Veliki obračun

Sada i Živi zid galopira prema HNB-u. Neka njihova rješenja su kontradiktorna, ali i opasna

Aneli Dragojević Mijatović

Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić / Foto: D. LOVROVIĆ

Ivan Pernar i Ivan Vilibor Sinčić / Foto: D. LOVROVIĆ

Tiskanje novca za potrebe države, rušenje kune, nacionalizacija banaka, sve to može imati kontraefekt u rastu kamata, kreditnom slomu, izolaciji. Marijana Ivanov kaže da su neki problemi dobro detektirani, ali...



Ako su na nekom planu HDZ i SDP već u prešutnoj koalciji, onda je to monetarna politika. Od ’94., kada je fiksirana kuna i tečaj određen da bude glavni branik gospodarske stabilnosti, pa do danas, nije se mijenjao glavni cilj monetarne politike, a to je stabilnost cijena. I HDZ-ovi i SDP-ovi guverneri, preciznije, guverneri koje su te dvije stranke postavljale, već desetljećima dakle rade na istom tom cilju, iako se po kreativnosti i hrabrosti ipak razlikuju.


No, može se reći da vodeće stranke imaju konsenzus po pitanju monetarne politike; ona ne treba odstupati od mainstream pogleda liberalnog kapitalizma, a to podrazumijeva neovisnost središnje banke od vlade, suradnju, ali ne i miješanje u posao, zabranu kreditiranja države iz primarne emisije, što je ključni postulat i drugo. No, i sam je zapad srušio neke od tih postulata, pa se treba pitati što može ovaj utabani put prema eurozoni, koji zagovaraju sistemske stranke, ili pak kompletno skretanje s tog puta, koje je prvo predlagao Most, a sada još radikalnije Živi zid, donijeti, ali i što može oduzeti građanima.


Politički monizam u pogledu monetarne politike prvo je dakle nagazio Most, koji se zapravo više fokusirao na rad HNB-a kao takav, prijetio revizijom, i sve je izgledalo kao da je riječ o nekom »obračunu« na osobnoj razini. No, jednim Plenkovićevim potezom pera Most je bačen u oporbu, i sad tu tavori i gleda kako se uzdiže Živi zid, nova politička snaga, malo urbanija, iako ideološki ne posve raznorodna.





Što se tiče ideja Živog zida u fiskalnoj sferi, Ivanov kaže da ukidanje plaćanja dopunskog zdravstvenog osiguranja znači veću rupu u zdravstvu, a žele nove dijagnostičke uređaje i zaustavljanje odljeva liječnika u inozemstvo.


– Hrvatski mirovinski sustav je dugoročno neodrživ čak i uz povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu, a problem se ne bi riješio ni da se otpusti pola birokracije u javnom sektoru. Porez na imovinu banaka u ušima birača zvuči puno bolje od poreza na privatne nekretnine, ali se zaboravlja da bi ga banke kao trošak ionako prevalile na korisnike svojih usluga. Odustajanje od uvođenja eura ne bi riješilo niti jedan ekonomski problem zemlje, a neupitno je da su makroekonomske koristi prihvaćanja eura veće od troškova. Isto vrijedi i za članstvo u EU, gdje je posve jasno da to nije zajednica posve jednakih mogućnosti za sve članice, ali je zajednica koja se može popraviti u bolju i u kojoj Hrvatska treba bolje koristiti dostupne prilike u vlastitu korist, zaključuje Ivanov.



Protekcionisti svih predznaka


U programu Živog zida unutar makroekonomske politike glavna je monetarna reforma, moguće baš zato što je to platforma na kojoj se mogu dobiti glasovi i lijevih i desnih nezadovoljnika slabim uplivom monetarne politike na gospodarska kretanja.


Protekcionisti svih predznaka mogli bi se ujediniti na tom planu, a baš je ta masa – povezana istim ciljem, ali iz krajnje različitih ideoloških kuteva, ono što Živom zidu treba. Spominje se financiranje državnog deficita iz primarne emisije HNB-a, ukidanje valutne klauzule, tiskanje novca, svođenje tečaja kune na realni, ali i nacionalizacija banaka za koje ne kriju da bi se mogle destabilizirati ako im se ukine klauzula, jer je naime štednja građana kojom raspolažu u eurima… Kada je u početku Most »galopirao« prema HNB-a, Petrovu je desna ruka za ekonomska pitanja bio profesor ekonomije Ivan Lovrinović, no Most je koalirao s HDZ-om i postalo je jasno da je HNB i dalje »neosvojiva utvrda«. Lovrinović potom izlazi a njegova platforma Promijenimo Hrvatsku sve je bliža Ivanu Viliboru Sinčiću…


Budući da je Živi zid već treći po snazi, a SDP s Bernardićem u slobodnom padu, ako se ovakav trend nastavi, i HDZ i SDP trebaju računati, ili na koaliciju sa Živi zidom, ili međusobno. Stoga je i za građane korisno da razmisle o tome što bi za njihov standard značio monetarni salto mortale. Rušenje kune znači veće rate kredita s valutnom klauzulom, no Živi zid klauzulu ukida, a onda se pitanje seli prema deviznoj štednji – ako ona ostane devizna, a krediti kunski, banke snose veliki trošak, moguć je kreditni slom, povratno rast kamata svim sektorima, problemi i raspad sistema… A je li raspad sistema, pa makar i ovakvog, zaista nešto dobro? Naime, tiskanje novca za potrebe države, rušenje kune, nacionalizacija banaka, sve to može imati kontraefekt u rastu kamata, kreditnom slomu, izolaciji.



Ljubo Jurčić, profesor, kaže da su Živi zid čisti populisti, jer »mjere ekonomske politike moraju biti usklađene s ciljevima društva, kontekstom, a ne samo lupiti: hoćemo devalvaciju pa što bude.«


– To onda nosi više štete nego koristi. Ljudi će za njih glasati jer su ogorčeni što ove velike stranke ništa ne rade, kao i u Italiji, glasaju za komičara iz inata. Narod zna da on ne može ništa napraviti, ali glasa iz zezancije, iz inata. Slušam Sinčića, kaže mi smo antisistemska stranka. Ali država je sistem – ako nema sistema onda je anarhija, kaže Jurčić.



Protest isključenih


Profesorica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov kaže da je feudalizam stvorio seljačku bunu, kapitalizam revolucije proletera, globalizacija antiglobalističke pokrete, a Europska unija protivnike gubitka nacionalnog suvereniteta i samostalnosti.


– Previše je onih koji su društveno, ekonomski ili financijski isključeni zbog niskih plaća, dugotrajne nezaposlenosti, tereta prezaduženosti, blokiranih računa, gubitka doma, što se manifestira ne samo kao gubitak financijske slobode, nego i kao gubitak osobnih sloboda i mogućnosti prosperiteta. Jačanje Živog zida u Hrvatskoj i niza sličnih političkih platformi u drugim europskim državama stoga je posve logično. Pomanjkanje ekonomske i financijske pismenosti nerijetko je vidljivo u izjavama pojedinih čelnih ljudi Živog zida, što nije predstavljalo značajan problem dok je Živi zid imao relativno nisku potporu birača i gotovo nikakve šanse da postane stranka koja upravlja zemljom, tumači Ivanov. Veli da je važno pitanje ima li Živi zid kapaciteta za upravljanje na makro razini.


HNB za sve kriv


– Osobno mislim da nema, te da bi bilo vrlo opasno ponavljati eksperimente kao svojedobno s Mostom, a poznata je izjava da je »put u pakao popločan dobrim namjerama«. Što se tiče ekonomskog programa Živog zida, on je uglavnom obuhvatio bitne ključne riječi koje se vrte u medijima i eteru, o kojima ekonomisti skloni neokejnezijanskim ili neoliberalnim teorijama imaju oprečne stavove, a o kojima prosječni građani znaju vrlo malo, ali razlikuju dobro od lošeg. Kako je kritika monetarne politike i HNB-a tema koja uvijek zaokuplja pažnju javnosti i medija, jasno da su se u svom programu još iz 2016. fokusirali na tu temu. HNB im je bio kriv zbog visokog javnog duga jer se država zadužuje kod banaka a ne iz primarne emisije, kao da bi u slučaju zaduživanja kod HNB-a javni dug bio manji.


S jedne strane predlagali su ciljanje inflacije, a s druge ostvarivanje pune zaposlenosti kao osnovnog cilja monetarne politike nadređenog cilju stabilnosti cijena, što sve zvuči izvrsno, ali je u praksi često kontradiktorno, dok su s treće strane zagovarali staromodnu tezu o ciljanju monetarnih agregata u smislu da HNB određuje ukupnu količinu novca i kredita u optjecaju, kao da je ravnotežna količina novca i kredita determinirana samo faktorima na strani ponude, a ne da na nju utječu promjene potražnje, stupanj razvijenosti financijskog sustava i međunarodni tokovi kapitala.


Na sličan način, zagovarajući tezu o ukidanju valutne klauzule uz istodobno toleriranje postojanje devizne štednje zanemaruju pitanja dostupnosti i visine kamatnih stopa na kredite, tumači Ivanov. Međutim, dodaje, unatoč zamjerkama, jedna su od rijetkih političkih opcija koja je u svom programu naglasila stvarne makroekonomske probleme koji su u Hrvatskoj godinama kumulirani, bez dovoljne zainteresiranosti nositelja ekonomskih politika da se situacija promijeni, primjerice, kako ističu u programu iz 2016. »kroz preusmjeravanje kredita iz financiranja potrošnje i uvoza u financiranje energetske infrastrukture, domaće proizvodnje i izvoznoga sektora«.