Nacionalni program sporta

Sanda Čorak: Sportom se odgaja cijela nacija jer je sport način života

Ivana Vaupotić

Dr. sc. Sanda Čorak voditeljica radnog tijela za izradu nacrta prijedloga nacionalnog programa sporta / Foto Davor JELINEK

Dr. sc. Sanda Čorak voditeljica radnog tijela za izradu nacrta prijedloga nacionalnog programa sporta / Foto Davor JELINEK

Iskustva iz Europe pokazuju da bavljenje sportom smanjuje vršnjačko nasilje kod djece i uči ih disciplini, poštovanju drugih, čini ih sigurnijim. Sport motivira na više i na bolje



Početkom ovog mjeseca državna tajnica Središnjeg državnog ureda za sport Janica Kostelić imenovala je dr. sc. Sandu Čorak na poziciju voditeljice radnog tijela za izradu nacrta prijedloga Nacionalnog programa sporta s pripadajućim akcijskim planom. Za one koji površno prate sport ta je odluka možda predstavljala svojevrsno iznenađenje.


No, takvima samo treba pokazati rezultate koje je Hrvatski judo savez postigao od 2005. godine, kada je Sanda Čorak osvojila prvi od četiri uzastopna predsjednička mandata. U tome je razdoblju taj sport u Hrvatskoj doživio osjetan kvalitativni pomak na svim razinama. Vrijeme će pokazati što Sanda Čorak može napraviti kao voditeljica radnog tijela za izradu nacrta prijedloga Nacionalnog programa sporta, no činjenica je da ona ima sve potrebne reference za taj zadatak.


Što je za vas sport i koliko je važan u vašem životu?




– Za mene je to način života, bez obzira na to je li u pitanju natjecateljski segment ili ovaj administrativno-upravljački kojim se sada bavim. Sport odgaja mlade ljude i uči ih mnogim pozitivnim stvarima koje će im trebati u životu. Mislim da bismo svi to morali shvatiti. Sportom se odgaja cijela nacija. Iskustva iz Europe pokazuju da bavljenje sportom smanjuje vršnjačko nasilje kod djece i uči ih disciplini, poštovanju drugih, čini ih sigurnijim. Sport uvijek motivira na više i na bolje.


Koliko ste sportski aktivni?


– Jako pazim na taj dio života. Svakoga jutra redovito vježbam i u tenisicama dolazim u ured. Ne vozim auto, do posla uvijek idem pješice. Ne mogu reći da redovito treniram judo jer ipak imam dosta obaveza, a nema ni kolegica iz moje generacije s kojima bih bila na strunjači. Sport me, uz ostalo, održava na kilaži koju sam imala kao aktivna natjecateljica.


Sport me naučio disciplini


Ravnateljica ste Instituta za turizam, a u sportu ste izuzetno angažirani kao predsjednica HJS-a i dopredsjednica HOO-a. Kako se nosite s tempom obaveza na tako zahtjevnim dužnostima?


– Teško je sve uskladiti, ali moj sport me naučio disciplini. Uvijek si zadajem zadatke za neko vremensko razdoblje, i to nastojim ostvariti. Kada ne završim posao u radnom tjednu, dolazim u ured i odrađujem sve što je potrebno tijekom vikenda. Što se sportskog segmenta tiče, to ne doživljavam kao posao, osobito kada sam na nekom natjecanju. Nisam sigurna jesam li u zadnjih deset godina iskoristila pola dana godišnjeg odmora na koji sam imala pravo. No, to je tako kada se odlučite za puno aktivnosti.



U Institutu za turizam bavite se istraživačkim radom. Koliki su kapaciteti Hrvatske na polju sportskog turizma i u kojoj mjeri su iskorišteni?


– Mnogi kod nas različito definiraju sportski turizam, a taj oblik turizma čini zbroj pojedinačnih malih segmenata. Odlazak na natjecanje u neko drugo mjesto je sportski turizam, kao i organizacija nekog velikog natjecanja ili boravak sportaša u nekom mjestu na pripremama. Hrvatska tu ima još puno potencijala koji mogu postati naša komparativna prednost ako se povežu sektori turizma i sporta. Jedan od najboljih načina za proširenje turističke sezone upravo je sportski turizam, a važna pretpostavka razvoja je naš, još uvijek, u velikoj mjeri – čist i zdrav okoliš. No, za svako turističko mjesto važno je ponuditi cijeli niz zanimljivih i atraktivnih sadržaja izvan glavne turističke sezone. Sportski sadržaji se mogu uvijek vezati uz prirodne resurse, ali i one kulturne i zabavne – mogućnosti su izuzetno velike. Kada naši turistički i sportski djelatnici postanu svjesni toga, naš sportski turizam mogao bi se osjetno osnažiti.



Kako ste na čelu HJS-a uspjeli napraviti ono što mnogi nacionalni savezi, pogotovo oni iz takozvanih »malih sportova«, bezuspješno sanjaju?


– Imam sreću što smo okupili odličan tim u HJS-u. Naš sport je niz godina bio zapostavljen i praktički nevidljiv. Kada smo počeli raditi, postavili smo ciljeve, podijelili zadatke i ozbiljno se primili posla. Svatko iz tima obavlja svoje obaveze s velikim zadovoljstvom. Natjecateljska razina je podignuta u svim dobnim kategorijama, a za dodatni napredak nam je potrebno malo više financijske podrške. Drago mi je da smo otvorili i neka druga područja koja nam omogućavaju da steknemo i vlastite prihode. Shvatili smo da moramo organizirati natjecanja na svim razinama. Trebalo nam je nekoliko godina da maknemo judo s margina, ali uspjeli smo, zahvaljujući cijelom nizu aktivnosti. Tempo je jak, a tako treba biti i dalje. Jedini recept je kontinuirani rad.


Projekt HJS-a »Judo u školama« dobio je nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora. Budući da Nacionalni program sporta obuhvaća i osmišljavanje programa stvaranja uvjeta za bavljenje sportom u odgojno-obrazovnom sustavu, može li se reći da već imate dobitnu formulu?


– Preko Hrvatskog školskog saveza smo vidjeli da je jako mali broj djece uključen u sportske aktivnosti kroz školske sekcije. S druge strane, imali smo dosta malu bazu. Procijenili smo da kroz jedan program verificiran od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta tu možemo puno napraviti. Mnogi ravnatelji su to prihvatili, iako su njihove škole već imale neki sport. U Hrvatskoj postoji 800 osnovnih škola, od čega 600 ima dvorane, a judo se trenira u njih 150. Ove godine ćemo aktivnosti promocije juda u školama koncentrirati na Slavoniju i Dalmaciju.


Sjedenje i navijanje asocijacija na sport


Koliko je teško privući djecu da se bave sportom?


– Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da se djeca bave sportom šezdeset minuta dnevno, a u današnje vrijeme teško ih je maknuti ispred igraćih konzola i kompjutora. Danas treneri moraju potrošiti i do godinu dana kako bi djecu naučili koordinaciji i snalaženju u prostoru. Nešto svakako treba napraviti, ali ne znam koliko ćemo moći utjecati na kurikulum. Smatram da bi u od prvog do četvrtog razreda u osnovnim školama trebalo povećati broj sati tjelesnog odgoja i pružiti djeci priliku da se upoznaju s većim brojem sportova. Nije poanta da svatko mora biti natjecatelj. Od petog do osmog razreda bi bavljenje sportom u školskoj ekipi bilo tretirano kao izborni predmet. Cilj je da kroz školsku i akademsku vertikalu dobijemo osobe koje imaju zdrave životne navike. Nadam se da će u zemlji biti dovoljno sluha da sve to može realizirati. Kada bi kao dio nastavnog programa djeci bio predstavljen veći broj sportova, to bi bio veliki pomak. Svima nam je promakla činjenica da je škola prirodno mjesto za takve stvari. Ako ljudi u najranijoj dobi ne steknu naviku redovitog bavljenja sportom i sportsku kulturu, to će kasnije jako teško prihvatiti.



Vaš otac je Tomislav Crnković, legenda »Dinama«. Pratite li nogomet, odnosno domaće prvenstvo?


– Praktički sam prohodala na stadionu Maksimir. Neko vrijeme sam intenzivno pratila nogomet, ali to više ne mogu zbog obaveza. Žao mi je kada vidim huliganske ispade, ali vjerujem da ćemo riješiti taj problem. Nadam se da će brzo doći vrijeme kada nogomet barem u dijelu populacije neće imati tako loš imidž kao danas. Prvenstvo ne pratim, ali uvijek volim gledati utakmice naše reprezentacije.



Postoje popularni sportovi poput nogometa, košarke i rukometa koji će uvijek privlačiti djecu. Kako vidite budućnost »malih sportova« u Hrvatskoj?


– Ekipni sportovi su u Hrvatskoj izuzetno popularni, ali vidimo po broju osvojenih olimpijskih medalja da je danas Hrvatska prava sportska velesila upravo kad je riječ o individualnim sportovima, i mislim da je na društvu odgovornost da potiče i promiče vrijednosti većeg broja sportova – a osim sportskog kluba i škola i to upravo »prvi razredi« pravo su mjesto za upoznavanje s olimpijskim vrijednostima i specifičnostima pojedinih sportova.


Uzmu li se u obzir neki europski pokazatelji bavljenja sportom na svim razinama, koliko su građani Hrvatske fizički zdravi?


– To možemo vidjeti samo po nekim istraživanjima Kineziološkog fakulteta. Na primjer, nedavno je utvrđeno da trideset posto žena srednje i starije dobi nije dovoljno aktivno, a to je jako puno. Strah me i pomisliti kakve bi brojke bile da se istraživanje provede na ukupnoj populaciji. Sigurno je da smo daleko od onih s kojima bismo se htjeli uspoređivati, a to su zemlje sjeverne Europe. Tamo je normalno da se ljudi svakog vikenda bave nekom aktivnošću. Znam da je Hrvatska među vodećim zemljama po broju srčanih oboljenja i karcinoma. Jedan od značajnih preventivnih faktora je uključivanje u redovne sportske aktivnosti. Moramo se gibati i biti aktivni da bismo normalno ušli u srednju i stariju dob. Na žalost, našim ljudima je prva asocijacija na sport – sjedenje pred televizorom i navijanje za naše sportaše.


Sponzori zaziru od ulaganja u sport


Koje zemlje bi na tom polju mogle biti uzori Hrvatskoj?


– To pitanje ima dvije dimenzije. Kao prvo, moramo biti svjesni da smo sportska velesila kada se u obzir uzme odnos broja osvojenih medalja i veličine populacije. Vrhunski sport nam je na zavidnoj razini, ali rekreativni sport građana nije. Tu se moramo ugledati na druge zemlje. No, ne možemo u svemu kopirati model samo jedne zemlje već preuzeti neke elemente najbolje prakse od onih zemalja koje su nam sličnije i koje su razvile određene sportove ili područja sporta, primjerice, sportsku infrastrukturu, informacijske sustave ili neke druge elemente podrške razvoju sporta.



Jedan od vaših projekata je Strateški marketinški plan turizma Primorsko-goranske županije. Je li to realizirano?


– Treba naglasiti da je projekt završen u listopadu prošle godine, a radi se o planu koji određuje razvoj turizma u Županiji do 2020. godine. U tom projektu smo vrlo konkretno definirali potrebne aktivnosti i njihove nositelje. No, mi kao Institut, nemamo kontrolu provedbe toga plana. To je uvijek u domeni naručitelja, a u ovom slučaju to je Primorsko-goranska županija. Ipak nastojimo s našim naručiteljima ostati u kontaktu i kroz našu znanstvenu aktivnost, potaknuti realizaciju planskih dokumenata. Preporučili smo i osnivanje tima koji će pratiti realizaciju projekta. Zajedno s dionicima u planu smo detektirali znatne neiskorištene potencijale razvoja turizma na Kvarneru i locirali ključna područja i projekte kojima bi se ti potencijali realizirali.



Što vidite kao najveće probleme hrvatskog sporta?


– Većina sportskih saveza u prvi plan stavlja zastarjelu i neodgovarajuću infrastrukturu te iznose i stabilnost financiranja koja u proteklom razdoblju nije bila osigurana. Nadamo se da će se postavljanjem Središnjeg ureda za sport tu nešto promijeniti. Naravno, financiranje je još uvijek nedostatno. Mislim da je vrlo bitno povezivanje lokalne i nacionalne razine. Na primjer, stipendije sportaša u istim kategorijama variraju od grada do grada.


Sponzori, pak, zaziru od ulaganja u sport zato što im to ne nosi nikakve porezne olakšice. Jedan od problema su i ambiciozni roditelji koji misle da je njihovo dijete novi Luka Modrić ili Dario Šarić. Takva djeca obično se teško nose s pritiskom nerealnih očekivanja i često okreću leđa sportu. Zato smatram da ljudi moraju shvati da je za njihovu djecu bitna zdrava fizička aktivnost, a ne natjecanje i postizanje rezultata koji bi jednog dana mogli donijeti novac.