RIJEKA  Naš list pisao je o slučaju bivšeg predstojnika riječkog Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku dr. Alana Bosnara, kojega USKOK tereti za zlouporabu položaja i primanje mita od podređenih suradnika te je protiv njega u tijeku sudski postupak,  koji je, unatoč tome što ga očekuje presuda, izabran ovih dana u znanstveno nastavno zvanje redovnog profesora u trajnom zvanju grane sudske medicine na Medicinskom fakultetu u Rijeci. To su dekan Tomislav Rukavina i rektor Pero Lučin objasnili kao jedino moguće, s obzirom da je bio jedini kandidat na natječaju, te da je zadovoljio sve uvjete, a da prevomoćnu presudu još nema. 

Odnos morala i prava

No, prof. dr. Žarko Puhovski na naš upit objašnjava da je bilo itekako puno mogućnosti da se upravo takva osoba, s optužnicom da je reketarila svoje vlastite podređene kolege, ne izabere u trajno zvanje, jer naprosto nikome ne »slijedi napredovanje« po inerciji, ili automatizmom. 

– Slučaj Alana Bosnara ukazuje na ozbiljnije probleme od onih koje su u vašem članku formulirali riječki univerzitetski funkcionari. Riječ je, dakako, o odnosu morala i prava, a izgleda, i politike, koji dekan i rektor ekstravagantno interpretiraju tvrdeći da su, sukladno zakonu, morali provesti postupak unapređenja Alana Bosnara. Pritom se pojavljuje doista skandalozna formulacija da je, »prema izjavama dekana Tomislava Rukavine i rektora Pere Lučina«, Bosnar, »zaposlenik Medicinskog fakulteta kojemu je nakon pet godina rada kao redovni profesor slijedilo napredovanje u trajno zvanje«. Ovakva formulacija ne sramoti samo riječko sveučilište , što je za većinu nas izvana uglavnom nebitno, nego niječe samu ideju univerziteta. Ako se, naime, doista funkcionira tako da zaposlenicima na univerzitetu nakon određenoga proteka godina neupitno »slijedi napredovanje«, ako se, dakle, napreduje dosjelošću, onda nema smisla raspravljati ni o stručnim i znanstvenim, a kamoli o moralnim kvalitetama u visokome obrazovanju, jer se znanstvenici i nastavnici tretiraju žalosno činovnički – kaže Puhovski, koji je i sam bio iz tog sustava kao dugogodišnji sveučilišni profesor na odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

Po njemu, ovo je svođenje univerzitetske, odnosno znanstveno-nastavne profesionalnosti na njezinu negaciju koje je ne samo načelno pogrešno, nego i neutemeljeno u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji svugdje gdje je riječ o izborima određuje tko »može« biti izabran u određeno nastavno ili znanstveno-nastavno zvanje, pa i konkretno u članku 95., stavak 7., koji se odnosi na izbor u zvanje redovitoga profesora u trajnome zvanju. Nigdje nema ni riječi o ovim, naprosto nezamislivim »pravima« na izbor, o tomu da izbor ikomu jednostavno »slijedi« protekom vremena, možda na način na koji, primjerice, automobil stariji od četrdeset godina dobiva status »oldtimera«, napominje prof. dr. Puhovski. 

Egzotičan izbor

– To da je u navedenim formulacijama koje opravdavaju ovaj u najmanju ruku egzotičan izborni postupak riječ o pukome izbjegavanju odgovornosti pokazuju čak i zakonske formulacije: nije potreban poseban napor teleologijske interpretacije da bi se uvidjelo kako je odredbe članka članka 2. (st. 2) rečenoga zakona o »etičnosti znanstvenika«, na kojoj se, pored ostaloga, »temelji znanstvena djelatnost«, te članka 3. (st. 3.) o »poštovanju i afirmaciji ljudskih prava«, na čemu se, uz ostalo, »temelji visoko obrazovanje«, trebalo primijeniti i na slučaj Alana Bosnara, kaže prof. Puhovski. 

– Da je bilo tako, sve bi bilo ne samo jednostavnije – ne bi trebalo izmišljati neuvjerljiva opravdanja –  nego, što je bitno, i moralno opravdivo, zaključuje Žarko Puhovski.