SLUČAJ TOMAŠEVIĆ Zašto konzervativni ekstremisti u nasilju prema ženama uvijek nađu - "ali"?

Foto i Stock

»Uvijek ista priča. Javno trkeljamo o 'nultoj toleranciji', a kad netko izmlati ženu, odmah krene priča: 'Ako se dokaže...'« Pa kako će se dokazati, što se ima dokazivati?! Mislite da žene tek tako prijavljuju nasilje u obitelji, naročito još u malome mjestu, pa protiv nekoga tko je moćan poput župana?!, ljutito za naš list govori Sanja Sarnavka

Časnu dužnost na koju su me izabrali obnašao sam i dalje ću obnašati odgovorno, savjesno i predano – to je u srijedu navečer priopćio konobar Alojz Tomašević, trenutno na položaju Požeško-slavonskog župana. Onamo ga je posadila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), premda je njegova supruga i stranku i njezina predsjednika i prije izbora očajnički upozoravala kako »mlati svoju ženu, razbija mobitel supruzi, prijeti i diže nož na suprugu da će je zadaviti, izbosti, zaklati…«

»Nažalost to nije prineseno mojoj pozornosti«, prokomentirao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u utorak, priznajući ipak da su u stranci pronašli poruke Tomaševićeve supruge Mare, ali i tvrdeći da je stranka reagirala »promptno«. Raspustili su, istina, ogranak u Požeško-slavonskoj županiji, ali to je sve: Tomašević je prijavu supruge nazvao »masovnim širenjem dezinformacija i krajnjih neistina«. No ne lezi vraže, policija je Tomaševiću u četvrtak oduzela pušku i pištolj za koji nije imao dozvolu, te protiv njega podnijela kaznenu prijavu. Slučaj je komentirao i svećenik, stanoviti Ivan Ike Mandurić, nazvavši prijavu protiv župana »linčem bez saslušanja« u podužem tekstu što sav žari od brige za moćnika vladajuće stranke.

A žena? Ostala potpuno sama. »Nitko me nije kontaktirao nakon ovoga svega. Čak me i napadaju i groze se zašto sam to napravila. Tko? Djeca, rodbina, prijatelji, svi…«, kazala je zlostavljana žena, očito silno iscrpljena, novinarki RTL-a. »Nemam se što bojati. Može me jedino ubiti«. Posljednja je vijest – odlazi iz Hrvatske.

Što se ima dokazivati?

»Uvijek ista priča. Javno trkeljamo o ‘nultoj toleranciji’, a kad netko izmlati ženu, odmah krene priča: ‘Ako se dokaže…’« Pa kako će se dokazati, što se ima dokazivati?! Mislite da žene tek tako prijavljuju nasilje u obitelji, naročito još u malome mjestu, pa protiv nekoga tko je moćan poput župana?!, ljutito za naš list govori Sanja Sarnavka, dugogodišnja aktivistkinja za prava žena. U svojih dvadeset godina aktivizma protiv nasilja obradila sam valjda dvadeset tisuća slučajeva, a u samo tri dogodilo se da je žena lažno prijavila obiteljsko nasilje – to su iznimno rijetki slučajevi! Mislite li da bi Mara Tomašević tek tako prijavila supruga, župana, koji s najmoćnijim ljudima u Požegi obilazi domjenke? Pa na pamet joj ne bi palo, da stvar nije uistinu prešla svaku mjeru!« Šokantna činjenica, da djeca Mare Tomašević nisu podržala vlastitu majku, nego su je, štoviše, stali optuživati, Sarnavku uopće ne čudi.

»To sam doživjela jako puno puta. Otac je na položaju, a majka ‘nitko i ništa’. Tomašević je, premda konobar, eto, ‘napravio karijeru’, jer je preko HDZ-a postao župan. U sličnim slučajevima, djeca često nemaju suosjećanja i razumijevanja za majku žrtvu, jer im je dosadna i nezanimljiva, dok otac daje novac, jamči radna mjesta – on je, je li, ‘jako važan’… O tome kakve se sve užasne stvari događaju u obiteljima, u nas se nikad ne govori. U sigurnu su kuću žene često dolazile samo da se malo oporave, jer su znale da se moraju vratiti nasilniku. Što drugo može žena ako ne radi ili šljaka za dvije i pol tisuće kuna? Ako napusti muža, postaje beskućnica… Država nema sustav zaštite za žene žrtve. U dva slučaja uspjeli smo zlostavljanim ženama pronaći stan, ali to su iznimke«, svjedoči Sarnavka.

Žrtva nikad neće reći što je proživjela

Ni Nevu Tölle, feministicu koja već tri desetljeća aktivno štiti zlostavljane žene, nije iznenadio podatak da obitelj optužuje Maru Tomašević. »Prema mojem iskustvu, tek dvadesetak posto rodbine spremno je podržati ženu koja prijavi nasilje. Ako je zlostavljač poznat, utjecajan, moćan, obitelj ženi najčešće zamjera što je partnera prokazala kao nasilnika, jer se time srušio mit i lagodan život«, kaže Tölle. No nastavlja da Mara Tomašević supruga sigurno nije prokazala bez razmišljanja. »I sama je kazala da je jako dobro promislila. A i budite sigurni da je rekla vrlo malo. Tako to ide, bez iznimaka: žena nikada neće reći sve što je proživjela, i treba mnogo da stekne povjerenje kako bi se potpuno povjerila«, kaže Tölle.

»Sramotna je izjava župana – župana, ne gospodina, jer on tu riječ ne zavređuje – da ostaje župan. Taj čovjek mora shvatiti ne samo da mora podnijeti ostavku, nego i da nikad više ne može sudjelovati u političkom životu!«, odlučno je našem listu kazala Neva Tölle, voditeljica Autonomne ženske kuće Zagreb. »Nećemo to pustiti tek tako, i neće Alojz Tomašević ostati župan. Koristit ćemo sve metode građanskog otpora kojima ćemo uzdrmati toliku samodopadnost. Pa imao je i duge cijevi: ako i ima dozvolu za njih, ne smije ih posjedovati, jer je nasilan. I pištolj je imao – pa je li on policajac ili župan? Jest, policija mu je oduzela oružje, ali nadam se samo da su dobro pregledali, i šupu, i kukuruze, i podrum, i štagalj, i sve«, kaže aktivistica, koja je prvu sigurnu kuću za zlostavljane žene u Zagrebu otvorila još 1988. godine. Upitana kako smanjiti nasilje i učinkovitije sankcionirati počinitelje, ona kaže kako je nužno da Hrvatska ratificira Istanbulsku konvenciju, »što je premijer više puta obećao, pa to i očekujemo«. Taj dokument, kaže TÖlle, »dat će nam jako moćan alat da popravimo postojeće zakone koji će bolje štititi žrtve, a počinitelja adekvatno sankcionirati sukladno težini njegova djela«. Želi li društvo uistinu smanjiti i proskribirati obiteljsko nasilje, institucije trebaju postupati obrnuto nego sada: prijave za nasilje ne smiju se dovoditi u pitanje, nego valja reagirati automatski, a počinitelji moraju odmah osjetiti posljedice, kaže Sanja Sarnavka. Za župana Tomaševića, to bi značilo »suspenziju isti tren«, pa tek nakon što se točno utvrdi što se dogodilo, može početi razgovor o tome bi li se, možda, mogao vratiti u politiku. »Prijave žena za nasilje ne smiju se dovoditi u pitanje dugotrajnim i neizvjesnim procesom ‘dokazivanja’. Neopravdano je i nepošteno pretpostavljati da žene nasilje izmišljaju iz koristoljubivosti. Ženu odmah treba maknuti iz nasilne sredine nekamo gdje će dobiti svaku podršku – psihološku, emotivnu i materijalnu, a istodobno provesti zakonsku proceduru protiv počinitelja, ali mu i dati psihološku pomoć kako bi prestao biti nasilan. Takvi tretmani nisu često uspješni, ali ima i ohrabrujućih slučajeva, kaže Sarnavka. »Kod nas, pravosuđe i pravda u ovakvim slučajevima kao da nemaju nikakve veze«, zaključuje.

Feministica Jelena Tešija, uredništva portala Libela i feminističkog kolektiva fAKTIV, kaže za naš list kako »slučaj Tomašević« pokazuje »trivijalizaciju i opravdavanje obiteljskog nasilja«.

»Iskaz žrtve se preispituje, krivnja se svaljuje na nju. Kao društvo, Mari Tomašević poručili smo da šuti i trpi, da joj ne vjerujemo, da pretjeruje, da je sama kriva i da je trebala otići ranije«.

Tešija ocjenjuje da žrtva nije dobila primjerenu zaštitu »i to u trenutku kada je, statistike kažu, njezin život u najvećoj opasnosti«. Pritom, »osuda okoline ne prestaje, a takva je poruka demotivirajuća za svaku drugu ženu koja želi prijaviti nasilje«. Ukazujući na licemjerje »konzervativnih i vjerskih ekstremista« koji u nasilju prema ženama i djeci uvijek nađu neki »ali«, Tešija kaže kako »slučaj Tomašević otkriva koliko je tanka granica između načelne osude nasilja i njegove potpune relativizacije.« »Nasilnik sve poriče, a žrtvu osuđuje čak i najbliža okolina jer bi mu ovo moglo naštetiti karijeri.

Iz tog je apsurda lako iščitati položaj žena u hrvatskom društvu – u nas je sasvim normalno karijeru muškarca staviti ispred života žene«.