Na njih smo skoro zaboravili, a prije desetak godina su gotovo svakodnevno bili u vijestima i na televizijskim ekranima, žestoko se boreći protiv bilo kakvog popuštanja sa Slovenijom oko razgraničenja na moru. No otkako je rješavanje graničnog spora prepušteno arbitražnom sudu, malo ih je tko pitao za mišljenje. Što misle o samom arbitražnom sporazumu pokazali su u studenome 2009. godine, u vrijeme njegova potpisivanja, kada su sa 40-tak ribarskih brodica u prosvjednom konvoju stigli do sredine Piranskog zaljeva, gdje su puštali u more plutače s hrvatskom zastavom, poručujući vlastima u Zagrebu gdje je po njihovom mišljenju crta razgraničenja između Hrvatske i Slovenije na moru. 

No sve je ostalo na tome. Granični spor ubrzo je pao u zaborav. Njegovo prepuštanje arbitražnom sudištu značilo je da taj prijepor više nije bio vruće političko pitanje. Umjesto političara, o njemu su trebali odlučiti međunarodni pravni stručnjaci, koji preferiraju kabinetske rasprave iza čvrsto zatvorenih vrata i ne vole javnost. A onda se preko noći sve promijenilo. Najprije mediji u Srbiji, a onda i u Hrvatskoj, objavili su transkripte i snimke razgovora slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca i slovenske agentice za arbitražu Simone Drenik u kojem njih dvoje dogovaraju taktiku kojom će utjecati na ostale članove arbitražnog suda, ne bi li isposlovali što povoljniju odluku za Sloveniju. Šokantno otkriće varanja na arbitraži dovelo je u pitanje pristranost arbitražnog suda, dok upravo o tome ovisi vjerodostojnost svake arbitraže. 

Spor na prekretnici

Jedini tamošnji ribar koji je svojedobno bio podržao arbitražni sporazum bio je ribar iz Savudrije Danilo Latin, no i on je nakon otkrića prljavih igara oko arbitraže promijenio mišljenje. Latin danas kaže kako bi za Hrvatsku bilo najbolje da se što prije izvuče iz arbitražnog postupka. »Hrvatsko povlačenje u ovom je slučaju rezultat saznanja da arbitražni sud kao međunarodna institucija ne poštuje pravila igre na koja se sama obvezala«, zbori Latin, koji u ovom pitanju nema nikakvih dilema, jer, kako kaže, bolje je nikakvo od lošeg rješenja. Bolje je, kaže, odgoditi rješavanje spora sve dok nismo sigurni u nepristrano suđenje nego dobiti nešto što više neće biti moguće popraviti. Do konačnog rješenja, kad god do njega dođe, ostaje vrijediti sadašnje stanje, a s tim stanjem savudrijski su ribari zadovoljni. 

Partija pokera

Latin, s kojim razgovaramo na ugodnoj terasi restorana podno znamenitog savudrijskog svjetionika, objašnjava kako je u vrijeme prihvaćanja arbitraže bio uvjeren da je granični problem pravno pitanje, koje treba riješiti pravnim putem. Mislio je da upravo međunarodna arbitraža predstavlja taj »pravni put«, iako nema nikakvih dvojbi o tome s kakvim su argumentima jedna i druga strana ušle u ovaj spor. »Hrvatska jedina ima ulog u ovoj partiji pokera, i to teritorijalni, dok su na slovenskoj strani svjesni da nemaju pravo i da nemaju što izgubiti. Sve što dobiju za njih je dobitak«, uvjeren je Latin. Svoje riječi Latin ilustrira donoseći veliku uokvirenu geografsku kartu zapadne Istre i cijelog Tršćanskog zaljeva, pokazujući na njoj more – Latin kaže da je riječ o oko 150 kvadratnih kilometara mora – koje bi Hrvatska mogla izgubiti ako Slovenija u arbitraži dobije teritorijalni kontakt s međunarodnim vodama. 

Kukavičje jaje

Ovaj ribar, međutim, uvjeren je da takvo razgraničenje nikad neće biti moguće realizirati jer su ribari s tog područja i dosad svojim aktivnostima uspijevali prisiliti političare da promijene svoje stavove i uvaže »nacionalne interese«. Latin, a to će vam reći skoro svaki ribar s tog područja, uvjerava da ovdje nije riječ samo o interesima nekolicine istarskih ribara, dakle interesima 50-tak ribarskih obrta, već o pitanju nacionalnog teritorija i nacionalnog suvereniteta, a s tim nema šale. 

Njegov kolega iz Umaga Danielle Kolec, koji je svojedobno naslijedio Latina na čelu ceha ribara Bujštine, a danas vodi udrugu profesionalnih ribara »Mare Croaticum« – iako je, naravno, i on uvjeren da Hrvatska u ovom trenutku mora trenutačno napustiti arbitražni postupak – puno je pesimističniji i uvjeren je da se to na kraju ipak neće dogoditi. Kolec, naime, sumnja u sposobnost hrvatskih političara, a iz svake njegove rečenice progovara dvojba u njihovo poštenje i vjerodostojnost. 

Iako za njega ovo što se dogodilo nije nikakvo iznenađenje – ta on je od početka znao da je arbitražni sporazum podmetnut kao kukavičje jaje, zbog čega su on i njegovi istomišljenici od početka bili protiv tog sporazuma – Kolec jednostavno ne vjeruje da će naša politika znati iskoristiti tu situaciju i izaći iz tog lošeg i štetnog sporazuma. »Bit ću presretan ako griješim«, sumnjičav je Kolec, podsjetivši da su svojedobno, prije pet-šest godina, svi naši pravni stručnjaci bili protiv takvog sporazuma, ali da je on ipak prihvaćen, jer je politika imala neke druge prioritete. Bilo je to, naravno, u vrijeme kada je Slovenija pritiskala Hrvatsku blokirajući joj skoro polovicu pregovaračkih poglavlja, uz prijetnju da bez rješenja graničnog spora po mjeri i želji Ljubljane Hrvatska nikad neće postati članicom Europske unije. Rezultat te prijetnje i te ucjene je i arbitražni sporazum.  

Vlastita snaga

»Nisu Slovenci krivi za ovo što nam se dogodilo, krivi su naši političari – HDZ i SDP – jer su i jedni i drugi digli ruke za sporazum Jadranke Kosor i Boruta Pahora, a sjetite se riječi našeg stručnjaka Davorina Rudolfa, koji je govorio da će taj sporazum imati velike, neizbrisive posljedice. Sada se upravo to i događa«, podsjeća Kolec. No bez obzira na sve njihove međusobne nesuglasice i razlike ove ribare ujedinjuje neograničena, a vjerojatno i precijenjena, vjera u njihovu vlastitu snagu i odlučnost. Latin će tako podvući da su ribari bili kadri utjecati na političare i prisiliti ih da korigiraju svoje stavove, dok Kolec s ponosom naglašava kako su se sami ribari »obranili«, jer država u ovom slučaju svoj posao nikad nije odradila do kraja, onako kako je to bilo potrebno.