Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. studenoga 2019.
Olivera Ćirković

Intervju Šefica bande Pink Panther: "Mene su zatvorili, a političari na Balkanu kradu milijarde"

Foto Neven Lazarević, Glas Istre
Foto Neven Lazarević, Glas Istre
Autor:
Objavljeno: 2. prosinac 2018. u 10:07 2018-12-02T10:07:10+01:00

Prvo sam sebe pobijedila, što je najveća moguća pobjeda, kada sam odlučila izaći u potpunosti iz kriminala, a zatim i kad sam se ponovo uključila u građanski život nakon 20 godina, što je jako teško, i to mogu razumjeti samo zatvorenici koji su dugo godina odležavali

Najpoznatija lupežica s ovih prostora, Olivera Ćirković, bivša šefica jednog ogranka svjetski poznate bande pljačkaša Pink Panther, putuje regijom promovirajući svoju prvu knjigu. Nakon što je u Srbiji prodala više od 15.000 primjeraka svoje biografije, o životu do zatvora i u zatvoru, pod nazivom "Ja, Pink Panther - Ispovijest", nakon Zagreba stigla je i u Pulu.

Nenadano i nenajavljeno, bivša uspješna košarkašica i mozak svih operacija ozloglašene kriminalne skupine, Olivera se pojavila uz svoju knjigu i na pulskom Sajmu knjiga. Nevjerojatna je pažnja kojom su je posjetitelji sajma obasuli, pogotovo srednjoškolci.

Njezina životna priča intrigira, jer reći da je Olivera Ćirković bivša kriminalka i robijašica, i identificirati ju samo po tom dijelu života, bilo bi sasvim paušalno. Olivera je, priznaje to i sama, jedan period života ogrezla u svijetu kriminala, no za to je odradila svoju zakonsku kaznu i odlučila okrenuti, po tko zna koji put u životu, sasvim novu stranicu.

Već nekoliko godina otvoreno i iskreno progovara o svom životu, ali i o vlastitim uvjerenjima i zapažanjima o našem društvu. Možda upravo zato što bez dlake na jeziku izgovara ono što većina misli, Olivera se nekako spontano uspinje na ljestvici društvene popularnosti u svim zemljama bivše Jugoslavije, a njeni najvjerniji obožavatelji su upravo mladi ljudi. Tako je bilo i u pulskom Domu branitelja gdje je Olivera sa širokim, iskrenim osmjehom na licu, potpisivala svoje knjige i fotografirala se s kupcima, a prilazili su joj čak i dok smo vodile razgovor ugodni i tipično ne-ženski.

Nema kajanja

Pokraj mnogih intervjua koje ste u zadnje vrijeme dali za razne novine, portale ili emisije, najviše me se dojmio osvrt jedne novinarke nakon vašeg gostovanja na Interliberu u kojem kaže "Više vrijedi srednji prst Olivere Ćirković nego udružene ruke HDZ-ovih pljačkaša". Javnost vas, iako ste osuđivana pljačkašica, doživljava kao jako pozitivnu ličnost, kao ženu zmaja.

- Čitala sam taj osvrt i ta dama je beskonačno hrabra i ja joj se iskreno i javno zahvaljujem, ne zato što govori o meni, nego zbog toga što govori tako iskreno i moćno. Ne bježim od toga da sam uvijek negdje na granici ukusnog i neukusnog s obzirom na moj život, ali sve ovisi o osobi je li dobronamjerna ili zlonamjerna i kako će upotrijebiti tebe kao temu. Najlakše je reći "Eh, ona sada promovira kriminal" ili "Ljudi su izgubili smisao za lijepo i samo traže skandale, ubojstva, prostituciju i kriminal", ali nije tako. Iza moje priče krije se toliko dubine, koju će samo vrijeme na koncu pokazati.

To je nepobitna činjenica, jer ima toliko kriminalaca koji su počinili i više pljački i drugih kriminalnih dijela, a opet nisu postali takav fenomen. Možda upravo zato što ste poznati po svojim moralnim stavovima, ali i po tome što ste uzimali od bogatih, točnije, od draguljarnica, a da pritom u niti jednoj operaciji nitko nije bio ozlijeđen.

- Tako je, apsolutno. Osim toga, ja nisam bila cijeli život kriminalac. Imala sam zdravi život prije toga, i obitelj, bila sam uspješna košarkašica. I onda negdje sa 30 jedna takva žena iz normalnog života odlazi u krimi-akcijski triler film. To je definitivno iskakanje na sasvim drugi kolosjek, da bi se opet nakon nekoliko godina takvog života vratila u normalan život, i opet sam poentirala.

Mislim da je upravo zato to ljudima toliko fascinantno. Moj najveći uspjeh nije ni sport, ni kriminal, ni bijeg iz zatvora, ni slikanje koje mi također ide jako dobro, nego ovih posljednjih osam mjeseci mog života. Vjerujte mi. Prvo sam sebe pobijedila, što je najveća moguća pobjeda u životu, kada sam odlučila izaći u potpunosti iz kriminala, a zatim i kad sam se ponovo uključila u građanski život nakon 20 godina, što je jako teško, i to mogu razumjeti samo zatvorenici koji su dugo godina odležavali. Da bi uopće preživio u zatvoru, moraš se emotivno zatvoriti, a kada izađeš u svijet, onda ponovo moraš ispočetka graditi taj društveni i emotivni dio sebe, a vjerujte mi, to je jako teško.

Čak ne toliko jer vi to ne možete, nego jednostavno zbog toga što je rehabilitacija bivših kriminalaca u našem društvu jako, jako teška. Na svakom koraku se susrećete s mnogim predrasudama i osudama. Već sam pet, šest godina ponovo u tom građanskom životu, susrela sam se i s dobrim i lošim stranama tog života, i još uvijek učim i borim se, a nikada ne predajem. Naravno da i meni ponekad zna biti jako teško i obuzme me tuga, ali ne predajem se takvim depresivnim epizodama, nego se uvijek trudim izvući snagu iz sebe i pretvoriti svaki svoj poraz u pobjedu.

Baš kao Feniks koji se uvijek iznova rađa iz pepela. I dalje koračam polako, učim i borim se hrabro. Ima tu uskogrudnih i zlonamjernih ljudi koji ne žele sagledati širu sliku i uporno mi postavljaju pitanje da li se kajem. Moj odgovor je uvijek ne, ne kajem se za to što je bilo, ali moja pobjeda je u tome što sada putujem regijom i promoviram svoju knjigu koju sam napisala umjesto da sam otišla u novu pljačku.

Mjera za zlo

Fascinantno je da će takvi ljudi uvijek kritizirati vas i ljude koji kupuju vaše knjige, ali neće kritizirati prikrivene kriminalce iz stvarnog života.

- Apsolutno. Neće kritizirati društvenu elitu koju bi trebalo, primjerice političare, tajkune, rođake i ostale ljude koji takve elite podržavaju. Njih bi trebalo kritizirati svakodnevno. To su prijevare u milijunima i milijardama i događaju se u svim zemljama bivše Jugoslavije. Gdje god dođete, jednostavno prepoznate isti modus operandi. Ti su vam ljudi mjera za zlo, zbog njih smo izgubili povjerenje, ljubav, sanjarenje, dostojanstvo, prijateljstvo, sve ono što nas čini ljudima.

Njihovo posljednje utočište je nacionalizam i žao mi je što ljudi nikako da shvate da njima odgovara ova zavada i mržnja među narodima, jer je to posljednje uporište njihove vlasti. Ma ne igraju oni uopće na tu kartu napretka, socijalne osjetljivosti, sigurne budućnosti i stabilnosti za mlade, oni igraju samo za novac. A kad izgube vlast, izgubili su novac. I vrlo su čvrsto povezani međusobno.

Ja sam vam to doživjela kao radnje s izlozima u kojima stoje političari i tajkuni i koji odašilju prema van tu negativnu sliku, strah i netrpeljivost. Ali kada sam ušla u te radnje, odnosno u države, srela sam beskrajno puno dobrih i dragih ljudi koje sam izazvala da mi se približe ovom svojom iskrenošću i idealima. Velik sam utopist i puna sam života, a osim toga, 20 godina nisam niti živjela u tom stvarnom životu.

I sad kad mu se vraćam i dalje pristupam ljudima kao mala pionirka s kapicom na glavi i maramom oko vrata koju su učili da je bratstvo i jedinstvo nešto vrhunaravno, a časna pionirska riječ apsolutni zakon koji se ne krši. Puno buntovnika i nezadovoljnika sam upoznala, koji bi vam sve isto rekli kao i ja, ali uglavnom ne smiju jer se boje za svoja radna mjesta.

Zar vam nije grozna ta nametnuta diktatura straha i autocenzure?

- Odvratna je, ne grozna, nego odvratna. To je tako bolesno i to je zaista nametnuta diktatura. Ljudi su im jednostavno pokusni kunići, oni se igraju s nama, sa čitavom regijom, i šteta da nema više ljudi koji su financijski neovisni da otvoreno istupaju o nepravdama koje im se čine, da se ne boje medija, da se ne boje svoje prošlosti. I naravno da onda netko kao ja privlači pažnju kada otvoreno u Srbiji govori "ja ne mrzim Albance". Iako sam odgajana u tom nekom duhu otpora prema njima, mene su iz zatvora izbavili upravo Albanski zatvorenici i nitko mi od Albanaca nikada nije učinio ništa nažao.

I kako da ja to onda zaboravim? Ili, bila bih licemjer da se sada vratim u Srbiju i govorim loše o Hrvatima, kada me Zagreb tako prigrlio, a sada i Pula. Ne sviđa mi se to neko poltronstvo umjetnika koji, kada dobro prođu u drugoj zemlji, ne govore javno o tome u svojoj zemlji nego se toga srame. Pa nismo svi loši, uopće, ima istih ljudi, idealista i optimista, svugdje u svakoj zemlji, ali kako ćeš ti nekoj bakici iz Leskovca koja nikada nije ni prešla granicu svoje zemlje objasniti da Hrvati ne mrze Srbe, i da ih ne ubijaju, i da je onaj neki automobil srpskih tablica ne znam gdje uništio neki delikvent koji je jedan naspram nekoliko desetaka tisuća normalnih ljudi?

Ne možeš joj to objasniti jer ona vjeruje medijima, a mediji su u sprezi sa politikom i plasiraju u javnost ono što im se servira. I to je jedan začarani krug koji možemo probiti samo mi, isti ljudi, istog mozga, srca i duše, ako se povežemo, na bilo koji način. Svi ti ljudi koje budim u našim državama su dobri i pošteni koji su se umorili od ovih prijevara, od laži, od stereotipa, od dosadnog života.

Oni su zatvorenici u zatvoru kojem ne vide kraja. Čak i ja koja sam bila osuđeni kriminalac ipak sam na kraju izašla iz zatvora, ali one ne vide izlaza, i umorni su, jako su umorni. Pa ne prilaze mi svi ti ljudi da me tapšu po ramenu kako sam ja nešto dobro učinila, nego zato što vide tu slobodu za kojom žude, tu iskrenost, ljudskost, ljubav i empatiju. Ja sam samo krajnje iskreni buntovnik i borac, a najviše me pogoni kad mi kažeš da nešto ne može. E može.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.