Nekadašnji savjetnik

SLAVEN LETICA ‘Rezultati Vučićevog posjeta su nikakvi. Bilo je to samo veselje za medije’

Zlatko Crnčec

Boris ŠČITAR/Večernji list/PIXSELL

Boris ŠČITAR/Večernji list/PIXSELL

Bilo je to veselje za medije u Srbiji i Hrvatskoj nakon čega se nije dogodilo ništa. Nakon posjeta čini mi se nemogućim artikulirati koji su bili njegovi ciljevi i koja je bila njegova svrha. Niti što je točno predsjednica htjela postići s tim pozivom



Sociolog, nekadašnji saborski zastupnik i savjetnik prvog hrvatskog predsjednika Slaven Letica u razgovoru za naš list analizira srpsko hrvatske odnose, te komentira nedavni posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj.


– Najkraće bi definicija bila – mnogo vike ni za što. Bilo je to veselje za medije u Srbiji i Hrvatskoj nakon čega se nije dogodilo ništa. Nakon posjeta čini mi se nemogućim artikulirati koji su bili njegovi ciljevi i koja je bila njegova svrha. Niti što je točno predsjednica htjela postići s tim pozivom. Tako da bi rekao da su rezultati tog posjeta nikakvi.


Dio medija ocijenio je to kao čisti pokušaj svojevrsne samopromocije predsjednice koja je to sve odradila mimo Vlade i dovela je pred gotov čin.




– Ona se nije baš previše ispromovirala s tim posjetom. Onaj koji se ispromovirao je Aleksandar Vučić koji je svojom retorikom pokazao da mijenja dlaku, ali ne i ćud. Retorika koju je pokazao je na tragu one iz 1995. Znači bahatost, agresivnost, egocentrizam, napuhanost, sklonost lažima i lukavost. Ne vidim neku veliku predsjedničinu promociju od tog posjeta. On se dogodio 23 godine nakon formalnog kraja rata. To je otprilike vrijeme kada je Willy Brandt posjetio Varšavski geto. On je tamo došao 1970., dakle 25 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Njegov je posjet ostao zapamćen po tome kako je kleknuo i rekao dvije rečenice. Prva je glasila – pod teretom nedavne povijesti počinio sam ono što ljudi obično čine kada su riječi nedovoljne. Druga je bila – to je način kako se ja sjećam milijuna žrtava Varšavskog geta. A ovdje je Vučić praktički došao na mjesto zločina i onda je bezočno lagao novinarima na njihovo pitanje kako komentira svoje izjave iz 1995. iz Gline. On je rekao da tamo uopće nije govorio o Velikoj Srbiji iako je cijeli njegov tadašnji govor bio o tome. A zadnja mu je rečenica bila eksplicitna tvrdnja da će ljudi kojima se tada obraćao živjeti u Velikoj Srbiji. Ovaj je posjet pokazao da on nije spreman na vlastito suočavanje s prošlošću. I hrvatska je javnost lako mogla uočiti o čemu se tu zapravo radi.



Dojam da je takozvana međunarodna zajednica u njemu vidi nekakvoga faktora stabilnosti na ovom području.


– To je sasvim sigurno. Međutim, njegov medeni mjesec s EU će se vrlo brzo približiti kraju. I to onog trenutka kada počnu ozbiljni pregovori koji u uključuju višestruko pravo veta Hrvatske na članstvo Srbije u EU. Onda će se mijenjati i retorika i politika Europske komisije pa i EU u cijelini prema Srbiji. Ona će naprosto morati na neki način suočiti se sa vlastitom ulogom u zločinima koje nije sankcionirao Haški sud.


Vi zaista mislite da bi se Hrvatska mogla usuditi blokirati Srbiji neka poglavlja ili njen ulazak zbog nekih bilateralna stvari? Stvarno mislite da bi se Hrvatska to usudila?


– Ne vidim tu neku veliku odlučnost hrvatske predsjednice i Vlade. Medutim, i oni će biti dovedeni u poziciju da mjere kako će njihove odluke utjecati na njihov prolazak na izborima. Ne vjerujem da bi im neka kapitulantska politika donijela uspjeh. Tu mislim i na predsjednicu i na HDZ. Pa i na Andreja Plenkovića.



Neuspio genocid u pokušaju


Nije li ipak prejaka ta paralela s Varšavskim getom. Što god da su pobunjeni Srbi, JNA i četnici napravili 1991. ipak se teško može uspoređivati s onim što su Nijemci radili u Poljskoj.


– Paralela nije pretjerana. Možemo govoriti što bi se dogodilo da se mi nismo uspješno obranili. Ciljevi rata su bili amputacija Hrvatske, od Karlobaga preko Ogulina i Karlovca do Virovitice. Kao i etničko čišćenje tog prostora. Možemo govoriti da se radi o genocidu u pokušaju koji nije uspio. Ali nije uspio zbog toga što se Hrvatska suprotstavila. Postoji ta građanska civilizirana Srbija, postoji čak i iskrena isprika Borisa Tadića na Ovčari. Ali ta Srbija nema veze s Vučićevom Srbijom. Brandt je otišao u Poljsku iako nije imao nikakvu odgovornost za ono što se tamo dogodilo u Drugom svjetskom ratu. On je kleknuo u ime Nijemaca. A Vučić se u najmanju ruku trebao ispričati u osobno ime. Umjesto toga imate jednog praktički divljaka koji tu luduje po Hrvatskoj. I to uz najveće državne počasti.


Rekli ste da predsjednica nije baš ostvarila neku promociju. Ne radi li se ovdje da je ona naprosto potkapacitirana političarka i zato nije mogla predvidjeti sve posljedice Vučićevog dolaska?


– Neću nikada o predsjedniku ili predsjednici govoriti u tim terminima. Ako ona i ima neke deficite – stručne, vanjskopolitičke, ekonomske – to je moguće nadomjestiti pametnim izborom suradnika. Eventualno se može govoriti o potkapacitiranosti njenog ureda. Ne znam jesu li oni bili svjesni činjenice da je Vučić s Miloradom Dodikom pripremio aneks Daytonskog sporazuma koji je u izvornoj formi trebao nositi naziv Deklaracija o spasu Srba i koji bi trebao biti usvojen ovih dana.


U razgovoru s kolegama novinarima, ali i s nekim domaćim političarima može s čuti mišljenje slično vašem o Vučiću, ali i to da je on rasni političar koji zna što hoće i radi u interesu svoje države.


– Prema mojim kriterijima on nije rasni političar. To je jedan bizantinski balkanski političar koji možda i može impresionirati neke ljude. Međutim to nije državnik modernog kova. On svoju emociju crpi iz nesreće tih hrvatskih Srba koji su dospjeli u Srbiju i kojima se on populistički dodvorava. I igra na ambvivalentne politike EU i NATO pakta prema Zapadnom Balkanu koji ne žele vidjeti Srbiju kao rusku saveznicu i nečlanicu EU. Na kratki rok to možda i izgleda kao nešto pametno, ali dugoročno promatrano ta pozicija je neodrživa. Tako da osobno nisam ni najmanje impresioniran takvim državnikom niti bih želio da takvog imamo u Hrvatskoj.


I lijevi i desni mediji u Hrvatskoj imaju identičnu ocjenu Vučićevog posjeta. Međutim, dijelovi Vučićevih istupa, posebno onog u »Lisinskom« gdje kaže koliko sutra ja ću biti u Beogradu, a Srbi koji ostanu bit će izloženi svemu i svačemu. Koliko se njegova teza o velikoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj poklapa s tezama velikog dijela lijevih medija i oporbe o tome da je u Hrvatskoj već godinama na djelu desnica.


– Hrvatske krajnje desne stranke nisu dobivale više od šest ili sedam posto čak ni u doba rata.


Ali dio naših medija inzistira da smo u ovom trenutku svjedoci velikog uzleta ekstremizma u Hrvatskoj, što na kraju krajeva govori i Vučić?


– Ja to vidim potpuno drugačije. Sada je srpsko vodstvo skovalo novi termin. To je strah. O njemu govori Porfirije, o njemu govori i Vučić.


Vučić ima veliku podršku u Srbiji što govori da veliki dio tamošnjeg stanovništva ima velike predrasude prema Hrvatskoj. U stilu svaka je Hrvatska NDH. Koliko je to prepreka bilo kakvoj normalizaciji odnosa i smanjivanju napetosti?


– Teško mi je špekulirati o tome. U svakom slučaju Srbija i Srbi imaju sindrom amputiranog uda. Oni su imali prvu Jugoslaviju kao eksplicitno Veliku Srbiju, a drugu kao jedan prostor u kojem su oni imali dominaciju u državnim organima, u represivnom strukturi pa i u samoj vladajućoj stranci. I sada nakon završetka zadnjeg rata osjećaju duboku frustraciju. Stoga se ova velika podrška Vučiću može tumačiti i kao ogromno razočaranje sa srbijanskim vodstvima koja su dovela Srbiju u današnju poziciju. Treba vidjeti kako će se on nositi s kriznim situacijama kao što je na primjer Kosovo.



»Strah« i »bojati se« bili su najčešći termini koji su se rabili tijekom posjeta.


– Nekad je to bilo ugroženost, danas je to strah. Porfirije je to spomenuo u svom božićnom govoru, na toj riječi inzistira i Vučić. Čak i u onom eseju koji je objavio Milorad Pupovac u Politici, o pet prioriteta Srba u Hrvatskoj, bio istaknut strah kao jedan od elemenata. Stvar je u tome da je doista pred Srbima u Hrvatskoj, ili kao ih ja nazivam hrvatskim Srbima, jedna velika povijesna odluka. Hoće li oni biti integralni dio Hrvatske i hrvatskog građanskog društva, hrvatskog političkog naroda? Hoće li u Hrvatskoj govoriti svojim jezikom koji je bio puno hrvatskiji i od mog hrvatskog jezika? Hoće li većinom pisati latinicom, i naravno biti ponosni na ćirilicu? Ili će govoriti srbijanski standard i ići prema vlastitoj getoizaciji. Znači pisati isključio ćirilicom i slično. U tom smislu vidim tu dramu i jedan veliki izbor pred kojim se nalazi srpska zajednica u Hrvatskoj. I u tom smislu izbor Milorada Pupovca je na neki način izbor pred kojim se nalazio i Jovan Rašković još devedesetih godina. On se odlučio za pogrešnu opciju i optirao je za Miloševića i SANU. Nadam se da takvu pogrešku neće napraviti današnji vođe Srba u Hrvatskoj



Zajednička sigurnosno-vojna komisija


Ali ako će se u Srbiji dalje inzistirati recimo na mitu o 700.000 ubijenih u Jasenovca i sličnim stvarima, je li uopće moguće nekakva normalizacije odnosa?


– Da sam ja bio u poziciji predsjednice i premijera, ja bih pragmatično pripremio ovaj posjet Vučića Hrvatskoj. Umjesto velikih tema i izbjegavanja razgovora o prošlosti trebalo je izabrati nekoliko pragmatičnih stvari. Recimo EU je započeo kao zajednica za rudarstvo i čelik. U našem se slučaju moglo razgovarati o nekakvoj ekonomskoj osnovici jednog svojevrsnog detanta. Da Hrvatska recimo ne nabavlja zapadne vojne zrakoplove, a Srbija ne nabavlja ruske. Nego da se recimo uspostavi zajednička sigurnosno vojna komisija koja bi nadzirala procese naoružanja i smanjila ulaganja na tom području. Recimo ovogodišnji poticaj u Hrvatskoj za znanstvenu knjigu će iznositi manje od sedam milijuna kuna. Za jedan Mig vi možete reformirati pola školstva u Hrvatskoj i imati procvat znanstvene knjige. Ne samo znanstvene nego i knjige općenito. I u tom smislu ovakvi ceremonijalni obredni posjeti nemaju nikakvog smisla. U tom smislu treba tumačiti i određenu suzdržanost premijera Plenkovića. On kao čovjek koji ipak komunicira s Vučićem na europskim sastancima vjerojatno je ocijenio da je ovaj ceremonijalni posjet pogrešan. A što se još tiče posjeta, vidio sam da su hrvatski branitelji nosili transparent »Isprika«. To je notorna glupost, jer se ne može reketirati nečija isprika. Očito je da se Aleksandar Vučić nije pogledao u ogledalo i da nije spreman suočiti se sam sa sobom. S vlastitom ratnohuškačkom prošlošću. I izreketariti od njega ispriku bilo bi suprotno težnji k jednoj iskrenoj dubokoj isprici uz priznavanje vlastite odgovornosti.


Koliko u ovoj situaciji ima odgovornosti i na hrvatskoj strani? Iako su teze o nekakvom velikom usponu ustaštva u Hrvatskoj potpuno promašene, ali da sam ja Srbin u Hrvatskoj i da vidim pored Jasenovca »Za dom spremni« ne bih se baš ugodno osjećao.


– Tu ste apsolutno u pravu. Uputio sam otvoreno pismo Andreju Plenkoviću da se formira međunarodno forenzičko arheološko istražno povjerenstvo koje bi napokon napravilo jasnu distinkciju između mita o Jasenovcu i stvarnog Jasenovca. Taj bi se projekt mogao danas napraviti zbog ogromnog napretka tehnologije za snimanje terena. Time bi se išlo prema istini koja bi onda mogla biti pretpostavka za neko racionalno pomirenje.


Je li Vlada ploču sa »Za dom spremni« trebala naprosto ukloniti, a ne raditi cirkus s premještanjem.


– Naravno da je trebala ukloniti tu konkuretnu ploču. Medutim, kada je u pitanju pozdrav »Za dom spremni«, treba napraviti razliku samo u odnosu na HOS. Očekujem od ovog Povjerenstva Zvonka Kusića da u odnosu na to ponudi neko rješenje kako bi HOS-ovci koji su ginuli pod tim znakom bili izuzeti od tradicije osuđivanja i zabranjivanja tog pozdrava u kontekstu NDH. Nije to lako napraviti, ali je moguće.


Pričamo o napetostima i problemima između Hrvatske i Srbije. Ali s druge strane, mimo visoke politike, život je napravio svoje. Ljudi putuju tamo i ovdje, investira se iz jedne zemlje u drugu. Postoji i sportska suradnja, gotovo da ne postoji ekipni sport u kojem nije osnovana praktički jugoslavenska liga. Na ljudskoj i pragmatičnoj razini, normalizacija već postoji. Ili recimo kultura gdje dio mladih sluša nove srpske bendove, a drugi, puno veći dio, srpske narodnjake.


– Apsolutno je tako. Franjo Tuđman koristio je izraz skandinavizacija ovog prostora. To je jedan izraz koji ima potencijal. Nekadašnji sukobi skandinavskih naroda imaju puno sretnih točaka s onim što se u današnje vrijeme događa između Hrvata i Srba. Ovaj proces je dobro sjeme za konstitucionalno rješavanje tih odnosa pa ako treba i na predlošku koji smo imali u skandinavskim zemljama. Ili na predlošku europskih ugovora i kasnijih sporazuma koji su se ticala odnosa Francuske i Njemačke.