Renato Matić, sociolog s Hrvatskih studija, u povodu ukidanja presude Ivi Sanaderu nudi uznemirujuću dijagnozu današnjega hrvatskog stanja: »Pravosuđe je društvena institucija, koja ispunjava smisao postojanja ako se svakodnevno iskustveno potvrđuje kao djelotvoran servis svojim građanima i ako trajno skrbi za mogućnost svih građana da zakonitim sredstvima ostvaruju svoje životne ciljeve. Uostalom, to je i zadaća same države kao društvene institucije. U protivnom se država sa svim svojim institucijama više ili manje okreće protiv interesa svojih građana, a njezino se djelovanje vremenom ne razlikuje od djelovanja bilo koje zločinačke organizacije. S tom razlikom da država svojim zakonima prisiljava građane da prihvate kriminal i korupciju kao način života«, kaže Matić. U takvim okolnostima, nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori. »Ratni profiteri pretvaraju se u uspješne poduzetnike a svi drugi članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra, preko noći ostaju bez ičega, i sve to po zakonu. Istodobno, ostali članovi društva, posebno mladi, donose zaključke: ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati, tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar izbor za uspjeh. Naprotiv, oni donose neizvjesnu budućnost o kojoj opet sve bitne odluke donose upravo društveni akteri čije su kriminalne aktivnosti i bezobzirnost prouzročile trajne strukturalne poremećaje«.

Matić, s druge strane, vidi kako »svi mi, obični građani, koji pokušavamo živjeti poštujući društvene obveze, svakodnevno doživljavamo niz frustracija«. Budući da zakon, kako vidimo, ne može sustići velike prekršitelje i dužnike, ukupno pokradeno bogatstvo sada postaje zajednički dug svih nas i budućih generacija. »Pravosudne institucije, svjesne svoje nemoći kada su u pitanju tzv. velike ribe, počinje se doslovce ‘iživljavati’ na ostalim građanima koji nemaju dovoljno moći ili novca da pruže ozbiljan otpor. Na taj način, svatko od nas u nekom trenutku može biti predstavljen kao kriminalac, ako nije uredno platio režije, ili na vrijeme prijavio neku dodatnu aktivnost, ili nije uredno ispunio neki od milijuna obrazaca za poreze ili putne troškove«. To ne znači, naglašava Matić, da je neuhvatljivost tzv. velikih opravdanje za sve prekršaje, propuste ili građanski neodgovorne aktivnosti, ali »ako naše zajedničko iskustvo govori da se takozvani utjecajni građani mogu bez ikakve opasnosti, nečasno i nepošteno bogatiti, tada će svaki oblik korupcije i kriminala postati opće priznato sredstvo postizanja ciljeva. Takvi primjeri proizvode zastrašujuće trajne posljedice za budućnost društva, koje su daleko dramatičnije nego što su sve prognoze o depopulacijskim procesima.«

Moglo bi se, naime, tvrditi ovako: da je Sanader 2003. izbore osvojio na najnižim šovinističkim strastima, da bi potom »okrenuo« ploču, pa stao provoditi detuđmanizacijsku politiku par excellance, a onda 1. srpnja 2009., poput kakvoga balkanskog sumnjivca, osorno i bahato podnio nikad objašnjenu ostavku. Potom ga je pravosuđe »rastezalo« nekoliko godina, pa se na kraju dodatno osramotilo kada je Ustavni sud, šest godina nakon što je cijeli taj pravosudni cirku započeo, dvije pravomoćne presude srušio kao da ih nikada nije ni bilo. Sve to svakako može biti razlog za okretanje očima i slijeganje ramenima. Premda, s podjednako toliko argumenata, moglo bi se tvrditi i suprotno: da je Sanader, nakon što je 2003. uspješnim političkim nastupom pobijedio na izborima, pa nekoliko godina iznimno uspješno vodio zemlju – riješivši neke od najvećih hrvatskih političkih problema i postavivši je nepovratno na europski put – istina neobjašnjeno odstupio, ali i tako časno otvorio put rezanju nekih od ključnih korupcijskih lanaca ove zemlje. Pravosuđe je to i obavilo, započevši protiv bivšeg premijera – što se ne događa često – pet ili šest ozbiljnih istraga, koje je USKOK uzorno obavio. Nakon što je pravomoćno osuđen u tri golema i zahtjeva predmeta, Ustavni sud je sva tri, pronašavši ozbiljne proceduralne zamjerke tijekom tih suđenja, procese vratio na početak, što je legitimna i uobičajena pravosudna praksa. Valja se, dakle, strpiti još malo, i ti će postupci biti okončani sukladno svim zahtjevima pravosudne struke, i u najboljemu poštovanju hrvatskih zakona. Dakle, »slučaj Sanader« može se interpretirati na dva posve oprečna načina, a za svaki od njih mogli bismo pronaći podjednak broj vjerodostojnih argumenata.

Porušeni standardi

No intelektualna je razbibriga jedno, a hrvatska svakodnevnica nešto posve drugo. Živi zid, pokret koji je nastao na gorkome nezadovoljstvu stotina tisuća osiromašenih hrvatskih ljudi – bilo to nezadovoljstvo opravdano ili ne – »slučaj Sanader« vidi ovako: »Povjerenje u sustav ne postoji«, kratko i jasno tvrde u Živome zidu. »Više nitko ne vjeruje u ovaj sustav kojeg su izgradile dosadašnje političke elite. Hrvatska koju danas živimo propast je za običnog građanina koji želi živjeti normalnim životom, ljudi pokušavaju preživjeti sustav, a mnogi to ne uspijevaju. Institucijama se vjeruje sve manje, jer sve manje nude sigurnost i povjerenje, poreznici su postali simbol za pljačkaše, policajci za nasilnike i zaštitnike moćnika, DORH se percipira kao zaštitarska tvrtka pretvorbenih i inih kriminalaca, a Ustavni sud i pravosuđe općenito kao poluge za stjecanje političke moći i imovine«, crnu sliku »s ulice« prenosi nam Živi zid. »Ne postoji više praktički ništa što bi hrvatske građane šokiralo u politici. Svi standardi su porušeni, sve granice dobrog ukusa prijeđene«, odgovaraju živozidovci na pitanje kako građani doživljavaju »slučaj Sanader«. »Praktički više i nema negativnog presedana u politici koji nismo dosegli. Stvorena je atmosfera začaranog kruga u kojem politika i krupni, najčešće bankarski kapital iznova ubacuje nove igrače u igru, a onda, kada im više ne trebaju, izbacuje ih i nastavlja dalje. Ista stvar je i sa Sanaderom: prvotno iznenađenje njegovom ostavkom vrlo brzo je zamijenila nezainteresiranost, a i na milijarde kuna koje su mu se stavljale na teret obični građani nisu reagirali jer osjećaju da nikoga odgovornog i nije briga što oni misle.« U Živome zidu drže kako sve to »nije nastalo preko noći«, nego je rezultat godina degradacije institucija, političkih kadroviranja i srozavanja kriterija. »Sve je to popraćeno opasnom iluzijom u koje je upala većina građana koji ne prate detaljno političke procese: da EU može i želi biti korektiv naših promašaja. Europska unija, ovakva kakva je danas, dio je problema, a ne dio rješenja«, uvjereni su u Živom zidu.

Ideološki okovi

Rješenje? Što se Živog zida tiče, jednostavno: »Svi koji su sudjelovali u kreiranju ovakvog političkog sustava, a i njegovi današnji izdanci, moraju otići iz politike. Ne može Karamarko preko noći promijeniti mentalni sklop i shvatiti da nas ne pljačkaju nikakvi crveni ili ljubičasti vragovi, niti Milanović može shvatiti da Hrvatska nema šanse bez ponovne uspostave monetarne suverenosti. To su limitirani ljudi i rezultat političke indoktrinacije svojih mentora, ljudi bez ikakve političke imaginacije i ideja«, tvrde mladi revolucionari. Ako se takvi, tvrde, ne povuku, krug će se nastaviti, i zato se oni »bore da to bude što prije, da birači spoznaju tu istinu i da ih putem demokratskih izbora ispratimo s političke scene«. U Živome zidu ne idu tako daleko da bi demokraciju samu proglasili uzrokom problema: »Građani imaju pravo birati«, kažu, ali i dodaju: »Građani također imaju obvezu proučiti tko im radi o glavi, a tko u njihovom interesu«. »Moramo u politiku dovesti mlade ljude, inovatore neopterećene ideološkim okovima, ljude nesalomiva integriteta koji će od prve do zadnje ostvariti ono što su obećali i zacrtali«. U Živome zidu uvjereni su da je takvih mnogo, »ali su demoralizirani jer sustav desetljećima stvara i gura u prvi plan konformiste, ulizice, uhljebe svih vrsta i zanimanja«. »Zato pokušavamo stvoriti klimu da je moguć otpor nepravednim zakonima, da je moguća drugačija Hrvatska utemeljena na pravednim zakonima i sustavu koji je u osnovi osmišljen za zaštitu, a ne destrukciju ljudi«.

Društveni sukobi

Baš prema toj ideji – da »u politiku treba dovesti mlade ljude«, koju je ovih dana iznijela i predsjednica Republike u svojoj neobičnoj prepisci s predsjednikom Sabora Josipom Lekom – podozriv je filozof Žarko Puhovski. Nasuprot, kaže Puhovski, »nedavnome stavu predsjednice Republike, iznesenom u pismu obilježenome nedopustivom diskriminacijom na osnovi starosti, da je ‘nužno potrebna smjena generacija u politici, koja bi se napokon zadovoljila potrebe građana za sadržajem, a ne formom’, iskustveno je dokazano da bez uvažavanja forme nema demokratske politike – a s uvažavanjem forme nema, primjerice, totalitarne«. Puhovski brani proceduru, pa i po cijenu ovoga što se događa sa Sanaderom. »To da je u demokraciji forma zapravo sadržaj izaziva često zbunjenost pa i moralne frustracije, no ta je osobina demokracije nastala u nastojanju da se – koliko je moguće – korektno postupa sa sukobima u društvu«, podsjeća Puhovski. Sveučilišni profesor filozofije objašnjava kako društveni sukobi te vrste nisu »proizašli iz zloće, nego iz prirodnoga postojanja različitih interesa i uvjerenja«. »Da bi se sa sukobima te vrste izašlo na kraj potrebna su pravila koja važe za sve pod istim uvjetima, a upravo tako metodički i počinje demokratski ustroj. Društveni sukobi dovode do kompleksnih političkih, moralnih, vjerskih i sličnih nadgradnji, pa izazivaju i navijanje, tj. pristranost. U konkretnome povodu, tako, mnogima neće biti jednostavno prihvatiti da veoma šarmantan i nadasve uspješan političar može biti i korumpiran, ili pak to da se javno unaprijed osuđeni političar može pokazati pravno nedužnim. No Puhovski smatra dobrim za vladavinu prava »to što Ustavni sud inzistira na ‘pukim formalnostima’«, naročito »u slučaju osobe koju su ne samo svi sudovi, nego i svekolika javnost već bili osudili«. Smatra, također, važnim razlikovanje političke i pravne odgovornosti, koju Ustavni sud naglašava u odluci kojom je ukinuo presude Sanaderu. No dakako, kaže Puhovski – uvijek je iznova ključno pitanje  »samo« u tomu jesu li se oni koji odlučuju, primjerice na sudovima, doista držali unaprijed zadanih pravila i jesu li ta pravila zakonodavci uglavili kao suglasna s temeljnim načelima pravednosti. I time kao da smo opet na početku: jedni će tvrditi da su sudovi korumpirani a zakoni loši; drugi će tvrditi da nema savršenih sudova i da hrvatski rade što mogu, a da su zakoni bolji nego što su nekad bili, i da idealnih zakona nema. Prokletstvo demokracije kao da je uvijek u onoj banalnoj čaši – je li napol’ puna ili napol’ prazna…