Komentar Jasmina Klarića

SAMO VELIKE RIJEČI Dok “debele krave” marširaju mimo Hrvatske, 2018. nepovratno prolazi

Jasmin Klarić

Foto Patrik Maček / PIXSELL

Foto Patrik Maček / PIXSELL

Karte su podijeljene sve do (najmanje) 2021. godine – i samo je ova godina ona u kojoj se mogu očekivati promjene. Recimo, da se uvede porez na nekretnine kojim će se, nauštrb bujajuće rentijerske klase, smanjiti davanja na plaće radnika



Na početku su bile velike riječi. Obećavala se »dolina suza«, transformacija zemlje, demografski procvat, »samo reforme«, kvragu, povremeno su znali spomenuti i spajanje otoka i kopna podvodnim tunelima. Stvar se raspala 2016. godine u temeljitom političkom kaosu.


No, stranka koja je ostala na vlasti, HDZ koji je sad vodio Andrej Plenković, ostao je na priči o reformskom kursu. Pa se 2017. godina izgubila negdje u dimu i prašini teške političke nestabilnosti i sukoba u kojima je Vlada jedva izvukla živu glavu, a probleme na »Titanik« trupu zakrpala Ivanom Vrdoljakom. Te godine bili su i lokalni izbori, pa je, čak i kad se sa strane makne Agrokorom katalizirani sukob s Mostom, postojalo kakvo-takvo opravdanje da ekipa u Banskim dvorima ne kreće u korjenite reformske poteze koji, po definiciji, izazivaju otpor onog dijela građanstva koje, makar na početku, izvlači deblji kraj.


Stoga je 2018. godina djelovala poput Bogom dane prilike.




Većina u Saboru je matematički tankih 77 glasova (76 je minimum), ali čak i kad se zanemari potencijalne »spavače« koji bi u ime stabilnosti mogli uskočiti ako stvar zašteka, nema sumnje u to da je podrška čvrsta. Štoviše, betonska.



Kao svojevremeno Tomislav Karamarko Zoranu Milanoviću, tako je Davor Bernardić pravi blagoslov za aktualnog premijera, Andreja Plenkovića. Koliko god stvari škripale u društvu, Vladi, HDZ-u, Plenković gotovo uvijek može očekivati melem u vidu političkih istupa šefa opozicije.


Primjerice, ovog tjedna je Bernardić, nezadovoljan s 18 posto koliko njegovoj stranci daje redovna mjesečna anketa Crobarometar, žestoko napao agenciju IPSOS koja ju provodi, tražeći da Vlada objavi koje agencije rade za nju, kako se ne bi stekao dojam da se manipulira rezultatima.


Hajde što ovakav istup podsjeća na tipično gubitničko žaljenje na tobože namještena pravila igre. Hajde što su dosad napadi na anketare dolazili iz redova desnice i HDZ-a, primjerice i Ivo Sanader i Tomislav Karamarko su znali čak i slabo uvijeno istima prijetiti. Hajde što je IPSOS godinama angažiran i za provođenje anketa za – SDP.


Ali, zlosretni Bernardić je kao suprotan primjer uzeo agenciju 2×1 komunikacije. Zato jer je tamo SDP zabilježio nešto bolji rezultat.


I to kako – zavapivši sljedeću rečenicu, koju se mora precizno citirati: »Kako je moguće da Ipsos puls i 2×1 komunikacije objavljuju različite rezultate?«.


Ova rečenica, kao i cijeli istup, pokazuje kolika je provalijska i nepremostiva dubina između šefa SDP-a i posla za koji, stjecajem očito pomalo nevjerojatnih okolnosti, prima plaću.


Prvo, ne postoje na svijetu ankete koje objavljuju iste rezultate. Nigdje.


Drugo, razlika u rejtingu SDP-a u dvije ankete koje spominje Bernardić je 3,1 postotni bod, dakle, nalazi se čak i unutar okvira predviđene statističke pogreške.


I treće, cijenjeni šef opozicije (i njegovi savjetnici također) očito ne zna da je osnivač agencije 2×1 komunikacije suradnik Tomislava Karamarka Robert Bosak. Da je rečeni Bosak bio kandidat Domoljubne koalicije na izborima 2015. godine (uvjerljivo izgubio). Da je agencija 2×1 komunikacije iste te godine predviđala uvjerljivi trijumf HDZ-a i Domoljubne koalicije. I da, eto, igrom slučaja, Plenkovićev HDZ baš u njenim anketama danas najlošije stoji.


Dakle, blaži zaključak od ovog se jednostavno ne može izvesti – čovjek koji sve to ne zna (a radi se o događajima starima dvije i po godine!) tragično je zalutao na radno mjesto na kojem se nalazi.


Melem, moj Andrej, melem…



HDZ sam sebe, bez obzira na prijepore oko Istanbulske konvencije, neće micati s vlasti, osim ako se ne dogode tektonski poremećaji u političkim odnosima za koje bi priča o Istanbulskoj bila tek lagani proljetni vjetrić. Isto tako, Plenkoviću neće pasti na pamet ići u žestoki obračun s unutarstranačkom opozicijom jer, je li, dečki i cure imaju određenu količinu ruku u Saboru. Dakle, stabilnost.


Giljotina 


Strateški partner HNS, sudeći po anketama, na izbore slobodno može gledati kao na giljotinu. Tu nema dobrog izbora – sa SDP-om više ne mogu, na HDZ-ovim listama sasvim sigurno ne mogu računati na onolike preferencijske glasove koje su dobivali u koaliciji lijevog centra, a pritom se čini da je sinergija eventualne koalicije HDZ-HNS sasvim izvjesna. Samo – negativna sinergija, ona koja odbija birače.


HNS je, dakle, zadnji u Svemiru koji bi išao rušiti Vladu.


Manjine se, također, u takvu avanturu neće upuštati, jer bi time izazvali maksimalni antagonizam u skoro pola biračkog tijela u Hrvatskoj. Jedno je – i neugodno – kad ne želiš s nekim nakon izbora u koaliciju, ali rušenje postojeće Vlade od strane manjinskih zastupnika bi sasvim sigurno izazvalo prvenstveno antisrpsku histeriju u zemlji kakve nije bilo od kraja rata. Dakle, i ta je opcija puka teorija.


Koalicijska stabilnost sjajno se, pritom, sljubljuje s kalendarom.


U ovoj godini, naime, nema izbora za niti jednu razinu vlasti. Dakle, nema grča, kampanja, nema straha od zamjeranja biračima. Idealna situacija za bilo kakav reformski iskorak i pokušaj malo ozbiljnije promjene društvene zbilje u Hrvatskoj. I ne samo idealna.


Ova, 2018. godina je u dogledno vrijeme za tako nešto i – posljednja prilika.


Povratak Superhika 


Naredne godine, naime, kreće histerija. U proljeće su izbori za Europski parlament, o čijem rezultatu će ovisiti ne samo raspodjela stolica u Bruxellesu i Strasborugu, nego i prva ozbiljna ocjena učinaka vladavine Plenkovića i Bernardića u svojim strankama. Krajem godine su predsjednički izbori. Ako netko nije shvatio da je Kolinda Grabar-Kitarović već itekako u kampanji, trebao bi zatražiti pomoć gorske službe spašavanja – sigurno je zapeo u nekom pustom, divljem području, bez ozbiljnijeg doticaja s vanjskim svijetom.


Godinu poslije prvo Hrvatska preuzima predsjedanje EU, što je golem zadatak za domaću politiku i administraciju, a krajem godine se ide na parlamentarne izbore.


Dakle, karte su podijeljene sve do (najmanje) 2021. godine – i samo je ova godina ona u kojoj se mogu očekivati promjene.


Recimo, da se uvede porez na nekretnine kojim će se, nauštrb bujajuće rentijerske klase, smanjiti davanja na plaće radnika. Da se, konačno, nešto ozbiljno pokuša napraviti sa zdravstvom i pravosuđem. Da se pokrene teritorijalna reorganizacija zemlje koja se guši u atomiziranim lokalnim samoupravama, često sposobnim tek za to da vlastitoj administraciji, uz pomoć transfera iz državne blagajne, osigura plaće. Da se promijeni Ustav kako bi se raščistile opasne nejasnoće, poput onih referendumskih, ili načina na koji se nakon izbora formira Vlada, što je gotovo spektakularno zloupotrijebila Kolinda Grabar-Kitarović 2015. godine.



Postoji u svoj ovoj računici jedna heretička opcija. Naime, da Plenković odluči pohrliti na izvanredne izbore računajući da je izvjesno da nitko neće imati jasnu većinu, odnosno, onu koja ne uključuje i Živi zid (i možda Most). U toj situaciji – a na koju trenutno ukazuju sve anketne brojke – otvara se realna opcija velike koalicije SDP-a i HDZ-a, s tim da će jači partner biti Plenkovićeva stranka. Takva Vlada mogla bi, veli teorija, već ove ili iduće godine pokrenuti promjene koje se ni jedna od velikih opcija samostalno nije usudila. Dakle, prosperitet za Hrvatsku u vidu suradnje Plenković-Bernardić?


Brojke i elementarna logika kažu da bi stvar mogla i držati vodu, ali, da, kad se stvar ovako postavi pomalo podsjeća na horror film. I to B-produkcije…



Sudeći, međutim, po predloženom Nacionalnom programu reformi, od svega toga neće biti ne samo ništa, nego neće biti ni »n«. Promjene koje se predviđaju i najavljuju uglavnom se mogu svesti na već puno puta najavljene mjere (primjerice, privatizacija javnih poduzeća) i najave poreznih rasterećenja. No, porezna rasterećenja o kojima se govori teško da mogu utjecati na one sa slabijim imovinskim stanjem – na niže plaće se ionako već sad ne plaća porez na dohodak, pa bilo kakvo novo zadiranje u te stope bio bi samo »povratak Superhika«, odnosno novo povećanje plaća bogatijima. Eventualno smanjenje opće stope PDV-a spada u sličnu priču, jer bi teško dovelo do ikakvog smanjenja cijena, pa bi profit ostao uglavnom u džepovima trgovaca.


Ukratko, Bogom dana 2018. godina, čini se, nepovratno prolazi.


A »debele krave« koje marširaju globalnom ekonomijom, dobro smo to naučili prošlog desetljeća, neće tu biti zauvijek.