Bio je običan, sunčani radni dan. Ne prevruć, jutro idealno za kavu na otvorenom i tesanje tema koju se spremale za sutrašnje novine. Centar Zagreba. Ulicom je naišao jedan od zaposlenika Ministarstva gospodarstva i odmah smo ga ulovili u priču o nekoj od aktualnih zakonskih izmjena koje su se kuhale u Banskim dvorima. Odmahnuo je rukom. »Imamo trenutno važnijih problema«.

Nekoliko sati kasnije, Hrvatska je s nevjericom gledala TV ekrane i tiskovnu konferenciju premijera u tamnom odijelu. Bio je 1. srpnja 2009. godine.Cirkus odlazi ili – dolazi? 

Šest godina poslije, naizgled smo tamo gdje smo i bili u satima nakon što je Ivo Sanader objavio da je njegova dionica završena. Pomalo zbunjeni i sa šumom upitnika na koje se ne nazire odgovor. Pogotovo na ono ključno pitanje: što sad.

Ivo Sanader će, kad plati jamčevinu, biti slobodan čovjek. »Da l’ je sve bilo samo fol, da l’ je sve bilo samo jeftin trik«, stih je (Đorđe Balašević, »Odlazi cirkus«) koji se tako često ponavlja kad se pokušavaju analizirati politička zbivanja u ovoj zemlji. Ali tako rijetko pogađa u bit kao u ovom slučaju. A pitanja naviru.

Što posljednja presuda Vrhovnog suda govorio o hrvatskom pravosuđu? Što je uopće bila borba protiv korupcije? Je li Sanader žrtva ili zločinac? Tko je izvlačio novce iz javnih poduzeća? Hoće li Sanader šutjeti, ili pokušati opet utjecati na politička zbivanja? Kako? Što za HDZ znači, malo više od mjesec dana pred izbore činjenica da je pala nepravomoćna presuda protiv njih? Hoće li, pak, na svemu ipak profitirati Milanović? Kako će svoj posao uopće dalje raditi istražni organi i sudovi u osjetljivijim slučajevima (Mamić, Bandić…)? Zašto je, pobogu, Sanader uopće dao ostavku 1. srpnja 2009. godine?

Na sva ta pitanja je teško i nemoguće odgovoriti. Pravac odgovora na njih će, međutim, naznačiti pravac u kojem će se ovo društvo nastaviti kretati za još dugo, dugo vremena. A nekakvu skicu odgovora je ipak moguće narisati već i na ovom mjestu.

Optužbe ostaju, sudnica čeka 

Prvo; da stvari budu jasne – jer kad ostanu na razini novinskih naslova, ili nekoliko rečenica izrečenih u lajvovima na TV ekranima, lako se izgubi suština. Sanader nije oslobođen od niti jedne jedine optužbe. I dalje mu za vratom stoje i Hypo i Ina i Fimi medija, a suđenja u tim slučajevima će se ponoviti. Štoviše, pri kraju je proces za Planinsku (preplaćivanje zgrade za smještaj ministarstva, lova u kutiji za hrenovke…) i bude li Sanader proglašen krivim i osuđen na kaznu višu od pet godina, eto ga natrag iza rešetaka. Dakle, priča o tome da se »Ćaća vraća«, mogla bi biti vrlo privremenog karaktera, a bivši premijer je i dalje u vrlo nezavidnoj pravnoj poziciji.

Potpuno je ista, s pravne strane, situacija s HDZ-om. Činjenica da je poništena presuda Sanaderu jasno kazuje da nije »preživjela« ni ona kontra te stranke, što su s Trga žrtava fašizma požurili obznaniti kao činjenicu da im je stanka – čista. Ako ćemo gledati sa strogog pravnog stajališta, ona je to i bila dosad, jer nije imala pravomoćnu presudu protiv sebe. S druge strane, poništavanje nepravomoćne presude ne govori ama baš ništa o mogućoj krivnji – nju tek ima utvrditi sud na novom suđenju, HDZ-ovi pravni zastupnici će se i dalje znojiti u klupama Županijskog suda u Zagrebu, a politička konkurencija naslađivati na detaljima iz procesa u kojem optužnica tvrdi da se radilo o izvlačenju novca iz javnih poduzeća gigantskih razmjera.

Uglavnom, Sanader i HDZ se nisu »izvukli«, dobili su tek time-out. Pa onda sve iznova.

»Naši dečki« i Vrhovni sud 

Što činjenica da »proces stoljeća« pada na proceduralnim razlozima govori o hrvatskom pravosuđu, nije teško zaključiti. Ako postoji iti jedan proces u kojem se moralo »hodati po jajima«, onda je to bio ovaj. Imajući to na umu, nikako ne bi trebalo pomisliti da se sudskom vijeću mora pripremiti katran i perje. Prvo, jer su i pogreške normalne, kao i drugačiji pogledi na pravnu materiju različitih sudskih razina. Štoviše, kad znamo da je posljednju presudu poništio Vrhovni sud, stvari postaju zanimljivije. Naime, radi se o istom tijelu koje je dalo zeleno svjetlo izručenju bivših djelatnika tajnih službi (Perković, Mustač) Njemačkoj, iako su mnogi pravni stručnjaci tvrdili da je to, po europskoj i hrvatskoj regulativi – pravno nemoguće (jer je slučaj za koji se gone pao u zastaru – nekoliko mjeseci kasnije upravo su Nijemci, pozivajući se na zastaru Hrvatskoj odbili izručiti jednog svog građanina). Štoviše, kad je neimenovani izvor iz Vlade odluku o izručenju ex-špijunskog dvojca prokomentirao kao »državni udar s pištoljem na vodu«, šef Vrhovnog suda Branko Hrvatin obratio se javnosti dramatičnim priopćenjem: »To jest i uvijek će biti nedopustiv pokušaj nepoštivanja i omalovažavanja sudske vlasti. Takav komentar, pa i nepravomoćne sudske odluke, predstavljao bi protuustavan i nezakonit pokušaj izvršne vlasti s jasnom namjerom utjecanja na daljnji tijek ovog postupka i odluku u konkretnom predmetu«.

Kako je sudbina ironični igrač, vrlo brzo je došla nepravomoćna presuda za Fimi mediju. A tad komentar nije dao neimenovani izvor. »Vjerujem da će Vrhovni sud donijeti pravu odluku«, izjavio je Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a. Branko Hrvatin nije pisao priopćenje.

Ovdje, međutim, ne valja zaboraviti ni cijeli proces protiv Sanadera. Na sve oprosnice koje su podijeljene »krunskim svjedocima« u više postupaka, koju su vlastitu slobodu platili upiranjem prsta u premijera. Na to koliko je cijela priča zapravo podsjećala na frakcijski obračun u HDZ-u, a ne na obračun s korupcijom. Pri zdravoj pameti je bilo kome bilo teško za povjerovati da je sve te malverzacije o kojima se govori o procesima protiv Sanadera odradio samo i isključivo »doktor Ivo« koji je ostatak Vlade, parlamenta i stranke držao u hipnotičkoj zabludi, osim onih nekoliko nevoljnika koje je natjerao na kriminal i koji su se spasili tako da su istražiteljima prodali njegovu kožu.

Groteskna je teza o tome da bi pravda bila zadovoljena da je iza rešetaka ostao samo Sanader.

Ne zaboravite krčmara 

Naposlijetku, mnogo se prašine diže oko eventualnog utjecaja ovakve odluke na ishod neizvjesnih parlamentarnih izbora koji su pred vratima. Najzastupljenija teza je, čini se, ona o tome da je ovo »poklon za HDZ«, jer u kampanju ne ulazi s teretom nepravomoćne presude i potencijalne višemilijunske globe koju mora platiti državnom proračunu. No, račun je to koji možda nema u vidu krčmara. A on se zove Ivo Sanader – čovjek koji je u očima javnosti danas iznimno nepopularan i to neće promijeniti nikakav sudski pravorijek. Ozlojeđenost birača činjenicom da se izvlačenje milijuna iz državnih poduzeća ne uspijeva kazniti mogao bi platiti upravo HDZ, ne u čvrstoj valuti, kao sudsku kaznu, ali nije isključeno da će bijes javnosti biti, osim na sudstvo, okrenut i prema političkoj stranci koja ga je uglavnom i kadrovirala i čiji je Ivo Sanader bio dugogodišnji predsjednik (i »Ćaća«).

Stoga je za zaključiti da ipak, u globalnom odnosu dvaju političkih blokova, Sanaderov (privremeni?) izlazak na slobodu neće ozbiljnije utjecati na odnose snaga i da će ono što se izgubi na »mostu« vrlo brzo biti vraćeno na »ćupriji«. Rovovi su odavno iskopani i teško na njih može presudnije utjecati sudbina čovjeka koji je politički ipak odavno »mrtav«.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da Ivo Sanader, kao slobodan čovjek, skupi na hrpicu gomilu papira, stavi na sebe svijetlo odijelo i stane pred mikrofone. A Hrvatska pred TV-ekrane.