Prije više od desetljeća ta je doza osobne hrabrosti i samouvjerenosti na granici s bahatošću bila poželjna politička osobina za političara.

Da, Hrvatska je devedesetih vodila agresivni rat u Bosni i Hercegovini. Tko god je imao ikakve informacije s terena, znao je da je to istina. I da, u Kninu i tzv. Krajini je nakon zbijega građana počinjen niz zločina, kako »običnih«, tako i ratnih. To je bilo jasno svakom tko bi upalio televizor, a pritom ne bi izgasio mozak.

O agresiji na BiH i zločinima u Krajini, vrlo jasno i glasno (drugačije i ne znaju) su zborili Vesna Pusić i Radimir Čačić. Ta samouvjerenost, koja ih je onda tjerala na savršenu jasnoću u nepopularnim stvarima, danas ih opet gura u istom smjeru. Opet su Vesna Pusić i Radimir Čačić na suprotnoj strani od mišljenja većine i uporno, tvrdoglavo guraju svoju priču.

Sve je, dakle, skoro isto kao nekad. Osim jednog detalja – ne samo da je u »slučaju Janaf-Ferenčak« vrh HNS-a u krivu, nego svojom istrajnošću stranku koju su dogurali do 15 saborskih zastupnika i druge pozicije u vladajućoj koaliciji, sada guraju u pravcu margine, negdje među društvo u kojem se dosađuju potrošene partije poput HSS-a ili HSLS-a (HSP nije među ovima koji se dosađuju, tamo je toliko zabavno da priča o toj stranci svakako mora imati nekoliko rečenica u kojima se spominje hladno i vatreno oružje).

I ne radi se o pretjerivanju, toliko je priča oko Ferenčaka i Janafa ozbiljna, da je uzdrmala same političke temelje HNS-a. Uz jednu jedinu za njih dobru vijest – do prvih sljedećih izbora (lokalnih), ostalo je skoro punih 14 mjeseci, a do parlamentarnih – četiri godine.  

 Ali, da bi se ozbiljnost situacija za »narodnjake« pokazala dovoljno plastično, treba krenuti od početka; od političke pozicije HNS-a nakon prosinačkih izbora. U Hrvatskoj smo dva puta imali situaciju da je na vlasti koalicija s najjačom strankom i njenim strateškim, ali slabijim partnerom (ostali pridruženi članovi su manje snage i nebitni za ovu analizu).

 Prvi put je to bilo u razdoblju 2000. do 2003. godine, kad je Račanovom SDP-u sekundirao Budišin HSLS. Drugi put, nakon izbora 2007. godine, kad je Friščićev HSS, iako s upaljenim lijevim žmigavcem, skrenuo udesno i omogućio Ivi Sanaderu novi premijerski mandat. Obje stranke, i HSLS i HSS su već na narednim izborima doživjele debakl i postale nebitne u političkom životu zemlje.  

 Ugrožavanje partnera

U HNS-u su, dolazeći na vlast u Kukuriku koaliciji itekako bili svjesni sudbine koju su »strateški partneri« dosad doživljavali i u stranci se razmišlalo o mogućnosti da se nešto slično i njima dogodi. S druge strane, njihovi najjači ljudi dobili su jake pozicije u Vladi, s kojih mogu mnogo više nego što su to mogli socijal-liberali ili seljaci utjecati na smjer kojim vlast brodi, kao i skrenuti pažnju javnosti na svoj udio u cijeloj priči.

Pritom će, jasno, nesuglasica i svađa sa SDP-om sigurno biti, bez obzira na navodno sjajan osobni odnos koji su u dvije Kukuriku godine uspostavili Čačić i Milanović. To je normalna stvar u koalicijskom odnosu dviju stranaka i svatko tko je spreman na javna nadmudrivanja HNS-a i SDP-a, a kojih će sigurno biti, vrtjeti glavom i kazati »ovi se samo svađaju«, zapravo, ne razumije politiku. Jer, Friščić i Sanader/Kosor se nisu svađali, zar ne? A bila je to tako uspješna vlast…  

Slučaj Ferenčak, naravno, ne spada u kategoriju uobičajenih koalicijskih trzavica. Radi se o nespremnosti HNS-ovih prvaka na suštinsko shvaćanje situacije u društvu – kad se ista prelama preko njihovih ljudi. Ova zemlja je osiromašena i fino opljačkana. Ljudima je preko glave tranzicijskih muljatora koji su se opernatili sumnjivim poslovima, te njihovih političkih sponzora. Preko glave im je politike koja zaziva pravdu s debelom figom u jednom i još debljim novčanikom u drugom džepu.  

 Kraj karijere

Protiv Srećka Ferenčaka vodi se vrlo ozbiljan proces. Ne radi se o anonimnoj prijavi o tome da je netko držao snop njemačkih maraka u zamrzivaču u vikendici. Svakome se, primjerice, može dogoditi, kao što se dogodilo baš Čačiću, da vozi oko 130 na sat na autocesti i sudjeluje u prometnoj nesreći s kobnim posljedicama, ali, da se nekom dogodi da dobije namjensko zemljište od grada po diskontnoj cijeni, pa ga onda utopi za gradnju trgovačkog centra s višemiljunskim profitom – e to su, stvarno, rijetki slučajevi…

Ono što u svom bahatom autizmu ne vide ni Vesna Pusić ni Radimir Čačić je, između ostalog, upravo činjenica da su pokušajem imenovanja i upornim javnim pokušajima obrane te odluke, najveću štetu, osim sebi i svojoj stranci, napravili baš Srećku Ferenčaku. Za njega je bitnija politička karijera nakon ovotjednih zbivanja definitivno gotova, bez obzira hoće li pravomoćnom presudom na kraju biti oslobođen.

Da su i on i njegovi bili strpljiviji i čekali pravorijek suda, pa ga tek onda (u slučaju, jasno, poništenja prvotne presude) gurali na neku funkciju, stvar bi sigurno prošla, ali ovako će bilo kakvo Ferenčakovo buduće imenovanje biti (pre)opterećeno teretom pokušaja da ga se na silu ugura za kormilo Janafa.  

 Bikovi i pjesnici

I tako stvari sad postaju vrlo klizave i opasne i za sam HNS. Javno su već obilježeni – isključivo vlastitom krivnjom – kao zločesti dečki vladajuće koalicije. Rejting im je, pritom, i prije slučaja Janaf-Ferenčak, u padu, po posljednjem Crobarometru više ni ne gledaju u leđa Laburistima – već samo oblak prašine koji ovi ostavljaju (Lesarova ekipa je na 6,8 posto, a HNS na 4,5). Istina, po drugom redovnom mjesečnom istraživanju, Cro-demoskopu, razlika je manja, Laburisti su na 5,4 a HNS na 5 posto, ali narodnjaci se već navikavaju na to da postaju tek četvrta stranka u zemlji i da im se brojke vrte oko izbornog praga.

Nije teško zamisliti koliko cijela situacija frustrira čelne ljude stranke, a dobro je znano da im prag tolerancije, pogotovo Čačiću, nije prevelik. Samo, bez obzira na svo razumijevanje na svijetu koje se može imati za njegovu osobnu tragediju i nervozu zbog iščekivanja presude mađarskog suda, bez obzira i na činjenicu da je jasno da je politička pozicija u kojoj se nalaze prilično zahtjevna, za bikovsko guranje »našeg dečka« u Janaf, nema nikakvog, ni najmanjeg opravdanja.

Pogotovo u zemlji koja se nalazi u tako ozbiljnoj krizi i na tako ozbiljnom rubu.

Hrvatskoj doista treba Čačić iz vremena Račanove Vlade, ministar »na bageru« i s vizijom, a ne Čačić koji, poput komšije Avdije iz davne pjesme »Zabranjenog pušenja«, djeluje kao pjesnik koji »ne vjeruje u vlastite stihove«.