila je i – Drenov Klanac – sjeća se Miletić.


A iako manje spominjana, upravo je bitka za Drenov Klanac jedna od prvih akcija koju su hrvatske oružane snage poduzele i uspješno provele. Moralo se u cjelosti osigurati slobodnim pravac Senj-Vratnik-Žuta Lokva-Kompolje-Otočac. Drenov Klanac je područje koje se danas dodiruje s autocestom A1, s pravcem između Brinja i Otočca, a u jesen 1991. godine to je područje bilo pod kontrolom neprijateljskih snaga te je ta činjenica značajno opterećivalo sigurnost prometnog pravca Žuta Lokva – Otočac. Posebno na području Brloga. Oslobađanje Drenovog Klanca značilo je stabilnost pa i sigurnost tog dijela Like. Akcija je uspješno izvedena, no neprijatelj to baš i nije s veseljem primao. Napadi su bili stalni, no snage HV su uspješno odolijevale.– Bio je 11. studenog 1991. godine. Sve dakle neke simbolički gledano jedinice. Imao sam »Strelu II.« JNA je napadala, njihovi su borbeni zrakoplovi raketirali naše područje. Smirio sam se, koncentrirao, nanišanio i – pogodio!!!! Srušio sam borbeni zrakoplov JNA uz pomoć oružja s kojim su me upravo oni naučili rukovati! Čini mi se da je zrakoplov bio »Galeb«, no to je sad uostalom manje važno, učinio sam ono što sam morao. Sreća mojih suboraca je bila velika, a ja sam se, baš onako kako se uvijek želim osjećati u sportu, osjećao pobjednikom. Da, bio sam ponosan – naglašava Miletić.

Temelj Oluje


I ne samo da je imao razloga za ponos, učinio je još i mnogo više od samog rušenja borbenog aviona. Njegovim preciznim hicem, neprijatelj je dobio spoznaju da se s hrvatskim snagama baš i ne može više poigravati. Shvatio je kako su stručni i dobro ekipirani, jednako tako i raspoređeni po slobodnom hrvatskom teritoriju. Simbolički gledano hitac i pogodak Vjeke Miletića bili su jedna od onih točki koje su u jesen 1991. godine počeli činiti preokret dotadašnjih ratnih kretanja. Agresija koja se svega koji mjesec prije činila nezaustavljivom, agresija koju je na jedan odličan geopolitički način elaborirao i sam Miletić, počela je kopnijeti. Miletićev je pogodak bio jedan od onih koji su najavili – hrvatsku slobodu u samostalnosti, rušenje tog »Galeba« bila je jedna od jako bitnih točki stvaranja temelja »Oluje«, operacije koja je Hrvatskoj vratila teritorijalnu cjelovitost.


– Ostao sam u postrojbama još nešto više od godinu dana, a onda sam se vratio nogometu. Učinio sam ono što sam morao, ono čega sam osjećao zov još u srednjoškolskoj dobi, i vratio se svojoj strasti. Znate, nisam nikakav ekstremist. Jako poštujem sve ljude, mnogo je mojih prijatelja srpske nacionalnosti, ni najmanje nisam agresivan. Moj vam je đir bio Palach, urbana glazba i generalno urbani način života koji ne prepoznaje nacionalne podjele kako je to u onim, ruralnim, područjima gdje se zna u kojem je selu tko. Ali da, jako sam želio da Hrvatska bude samostalna. Imao sam ponuda ostati i u dočasničkoj službi, ali rekao sam vam – nogomet, to je moja strast.


Nakon igračke karijere postao sam trener u »Rijeci«, mojoj velikoj ljubavi, radio sam sa svim uzrastima tako da sam i u tom poslu skupio 12 godina staža. Uživam ovih šest godina kao prvi suradnik Matjaža Keka, uživam kako smo kao klub posloženi i znam da su pred nama godine novih uspjeha. Još kad sam vidio u nedavnom moskovskom finalu zastavu Hrvatske na travnjaku Lužnjiki stadiona… mojoj sreći nije bilo kraja, zaključio je naš razgovor Vjekoslav Miletić, jedan od onih hrvatskih vitezova, kolene hrabrih ljudi, mahom dragovoljaca koji su preokrenuli tijek rata i otvorili vrata hrvatske slobode. Iako, on sam ne želi da se o njemu tako razmišlja, piše ili razgovara.


– Ima mnogo većih i značajnijih od mene. Nisam ja nikakv junak. Napravio sam ono što sam morao, što bi svaki domoljub učinio. Junaci Domovinskog rata su neki drugi ljudi, oni kojih nema, koji su svoje živote dali za našu slobodu. Ja sam… ma sasvim obični hrvatski domoljub – zaključio je Vjekoslav Miletić naš razgovor.Kakov je dakle? Prosudite sami. Ma štom on sam o sebi mislio, bilo bi nam puno bolje da je takvih više.